Rupa bez dna, sintisajzer bez zvuka

FOTO: Facebook

Ne bih taj osećaj opisala kao neku euforiju. Nisam plakala, osetila sam olakšanje, činilo mi se da je to kraj samo jedne godine, da nastavljam dalje. Kada je mozak apsorbovao informaciju o definitivnom završetku studija, stvarno sam se prvi put u životu zapitala: Ok, ali šta dalje?

Dok sam čekala prevoz do kuće, sa punom putnom torbom, sklopila sam simbolično prijateljstvo sa jednom Biljom koja je pokušavala da se vrati svojoj kući u Kamenicu. Žena je spontano započela komunikaciju sa jednim običnim, retko kulturnim:

- Izvinite, da li Vam ovde zauzimam mesto dok stopiram? Ne bih da stanem preko reda, pa da Vaš prevoz stane meni.

U desetominutnom razgovoru (otprilike) saznala sam da je Bilja prešla tridesetu, vraća se sa časa srpskog jezika održanog jednom srednjoškolcu, da se nada da će joj neko stati, jer ona ne bi da daje novac za gradski. Žena je održala dvočas koji, inače, naplaćuju 800 dinara ili više, a ona je naplatila 500 dinara.

- To sam uradila kako bi zvali baš mene. Moram raditi. Danas sam dala 130 dinara kako bih došla do Novog Sada. Ako i sad toliko dam, šta sam zaradila? Nemaš pojma koliko znači i 100 dinara.

Bilja je diplomirala srpski jezik. Nema posao, ima sina, bere grožđe, metlice, radila je u mesari, a svoju struku naplaćuje mizerno samo da bi je neko zvao. Slušala sam je, zaista, a onda sam joj rekla da sam danas i ja „zaradila“ diplomu. Nemate pojma koliko joj je bilo drago. Pružila mi je ruku, čestitala, a naša konverzacija je završena rečenicom da nijedan posao nije sramota raditi.

Ovih dana sam prala prozore i podove u kući jednog Srbina iz Australije, moj kolega je šmirglao, a koleginica radi vikendom u kafani. Sada pišem, to volim, honorar ne primam, a tek platu što nemam. Ne znam šta će biti kada budem rešila da dižem natalitet ovoj prejadnoj Srbiji koju, zaista, polako počinjem da prezirem.

Nemam predstavu koliko puta sam od svog oca čula rečenicu da je najbitnije raditi ono što voliš. Ako bi moj Goran sada upitao Olju Bećković da li ta njegova, za mene svojevremeno epohalna, rečenica ima vrednost, da li u njoj ima iole istine, mislim da bi ONA ostala bez teksta.

EU%20GIF.gif

Ko hoće da zna, zna sve. Ko hoće da vidi, sve vidi. Kome je u interesu da ne zna, taj ne zna.

Možete šetati, ali pod opsadom, možete debatovati, ali na nevidljivim kanalima, možete govoriti protiv Vlade, ali pazite šta pričate, jer lako vam može pasti rejting, a onda vam nema spasa.

Cenim da će se ova rečenica koju je izgovorila Olja Bećković Danici Vučenić u emisiji „Jedan na jedan“ još dugo citirati. Ako se na ovu njenu rečenicu nadoveže deo teksta napisan rukom Saše Ilića na Peščaniku, uz to se jos setite i štrajka advokata, policajaca, nasih studenata, onda će moje naredno pitanje, dozvolite da primetim, biti vrlo jednostavno:

Kada tačno stiže Putin?


Milica je devojčurak, a voli da peva, piše, čita i ne zaboravlja da se smeje