Sestre Bronte: Britanska književna dinastija
Unsplash

Ključni podaci

• Tri sestre: Šarlota (1816 – 1855), Emili (1818 – 1848) i En (1820 – 1849).

• Jedinstvena grupa spisateljica koje su pisale romane u izolovanom okruženju teškog života u jorkširskim pustarama.

• Najpoznatija dela: „Orkanski visovi“ i „Džejn Ejr“.

• Stekle su slavu kao velike književnice i začetnice feminističkog pisma.

Kratka biografija

Patrik Bronte je bio Irac, rođen u katoličkoj veri i to na dan Sv. Patrika godine 1777. Zahvaljujući pameti i ambicijama dobio je stipendiju za koledž Sent Džon u Kembridžu, ali posle završetka studija pristupio je Anglikanskoj crkvi, što je tada bilo uobičajeno za obrazovane ljude bez novčanih sredstava, pa ne predstavlja znak naročite pobožnosti. Nakon što se oženio Marijom Branvel iz Kornvola, postao je paroh stare parohije Hauvort u Jorkširu i ostaće na tom mestu sve do smrti godine 1961. Nije se uklapao u stereotip uštogljenog popa – pisao je romane i istinite priče o seoskom životu, pesme i novinske članke.


Takođe je posvetio veliku pažnju odgajanju i vaspitanju svoje šestoro dece, čija majka je preminula nakon svega devet godina braka, te je Patrik ostao udovac do kraja života, iako ima naznaka da je hteo ponovo da se oženi. Ipak, provodio je puno vremena van kuće u brizi za bolesnike, siromahe i samrtnike, te je decu uglavnom odgajala tetka sa majčine strane, Elizabet, koju su zvali teta Branvel, kao i sluškinja Tabi.


Najstarije kćeri su umrle u detinjstvu, tako da su tri sestre, Šarlota, Emili i En, odrasle sa bratom Branvelom.


U to vreme nije bilo državnog školstva i bilo je teško naći dobru, a finansijski pristupačnu, školu za skromnu platu jednog sveštenika. Naširoko su bile rasprostranjene zastrašujuće glasine o lošoj ishrani i maltretiranju dece (setimo se škole iz Dikensovog romana „Nikolas Niklbi“), ali Patrik Bronte je ipak poslao decu u školu Kouan Bridž, što se loše završilo. Okrutna učiteljica i direktor tiranin stekli su besmrtnost u kasnijim književnim radovima sestara Bronte, a još gore je bilo to što su se tamo sva deca zarazila tuberkulozom. Najstarije kćeri su preminule kad im je bilo samo 10, odnosno 11 godina. Ostale devojčice su se, takođe, razbolele.


U školi gospođice Vuler bilo im je bolje, jer je gospođica koja je vodila školu bila znatno prijatnija prema učenicima i devojčice su stekle bolje obrazovanje. Šarlota je bila zadovoljna tamo, upoznala je mnogo prijateljica, a ubrzo nakon što je završila školu dobila je poziv da radi kao asistent u nastavi. Izgleda da nije pokazivala mnogo entuzijazma i zalaganja na tom poslu.

Šarlota i Emili su, takođe, provele šest meseci u internatu u Briselu, gde su učile nemački, francuski i sviranje na klaviru. Imale su sreću da im učitelj bude inteligentni g. Ežer, koji ih je sa puno entuzijazma uveo u književnu analizu i filozofiju i ponudio im da ostanu u školi kao nastavnice, što su i prihvatile. Ipak, izgleda da nijedna od sestara nije ostavila značajan utisak na učenike.

Wikimedia
Wikimedia

Početkom 19. veka, devojke iz niže srednje klase nisu imale mnogo izbora na svom životnom putu. Ako se ne udaju u mladosti, mogle su da postanu učiteljice ili dadilje. Šarlota se bavila i jednim i drugim zanimanjem, kako u školi gospođice Vuler, tako i u Briselu sa Emili, dok je En radila kao dadilja u dve bogate porodice. Od svih sestara, En je najduže ostala na jednom radnom mestu i provela je pet godina kod porodice Robinson na imanju Torp Grin Hol, nedaleko od grada Jorka.


Najgora mogućnost bi bila da postanu družbenice neke imućne starije žene, što su sve uspele da izbegnu.


Pred kraj njihovog boravka u Briselu, godine 1942, umrla je teta Branvel, što je navelo sestre da se vrate kući. Šarlota time nije bila zadovoljna, možda zato što je razvila izvesna osećanja prema gospodinu Ežeru, zbog kojih je odlazila u lokalnu katoličku crkvu da se ispovedi. Po povratku u Jorkšir, i dalje mu je pisala vrlo prisna pisma, koja je on pokušao da uništi, ali ih je njegova žena pronašla i kasnije objavila. Sada se nalaze u Britanskom muzeju.


Međutim, povratak u Jorkšir je imao i svojih prednosti. Porodica Branvel se obogatila prodajom voća i povrća, tako da su sestre nasledile nešto novca – dovoljno da isplate porodične dugove, a da im ostane i mala ušteđevina. S druge strane, otac im je neposredno pre toga imao operaciju katarakte, a brat je sve više patio od alkoholizma i duševnih oboljenja.


Za sve to vreme, sestre su negovale svoj književni dar, podstaknute časopisima, knjigama i dnevnim novinama koje su im neprestano pristizale u kuću. Njihov prvi književni poduhvat sastojao se od brižljivo sačinjenih knjižica veličine kutije od šibica, koje su ručno napravile kao poklon za grupu od 12 olovnih vojnika koji su pripadali Branvelu.


Knjižice su govorile o raznim izmišljenim pustolovinama i istraživanjima koje su preduzimali olovni vojnici, sa odgovarajućim mapama i dijagramima. Lord Bajron, koji je umro godine 1824. dok su one još bile deca, postao je njihov idol i simbol slobode i svih avantura koje su im u životu ostale uskraćene.


Sestre Bronte su razvile svoj dar u izolovanim i divljim predelima Jorkšira, usamljene i jedinstvene.

Prvo objavljeno delo bila je zbirka pesama koju su napisale sve tri zajedno. Zbirka je objavljena 1856. pod naslovom „Pesme", a kao autori navedeni su Kurer, Elis i Akton Bel. Muški pseudonimi su odabrani tako da im se inicijali poklapaju sa pravim imenima, i to pre svega da ih ne bi pogodila sveprisutna predrasuda usmerena protiv žena u poeziji. Knjiga je prodata u tri primerka i potpuno je promakla pažnji javnosti.


Ne dozvolivši da ih to obeshrabri, sestre su nastavile da pišu. Nakon što su godinu dana slale rukopise raznim izdavačima, sve tri su uspele da objave prve romane godine 1847, i dalje pod pseudonimima. Šarlotin roman „Džejn Ejr“ je dobio dosta povoljne kritike i dobro se prodavao; Emilini „Orkanski visovi“ su dobili pohvale zbog originalnosti, ali i pokude zbog nasilja i nemorala; roman „Agnes Grej“ koji je napisala En nije privukao mnogo pažnje.


Naredne godine, En Bronte je objavila roman „Stanarka napuštenog zamka“, poslednje delo koje je napisala pre smrti 1849. Danas se ova knjiga smatra jednim od prvih feminističkih romana. Danas bismo rekli da je to priča o ženi zarobljenoj u braku sa mužem alkoholičarem koji je zlostavlja. Bila je vrlo popularna, čak je prodata u više primeraka nego „Orkanski visovi“. Međutim, čak je i sestra Šarlota smatrala da je ova knjiga nedolična i pokušavala je da spreči da bude objavljena nakon Enine smrti.


Emili se pokazala jednako divljom i neukrotivom kao i njeni likovi iz „Orkanskih visova“, a danas se smatra da spada u književne velikane. Bolno stidljiva u društvu i nezainteresovana za slavu, provodila je dane u lutanju pustarama oko Hauvorta, što je pogoršalo tuberkulozu od koje nije htela da se leči, te je umrla krajem 1848, kad je imala samo trideset godina.


Uspeh romana „Džejn Ejr“ doneo je Šarloti poziv u London da upozna tamošnje književne krugove. Iako vrlo povučena, prihvatila je poziv i izgleda da je uživala boraveći u Londonu, gde je upoznala značajna imena književnosti, kao što je Vilijam Tekeri, i posetila Veliku izložbu i Kristalnu palatu. Kasnije je objavila druge, manje poznate romane.


Godine 1854, nakon otegnutog i problematičnog perioda udvaranja, podlegla je pritisku konvencija i udala se za sveštenika iz crkve njenog oca po imenu Artur Bel Nikols. Izgleda da nije gajila snažna osećanja prema Arturu, iako je usvojila sve spoljne odlike i ponašanje jedne konvencionalne supruge. Naredne godine, umrla je usled spoja tuberkuloze, napada tifusne groznice i početne faze trudnoće. Imala je trideset osam godina.


Branvel Bronte, koga je porodica smatrala za genija sputanog neuspehom, alkoholom i laudanumom, takođe je umro od tuberkuloze godine 1848.

Nasleđe

Sestre Bronte su razvile svoj dar u izolovanim i divljim predelima Jorkšira, usamljene i jedinstvene. Iako su uticale na druge romanopisce u 19. veku, kao što su Tomas Hardi i Džordž Eliot, nisu stvorile nikavu književnu školu ili stil koji bi drugi podražavali. Šarlotina biografija koju je 1860. objavila njena prijateljica Elizabet Gaskel izazvala je napetost između Patrika Brontea, Artura Bela Nikolsa i još jedne Šarlotine prijateljice Elen Nusi.

Burne reakcije i skandal samo su doprineli slavi ove porodice, te je kuća u Hauvortu postala mesto hodočašća za hiljade poklonika, koji su sestre posmatrali gotovo kao svetice. Danas je to jedno od najposećenijih mesta od literarnog značaja na svetu.

IZVOR: Anglotopia