Režija nije zanimanje, već način života

Mladi reditelj, Hadži Aleksandar Đurović, izdvaja se po nama svima bliskoj tematici, ljubavi. Pored hrabrosti, harizme i veoma otvorenog principa rada, mladi Aleksandar ističe se po svojoj upornosti u cilju realizacije dugometražnih i kratkih filmova, čiji napor u našoj zemlji i situaciji zasita zaslužuje veliki aplauz. Iskoristili smo priliku da popričamo sa mladim Aleksandrom o njegovim iskustvima sa Akademije umetnosti, sa snimanja svojih filmova i o njegovim mišljenjima o trenutnoj situaciji u domaćoj kinematografiji.

Aleksandre, za početak bismo želeli da se upoznamo sa tvojim motivom da se baviš filmskom režijom. Da li je to ispunjenje tvojih dečačkih snova ili je to želja koja se pojavila nekim „čudnim“ životnim okolnostima?

Umetnost je moje okruženje od detinjstva. Još kao mali sam izražavao sklonost ka muzici, glumi, crtanju, a kako sam rastao ti pravci su se kristalizovali u određene forme. Tako sam negde pri kraju osnovne škole zaključio da je režija jedino zanimanje koje spaja sve moje talente i ljubav prema filmu u jedno.

S obzirom na trenutno stanje domaće kinemtagorafije, po tebi studirati filmsku režiju je: hrabrost ili gubljenje vremena?

Kada neko kaže da je neko zanimanje perspektivno, ja ga samo podsetim na vreme pre tri decenije kada je perspektivno bilo biti pravnik, ekonomista ili inženjer i raditi u velikoj državnoj firmi, i kako je 90% tih firmi u prethodnoj deceniji propalo i ljudi ostali bez posla. Nikada ne možete u odluci čime ćete se baviti u životu ići s nekom kalkulacijom, pogotovo ako imate talente, jer je najveći greh sahraniti sopstveni talenat. Živimo u svetu i vremenu gde ništa nije sigurno osim naše upornosti i želje da istrajemo u svojim snovima.

Uz_tekst_1.jpg

Da li si se u jednom trenutku pokajao što si izabrao ovu profesiju?

Nisam. Pre upisa na fakultet rodtelji su seli sa mnom i pitali me da li sam svestan da oni u tom svetu nemaju nikakve veze, kontakte i da ću sve morati sam da gradim i da može da mi se desi da mesecima ne radim ili da godinama čekam na sredstva za film. Ja sam samo rekao: „Da.“ i oni su me podržali u mojoj želji da studiram režiju.

Poznato je da se na Akademiji umetnosti, na katedri za televizijsku režiju, izučavaju svi mogući televizijski žanrovi. U kom žanru si se ti najbolje pronašao?

Ja sam odabrao katedru TV režije na Akademiji umetnosti, jer mislim da je to najbolja katedra u ovom delu sveta upravo zbog raznovrsnosti i prilike da se oprobate u raznim formama režije. Ono na čemu sam zahvalan profesorima Akademije i mentoru Draganu Elčiću jeste podsticanje individualnosti i autorskog pečata, a ne kalupljenje novih generacija. Meni je najdraži film kao forma, iako bih vrlo rado radio i pozorišne predstave kao i radio drame.

Tokom studija imao si prilike da sarađuješ sa mnogim našim poznatim filmskim rediteljima. Sa kim si najviše voleo da sarađuješ i od koga si najviše naučio?

Ja iskreno volim posao asistenta režije. To je osoba koja puno učestvuje u kreativnom delu samog posla, pogotovo kad su u pitanju statisti i rad između sektora. Imao sam tu sreću da sarađujem sa doajenima naše kinematografije i od svakoga sam naučio ponešto što sam kasnije primenio i u svom radu sa raznim ekipama i sa raznim glumcima. Prvi profesionali angažman mi je poverio Zdravko Šotra dok sam bio na trećoj godini studija, a među poslednjim projektima je novi film Srđana Dragojevića „Atomski Zdesna!“.

Spadaš u grupu retkih studenata sa naših prosotora koji su imali prilike da osvoje filmsku nagradu „Zlatni vitez“ na međunardnom festivalu u Rusiji. Smatraš li da je takva značajna nagrada potvrdila tvoj talenat i ulila ti samopouzdanje?

Svaka nagrada prija, ali može biti mač sa dve oštrice. Smatram da nagrade treba umetnika da podstiču da još više radi na sebi i napreduje u svakom smislu, a ne da ga čine gordim i zadovoljnim onim na čemu je. Naravno, posebno mi znači kada dobijem nagradu u Rusiji, i to na pravoslavnom festivalu, ali mi je najveća nagrada bila 2012. u Omsku, na Zlatnom Vitezu kada mi je, nakon projekcije mog diplomskog filma „Nakon što je petao zapojao“, prišla devojka sva uplakana i zagrlila me i počela da priča kako je doživela film. To su trenuci za koje autor živi i stvara.

Pre tri godine postao si asistent na katedri za televizijsku režiju. Da li nam možeš opisati tvoj rad sa mladim studentima i kakvu generaciju reditelja predviđaš?

Poziv mog profesora i mentora, Dragana Elčića, da budem asistent sam rado prihvatio i nisam zažalio. Divno je kada sedite preko puta mladih ljudi, punih ideja i kada razmenjujete kreativna mišljenja. Nekada mi je toliko drago kada pričam sa njima o njihovim vežbama, da bih ponovo upisao fakultet, samo da bi ih opet radio. Raduje me što ima mnogo talentovanih ljudi, različitih profila, koji su na putu da izgrade svoju poetiku. Takođe me raduje što smo u nekoliko prethodnih godina imali priliku da vidimo puno debitantskih ostvarenja u našoj kinematografiji i što su sva potpuno različita.

Prošle godine imali smo priliku da pogledamo tvoj debitanski dugometražni film „Ljubav dolazi kasnije“. Jednom prilikom si rekao da te je tvoj emotivni život insipirisao za film. Da li bi u tom slučaju sebe poistovetio sa svim muškim likovima u filmu ili su to priče drugih ljudi koje si iskoristio za scenario?

Taj film je nastao po tri priče iz moje zbirke „Svi Usamljeni Ljudi“. Kako naslov kaže, usamljenost mi je bila glavna inspiracija, a kako naslov filma dodaje, i ljubav. To je i prirodno za moje godine. Ja sam od onih reditelja koji voli da da sebe u film, da provuče detalje iz svog života ili svojih iskustava, kao i delove svog karaktera kroz likove. Mislim da zapravo nijedan autor i ne može biti autor ako ne da sebe. Tako da i u filmu i u knjizi postoji dosta „mene“, a naravno, biti reditelj znači i biti na neki način i lešinar i voajer, posmatrati tuđe živote i hraniti se tuđim iskustvima i koristiti ih u stvaranju dela.

Uz_tekst_2.jpg

Ubrzo je izašao tvoj novi kratkometražni film „Hibernacija“. Da li se ideja za ovaj film desila slučajno kao i za „Ljubav dolazi kasnije“?

Ideja za film „Hibernacija“ je nastala na malo drugačiji način. Ona je spoj nekih mojih razmišljanja o ljubavi i poimanja trenutaka rastanaka sa voljenim osobama, i u tom fulmu se prepliću neki događaji, kao i replike iz moje prethodne dve veze. Ako nekog zanima da vidi kako je gledam na rastanak, moći će to da vidi na Festivalu kratkog metra od od 2. do 6. aprila, u čijoj je selekciji i moj film.

Poznato da je režija izuzetno iscrpna i naporna profesija. Postoje li trenuci u radu koji te dovode iznad izdržljivih granica?

Dok kucam ovaj odgovor odmaram se od jako napornog snimanja jednom muzičkog spota. To su bila dva dana, od po 12 sati rada, sa velikom ekipom i oko 100 kadrova. Nemoguće je to opisati nekome ko nije iz ovog posla, ali svakako postoje trenuci kada se osetite da ne možete više. Tako je često na dugim snimanjima, ili kada se dugo radi samo noću, ili na nekim teškim lokacijama i po lošem vremenu, ali postoji ta doza adrenalina koja vas drži u stanju kreativnog ludila kada ste spremni na sve, pa čak i da rizikujete život za kadar. Verovatno to ljudima zvuči suludo, ali tako je. Međutim, kada posle toga pogledate šta ste uradili ili ako uspete da izvedete ono što ste zamislili, nema veće radosti, uz pomoć koje zaboravljate i na upale mišića i na neprospavane noći.

Budući da je kulturna scena u Srbiji veoma „siromašna“, kako si se izborio za sredstva da snimiš svoja dva filma?


Veoma je teško i u kulturi i u svim drugim sferama života danas, ali srećom i dalje ima ljudi koji su radi da izađu u susret i pomognu, kao i da prepoznaju određene ideje. Najveću zahvalnost za pomoć mom duomtražnom filmu dugujem svojoj porodici, a potom i autorskoj i glumačkoj ekipi koja je podržala projekat i dala svoj doprinos. Što se tiče kratkih filmova, njih radim „za svoju dušu“ i trudim se da ih sam produciram, čak i bez pomoći roditelja ili fondova, ali su to i projekti koje se mogu na taj način realizovati, kao na primer što su „Hibernacija“ i moj novi film koji završavam „Stand Down Tragedy“. Svakako ću za buduće projekte konkurisati kod Ministarstva Kulture i Filmskog Centra Srbije.

Jednom prilikom je naš čuveni reditelj Goran Marković rekao da je u njegovo vreme bilo gotovo nemoguće snimiti film, a da danas svako može čak i mobilnim telefonom da snimi kratkim film. Smatraš li da se time izgubila magija u kreaciji filma?

Svakako. Ono bez čega film ne postoji jeste kinestetika, filmski jezik, estetika i svakako višeslojna režija. Ne kažem da određeni eksperimenti nisu uspeli, ali je potrebno da zaista imate priču kojoj priliči estetika mobilnog telefona. Ne pričam o žanrovskim filmovima, već o autorskim. Međutim, takođe, film ako nema dobru režiju i dobru priču, odnosno, scenario, ni tada nema filma. Ne volim da delim film na to da li ima scenario ili ima dobru sliku i obradu zvuka, jer smatram da film da bi bio kompletno delo, mora da ima sve, a pre svega emociju. Naravno, tehnologija je umnogome olakšala ono što ste nekada mogli da radite samo u laboratorijama i na ograničenim resursima trake, te sad bukvalno film možete da uradite kod kuće uz određeno znanje rada u programima i jaku mašinu, ali i dalje nije to ono od čega zavisi kvaltet vašeg dela.

prof_odevanje_2013.jpg

Šuška se da spremaš novi dugometražni film. Znamo da nam zbog neizvesnosti ne bi otkrio tematiku, ali da li bi nam mogao otkriti šta je nova inspiracija za snimanje?

I dalje mi je u fokusu tema ljubavi, ali na drugačiji način. Sada se bavim ljubavlju porodice i kako ona pomaže da se čovek izbori sa raznim nedaćama i teškim trenucima u životu. Ne bih više da otkrivam, ali se nadam da će taj projekat dobiti zeleno svetlo, jer na scenariju radim već tri godine, a temamtika za koju sam se odlučio me intrigira još od sredine studija.

Za kraj: kakvu poruku bi poručio mladim studentima režije koji se tek spremaju da iskuse teške i trnovite puteve filmske režije?

Režija je prelepa, ali kao što nas je profesor naučio na početku prvog semstra prve godine - režija nije zanimanje, već način života i režija se uči režiranjem, tako da samo treba da prate svoj unutarnji glas i koliko je god moguće da izbegavaju kompromise koji kvare njihovu ideju i viziju, ali i da budu realni i svesni mesta i vremena u kom živimo i da svoj umetnički razvoj planiraju shodno tome. Svakako, ako ste neodlučni i ako se plašite, nemojte se baviti režijom, jer je danas potrebno imati hrabrosti ući u film, baš kao i u pravljenje deteta, što na neki način, i jeste dete svakog reditelja.