Seksualno ropstvo u koncentracionim logorima
commons.wikimedia

Predugo je – više od šest decenija – seksualno nasilje u koncentracionim logorima bila tabu tema koju su izbegavali istoričari, dok su preživele žene bile ućutkivane. Priče o Drugom svetskom ratu iz njihovog ugla otkrivene su tek sredinom devedesetih godina 20. veka, kada su nove publikacije feminističkih naučnica prekinule ćutanje, istovremeno optužujući svoje muške kolege za „brisanje žena iz istorije holokausta“.

Naučna javnost je podeljena po pitanju opravdanosti pravljenja razlike između patnji žena i muškaraca. Dok jedni veruju da (pošto su podjednako stradali i Jevreji i Jevrejke) uvođenje rodno zasnovanog tumačenja znači nepoštovanje živih i uništavanje sećanja na mrtve, drugi ističu da treba prihvatiti činjenicu da su se u pojedinim aspektima muke žena i muškaraca razlikovale.

Žene su trpele i ono što muškarci nisu: ginekološke eksperimente, prisilnu sterilizaciju (rendgenskim zracima spaljivali su im jajnike, a kasnije ih hirurški uklanjali), trudnoću, pobačaje, ali i rađanje beba koja su ubijana odmah po rođenju. Uz to, žene su bile pokusni kunići nacističkim doktorima, koji su zasecali njihove noge i inficirali raznim bakterijama, sa dodatkom prljavštine, stakla i krhotina kako bi osigurali da se infekcija proširi. Sve to kako bi našli najbolji način lečenja nemačkih vojnika.



commons.wikimedia
commons.wikimedia

Međutim, prostitucija je bila posebno podmukao oblik nasilja u koncentracionim logorima. Što je ironično, pošto su nacisti zabranili ovaj „najstariji zanat“ u nemačkim gradovima, a prostitutke zbog toga brutalno kažnjavali. Procenjuje se da je 300 do 400 mladih žena bilo primorano da „volontiraju“ kao prostitutke u javnim kućama otvorenim u deset logora (prvi je otvoren 1942. godine u Mauthauzenu, dok je najveći bio u Aušvicu). Glavni inicijator bio je vođa SS-a Hajnrih Himler, jedan od najmračnijih ličnosti Trećeg rajha i Hitlerov najbliži saradnik. Otvoreni radi podsticaja za bolji rad logoraša (Jevrejima i sovjetskim ratnim zarobljenicima bila je zabranjena ta vrsta uživanja), ali i kao sredstvo suzbijanja homoseksualnosti među njima, bordeli su se pokazali važnim u nacističkom vođenju rata.


Ženski koncentracioni logor Ravensbrik bio je ulaz u taj strašan pakao, jer je u njemu vršen odabir žrtava za javne kuće. Stanovnice logora bile su Romkinje, zarobljenice iz okupiranih zemalja, ali i Nemice koje nisu živele u skladu sa nacističkim idealom ženstvenosti koji je glasio „Deca, Kuhinja, Crkva“ (Kinder, Kuche, Kirche). Jevrejke su, pak, ovde bile manjina, jer je za njih bio rezervisan Aušvic, gde su ubijane u gasnim komorama.




commons.wikimedia
commons.wikimedia

Smešten svega 50 milja severno od Berlina, na obalama idiličnog jezera Furstenberg, Ravensbrik je bio mesto za terorisanje, ponižavanje, mučenje i ubijanje žena. Tokom svog šestogodišnjeg rada (1939-1945) procenjuje se da je 132.000 žena prošlo kroz njegove kapije, od toga da je svega 50.000 njih preživelo. Međutim, nikada nećemo saznati tačan broj, jer su skoro sva SS dokumenta koja se odnose na logor uništena.



Katarina Vejts jedna je od retkih koja je uspela da pobegne. Bila je na slobodi tri dana i tri noći, a za to vreme ostale žene bile su primorane da stoje mirno i to bez hrane. Nacisti su je pronašli četvrtog dana i vratili nazad. Bila je sva u krvi i prekrivena ujedima pasa. Bačena je nazad uz reči: „Radite šta hoćete sa njom“. Izgladnele i umorne, žene su je tukle dok nije umrla i tako uradile prljav posao umesto stražara.

Jedno je sigurno – žene su tamo preživljavale prave Tantalove muke! Bile su izgladnjivane, prebijane, vešane, trovane, streljane, čak i spaljivane žive u krematorijumu. Odmah po dolasku slane su u posebne barake gde su ih svlačili i uklanjali sve dlake sa tela. Ovo je bio način na koji su ih esesovci kontrolisali, degradirali i ponižavali, sa jednim ciljem – da slome njihov duh. Mnogim ženama šišanje kose ostalo je u sećanju kao možda najtraumatičniji događaj koji im se desio u logorima. Na svu njihovu muku, kao posledica velike količine stresa, većini je menstruacija praktično prestala. Gole i ćelave „paradirale“ su tako logorom, a osećaj da više nisu žene bio je strašan.


Za rad u bordelima birane su mlade logorašice sa čvrstim grudima. Izabrane žene su potom stavljane na „proveru“, tako što su bile grupno silovane. Onda bi ih postavili na posao, pri čemu se menja njihova dnevna rutina. Tokom dana su bile slobodne, da bi bile odmorne za veče, kada su za dva sata, koliko je bordel radio, morale da zadovolje nekad i više od osam muškaraca. Sami bordeli su, u stvari, bile obične barake okružene bodljikavom žicom, sa malim odvojenim sobama za do dvadeset zatvorenica. Disciplinu su održavali SS stražari, ali i kolaboracionistkinje među samim zatvorenicama. Za njih kažu da su često bile gore i surovije od nacista u premlaćivanju i čuvanju reda. Postoje i svedočenja (u izvesnoj meri kontroverzna) koja govore da su stražari seksualnim robinjama na grudima tetovirali reč „kurva“.

commons.wikimedia
commons.wikimedia

Ponekad je SS mamio žene obećavajući im humaniji tretman ili smanjenje njihove kazne, pa je bilo i onih koje su se dobrovoljno javljale za službu u bordelima. Jednostavno su naučile da koriste svoju seksualnost kao sredstvo preživljavanja. Ruska zatvorenica Nina Mihailova je za nemački dokumentarni film „Žene kao plen“ („Frauen als Beute“) ispričala da je to izazivalo ljutnju i zavist kod ostalih logorašica: „Kada smo saznale da je devojka iz našeg bloka izabrana, uhvatili smo je, bacili ćebe preko nje i tukle je toliko da je jedva mogla da se pomeri. Nismo bile sigurne da li će se oporaviti. One su samo želele da imaju bolji život i mi smo ih kaznili zbog toga“.


„Stacionari za utehu“ bili su državno organizovani vojni bordeli na pacifičkim teritorijama koje je okupirao Japan (1933-1945). U njima je kao seksualno roblje držano između 200.000 i 400.000 žena iz Kine, Koreje, Tajvana, Filipina, Indonezije, Burme, Tajlanda, Vijetnama, Malezije. Među njima bilo je i oko 300 Holađanki. Japan je do pre dve godine uporno tvrdio da su u tim bordelima radile prave prostitutke. Onda je usledilo izvinjenje Južnoj Koreji. Međutim, izvinjenje ostalim državama je izostalo, pa se mnogi sa pravom pitaju da li je njihovo pokajanje iskreno.

Budući da je dolazilo i do trudnoća, između abortusa i ubijanja, esesovcima je često ovo drugo rešenje bilo jednostavnije. Ako bi slučajno zatrudnele sa nemačkim vojnicima, o njihovoj sudbini odlučuju takozvani „stručnjaci za rasu“. Ako utvrde da dete nije moguće „germanizovati“, žene su onda prisiljene na abortuse, ili bi ih slali u improvizovane jaslice, gde su uslovi garantovali smrt deteta, ili bi ih vratili tamo odakle su ih doveli bez hrane i medicinske nege.


Godine 2009. na otvaranju izložbe u Ravensbriku povodom sudbine žena u logorima, bivša stanovnica ovog mesta gđica B. je otvorila dušu posle 65 godina ćutanja. Ispričala je potresnu priču o strahovima, poniženjima i užasu koje su trpele, „špijunskim rupama“ i stražarima koji su im se podsmevali. Zanimljivo je da su ljudi koji su posećivali bordele u velikoj meri bili pristojni. „Oni su takođe bili zatvoreni godinama i bili su srećni jer imaju bilo kakav ljudski kontakt“, rekla je ona tom prilikom. Ponekad, muškarci su samo hteli da razgovaraju.


Posle rata, Nirnberški sud je odlučio da ne goni optužene naciste za seksualno nasilje. Životi žena prisiljenih na prostituciju jednostavno nisu bili dovoljno važni. Nije bilo pravde za njih - to je bila poruka ovog tribunala. Zbog toga i ne čudi što je većina žrtava ćutala dugi niz godina. Krivica „preživelih“ bila je velika. Osim toga, tu je bio i strah od stigmatizacije i odbacivanja od strane njihovih zajednica, jer su bile „oštećena roba“.


Svrha svakog seksualnog nasilja jeste da muškarac pokaže ženi da je on jači i moćniji, i samim tim da je pokori. Seks je stoga za Nemce imao ozbiljnu ulogu u ostvarenju onoga što je za njih bio krajnji cilj: poniženje i razaranje „inferiornih“ naroda. To su postigli „prljanjem“ njihovih žena pretvarajući ih u seksualno roblje.


Međutim, poslednjih godina svedoci smo sve učestalijeg negiranja holokausta širom sveta. Zato je danas važno podsećati na nacističke logore koji su bili prava mučilišta i sećati se strašnih sudbina koje su zadesile i muškarce i žene. Da nam se istorija ne bi ponovila.