PRAG 2015 – INSTINKT

Prolog – Sedam godina ranije

Prag i ja smo stari znanci. Mada, ispravnije bi bilo reći da smo stari neznanci, jer zbog specifičnih okolnosti u kojima sam ga pre sedam godina posetio, nismo se baš dobro upoznali. Samo smo se sreli i ćutali. Neiskusan, i sa skoro praznim pasošem, u Prag sam prvi put stigao u društvu studenata koji su me mrzeli i antipatisali. Kao za inat, umesto da to izignorišem i zaboravim, ja i danas ponekada o tome mislim i pitam se zašto? Bilo ih je petoro – Snežana, Burek, Krompir, Kreten i Slađa. Snežana – jer je ličila na Snežanu iz Snežane i sedam patuljaka (onako kako ju je Dizni nacrtao), Burek – jer je ličio na Bureka iz Velikog brata (njih dvoje su bili par), Krompir – jer je ličila na krompir, Kreten – jer je zaista bila neviđeni kreten, i Slađa – jer to joj je pravo ime. Sa Slađom sam se lepo slagao i i danas održavamo kontakt preko facebook-a. Za nju nije potreban pseudonim. Mislim da ne čita moje putopise, jer nije mi prvi put da spominjem motiv prvog susreta sa Pragom i nju kao izuzetak. U prvom putopisu o Berlinu, stavio sam i jednu našu zajedničku sliku, ali reakcija od nje nikada nije stigla. Možda je tako i bolje, jer mislim da je i dalje u kontaktu sa Krompirom. Obe su u Novom Sadu. Imao sam i Krompir na facebook-u, ali sam je izbrisao. Da nisam, siguran sam da bi ona mene, pa sam postupio kao džentlmen. Mnogo veća misterija mi je Kreten. I ona je tada živela u Novom Sadu, ali sumnjam da je nastavila druženje sa nekim od njih. Kretena niko nije mogao da podnese, a mene je barem Slađa gotivila. Da smo bili u nekom rijalitiju, mislim da bi Kreten bila nominovana za izbacivanje pre mene. U stvari ne bi. Ja bih prvi bio nominovan, jer se Kreten, koliko god da ih je sve psihički maltretirala, držala sa njima integrisano. Ja sam sve vreme bio po strani. Nikad grupa nikad dvoje, to ne uspeva kod mene. Ponekad mi dođe da pozovem Slađu i pitam je da li nešto zna o Kretenu i da li se slaže sa mnom da je Kreten kreten. Ranije kada smo se češće dopisivali, pokušao sam da je navučem da mi oda neke informacije o „ekipi“, ali nije se dala. Kulirala je sa stilom. Slađu sam letos video ispred Planet bike-a kod hotela Jugoslavija gde često popravljam bajs. Došla je sa dečkom u Beograd na jedan dan, i baš se obradovala kada me je ugledala. Prva me je prepoznala i oslovila imenom. Lepo je izgledala i bila je neizmerno prijatna i srdačna prilikom susreta. Pozdrav za Slađu. (Ako ikada ovo pročita, neka me obavesti).

p><p><p style=E sad, pošto ja ne pišem ovo da bih zasmejavao čitaoce, već da bih napravio zapis o ozbiljnom fenomenu refleksije života kroz vremensku prizmu, moram nešto da naglasim. „Ekipa“ je na piunskoj poziciji faktora koji su me sprečili da tada uživam u Pragu. Presudan je bio širi kontekst. U drugoj polovini 2008. godine, počeo sam da prolazim kroz epohalno mučan i problematičan period. Otišao sam na putovanje koje mi je usledilo kao nagrada, jer sam bio jedan od najboljih studenata Univerziteta te godine, i umesto da se opustim i uživam u tako velikom i lepom događaju, u meni je sve vreme tutnjala trauma od povratka u realnost. Završavao sam fakultet, nisam imao posao i nisam uspevao da ga nađem, plašio sam se da će me izbaciti iz studentskog doma gde sam živeo i, najteže od svega, prvi put u životu sam se borio sa osećajem slomljenog srca. Svako ko je kroz to prošao zna da ne postoji ništa bolnije. Još ako se na tako strašan događaj nakalemi gomila drugih mučnih okolnosti – baš ume da uništi. U dosadašnjoj hronologiji mog života, taj period je crna rupa. Tako da sam u Pragu proveo tri dana, kvalitetno ga obišao u nekvalitetnom društvu, ali nisam ga osetio niti doživeo. Jedva sam disao.

Instinkt

Ovog leta, u Pragu pada nikada upornija kiša, a sa svakim napravljenim korakom po mokrim kaldrmama, udišem punim plućima i naviru mi misli o svemu što se od tada do danas dogodilo. Sećanje na to vreme me je proganjalo i obojilo je utisak o povratku na mesto zločina. Bio sam neizmerno srećan i zahvalan. Ne bih se vraćao u taj period, ni po koju cenu. Odjednom, počinjem da se osećam čak i ponosno na sve što do danas imam i zabole me što i dalje ništa nije kako treba. Mogu da dišem i to mi je neprocenjivo. Ništa više mi ne treba. Prag mi je lupio šamar i osvestio me.

Prve noći lutao sam negde po severu u miru i tišini. Ulično osvetljenje je bilo prigušeno, a kiša je stala. Prag se razlikuje od ostalih gradova. Ima neku čađavost, koja se provlači kroz većinu krajolika i čini ga uzvišenim, posebnim. To su valjda obrisi te starost koja ga prati kao epitet. Atmosfera mu je nedokučiva i opijajuća. Ne može da se ne dopadne. Jedan od retkih gradova za koji imam utisak da mu ništa ne nedostaje. Gde god da sam se našao i šta god da sam radio, bio sam zaveden. Grad je interaktivan i obogaćuje posetioca na svakom koraku. Bila to vožnja metroom i tramvajem, šetnja periferijom, odlazak u poslastičarnicu i pivnicu ili mimoilaženje po centru sa ostalim turistima, sve ima smisla i vrednost. Mogu da zaključim da je Prag najveći istočnoevropski brend. Čak je i Met Dejmon, pre nego što je snimio Bornov identitet i ponovo revitalizovao karijeru nakon uspeha filma Dobri Vil Hanting, neko vreme živeo u Pragu i radio u njihovom pozorištu.

p><p><p style=Preko couchsurfing-a, pronašao sam smeštaj kod jednog Maležanina u Žiškovu – odlično lociranom delu grada, gde su nekada živeli Jevreji. Stan je bio moderan i udoban, u novoj zgradi sa staklenom recepcijom i baštom u stilu japanskog vrta u zadnjem dvorištu. Većinu vremena sam spavao. Jedva da sam progvirivao ispod ćebeta i baš sam uživao u takvom, za mene atipičnom, provođenju dana na putovanju. Kao da su me sećanja na period od pre sedam godina, koliko god bila dragocena u smislu markiranja napretka, ošamutila i usporila. Osećao sam se kao pobednik, spreman da sebi priušti luksuz lenčarenja. Maležanin se samo smeškao poput nekog detenceta i prenamagao dok priča, iako je matoriji od mene. Čak tri godine. Lepo mu je stajalo takvo ponašanje. Bio je spontan i bilo je očigledno da ima čisto srce. Mogao sam da se opustim i radim šta hoću i kako hoću dok sam njegov gost.

Drugog dana smo se nakanili da izađemo na ručak. Sedeli smo pod tremom, u bašti vijetnamskog restorana, tik uz ulicu. Oduvek sam voleo kišu, a tada sam doživeo vrhunac harmonizacije sa atmosferom kišnog dana. Zvuk kapljica sve dublje me je vodio u zen. Odmarao sam se gledajući u imaginarnu tačku ispred sebe, i hranio se skoro pa nepoznatim osećajem smirenosti i sinhronizovanog disanja. Poželeo sam da mi ništa ne prekine užitak tako okrepljujućeg stanja, ali Maležanin se ubrzo oglasio infantilnim tonom sa pitanjem Aleks, Aleks ... o čemu razmišljaš? Povratio sam se, pogledao ga i rekao Ni o čemu. Usledilo je pitanje Da li si dobro? i moj odgovor Nikada nisam bio bolje. A da bih mu to i dokazao, započeo sam dijalog i pokazao mu svoje probuđeno lice. Kakva je arhitektura u Maleziji? Standard, infrastruktura? Da li svi jure u Kuala Lumpur ili se život dešava i u unutrašnjosti? Jel idete u džungle? Da li izlazite u noćne klubove? Jel imate hipstere? Kakva vam je televizija i medijska kultura? Da li su kod vas popularni reality show programi? Da li ste patriote? Kiša nije htela da stane, a ni mi nismo hteli da se vratimo u stan. Tramvajem smo se uputili ka centru grada, gde sam uskoro ispred sebe ugledao sve ono što krasi razglednice iz Praga i čega se sećam još od onda. Gurali smo se pod kišobran dok smo brzim hodom špartali od zgrade Nacionalnog muzeja prema katedralama i mostovima. Na glavnom trgu smo se slikali. Kako je opalio blic sa Maležaninovog ajfona, tako sam se setio da sam nekada na istom mestu stajao i slikao se sa „ekipom“. Momentalno me je obuzela euforija i opet ta sreća i zahvalnost – zbog kiše, zbog drugačijeg društva, zbog odsustva onog osećaja kamenja u grudima i omče oko vrata, zbog svega! Uživao sam u spontanom sledu događaja i pasionirano slušao Maležaninovu priču, koja je usledila kao odgovor na moje pitanje – Kako ti se dogodio život u Pragu?

p><p><p style=Maležanin se u svom životu uvek osećao sigurno i, kako kaže, blagosloveno. Dobijao je sve što je želeo. Živeo je u neprestoničkom gradu u Maleziji i radio kao IT konsultant za gigantsku korporaciju, čija se sedišta nalaze po celom svetu. Međutim, nije bio srećan. Bio je prazan i, kako kaže, u raskoraku sa svrhom svog bića. Oduvek je verovao u dobar život i smatrao se privilegovanim jer ume da oseti da li je na pravom putu. Baš zato, znao je da u njegovom životu nešto nije kako treba i da mu je neophodna promena. Dugo se borio sa tom spoznajom i što je duže odlagao preuzimanje nekog koraka, bivalo mu je sve teže. Nije želeo da se suoči sa nezadovoljstvom na poslu, a kada je doživeo emotivni raskid, čaša se prelila. Obuzela ga je tuga od koje nije umeo da se odbrani. Na putu ka poslu je plakao, na poslu bio dekoncentrisan i mrzovoljan, po povratku kući je opet plakao i čak je pomišljao i da se ubije. Kao da je znao da mi je glavna misao dok sam ga slušao bila Šta sere ovaj razmaženi „ajtijevac“ i zašto ne prestane da zvuči kao da pozajmljuje glas za crtane filmove dok razgovara sa mnom, ostatak izlaganja nastavio je rečima Ipak, ja sam dete sreće. Moja sreća nije u tome što uživam blagostanje, što sam iz situirane porodice i što se na sve to bavim dobro plaćenom profesijom. To tako izgleda samo sa strane. Suština moje sreće je u tome što se ne plašim da sledim svoj instinkt. Instinkt je moj prirodni dar, a tada mi je govorio da treba da odem. Dok je sedeo na poslu, prekinuo je radne zadatke, i bez premišljanja odjednom kupio avionsku kartu za Evropu u jednom smeru. Ne rekavši šefu za svoju odluku, pitao ga je da dobije neplaćeno odsustvo u narednom periodu. Molba je bila odbijena, uz obrazloženje da nije dovoljno visoko pozicioniran u svom sektoru, da bi mu za tako nešto izašli u susret. Otišao je kući i počeo da prodaje sve svoje stvari, jer ušteđevina koju je imao nije bila dovoljna za poduhvat na koji se odlučio. Majka mu je bila tužna, a otac neutralan jer je oduvek znao da njegov sin nije srećan i da želi da živi negde drugde. U firmu je prestao da odlazi i nije odgovarao na „zabrinute“ pozive, poruke i mail-ove. Bio je u avionu za Pariz.

Tamo je imao prvo couchsurfing iskustvo koje se nije slavno završilo, pa je otišao u Amsterdam gde je prošao znatno bolje. U Briselu se zadržao skoro mesec dana, kao gost kod momka i devojke koji su ga prihvatili kao člana porodice. Sa njima je prestao da se oseća kao lutalica i vratio se uobičajnim aktivnostima. Krenuo je u teretanu, išao na trčanje, upoznavao nove ljude i počeo da traži posao. U Londonu je imao najlepše iskustvo. Ostao je preko dva meseca kod čoveka čija je kuća prometno couchsurfing svratište. Svima su vrata otvorena, jedino pravilo je da se svi lepo slažu, vode računa o higijeni, kuvaju i pomažu jedni drugima. Ako ikada odem tamo, želim da boravim na istom mestu. Nisam mogao, a da ga ne prekinem pitanjem A kako si se ti zaista osećao u svemu tome? Da li ti je nedostajala kuća i da li si bio prestravljen jer si okrenuo leđa stabilnosti i blagostanju koje si imao? Da li si mogao noću da spavaš? Kako ti se ta promena odrazila na zdravlje? Odgovorio mi je Osećao sam se odlično. Ništa me nije opterećivalo, niti gušilo. Nisam morao da mislim na to da li sam nešto uradio pogrešno i da li ću nekoga razočarati ... Život mi je postao nepredvidiv i počeo sam mnogo brže da učim i obogaćujem se novim iskustvima i saznanjima. Otkrio sam novu slobodu i prodisao sam.

p><p><p style=U Beču u hostelu, upoznao je devojku iz Južne Koreje kojoj je pričao istu priču kao i meni. Razlika je bila u tome što je ona sve vreme plakala dok ga je slušala, a moje lice je bilo mokro zbog kiše. Plakala je, jer ju je isti poriv doveo u Evropu. Kao da je slušala sebe kroz njegov diskurs. Isto je prodala sve svoje stvari i kupila kartu u jednom smeru. Gušila se u svojoj svakodnevici i danima je plakala dok nije smogla hrabrosti da se odluči na taj korak. U tom hostelu je odsedao i dečko iz Mađarske koji je stalno sa sobom vucarao kesu sa bananama. Došao je u Beč da traži posao, ali nije uspevao. Odbijali su ga čak i u restoranima brze hrane. Bio je siromašan i danima je jeo samo „izranjavane“ banane koje je kupovao po sniženoj ceni u nekom hipermarketu. Kada su to čuli, Maležanin i Korejka su počeli da dele svoju hranu sa njim. Susret sa Mađarem ga je malo opasuljio i podsetio koliko mu je život pošteđen mučne dimenzije i zaista blagosloven. Nakon skoro pola godine provedene u Evropi, osećao je da je na dobrom putu, ali da misija nije izvršena. Koliko se sećam i koliko umem tačno da prevedem, rekao je nešto u stilu da se obrazac Evrope nakon nekog vremena ponavlja čak i ako menjaš zemlje i gradove. Morao je da se izmesti negde dalje i egzotičnije. Pre nego je odleteo za Puket, Mađaru je ostavio neke svoje stvari i dao novac. Na Puketu je proveo dva meseca i potpuno se preporodio. Sprijateljio se sa ljudima koji su držali hostel i sa njima je učestvovao u svim aktivnostima. Zajedno su kuvali, krečili, dekorisali, išli na izlete, a vodili su ga i na porodična i prijateljska okupljanja i proslave. Novu godinu su dočekali na velikoj žurci na plaži, gde je svako napravio svoj leteći fenjer od papira. Puštali su ih da lete ka nebu i zamišljali želje. Poželeo je samo da pronađe sebe. Da mu ništa ne remeti unutrašnji mir i da živi sa osećanjem da je u skladu sa sobom, gde god bio i šta god radio. Po povratku u Maleziju, neko vreme je živeo povučeno. Svi su mu govorili da više nije isti. Uskoro je dobio ponudu da počne da radi u Pragu, što je odmah prihvatio. Danas ne prestaje da se smeje i zahvaljuje. Svaka druga reč i haštag su mu: sreća, ljubav, zahvalnost i blagoslov. Čak i preteruje. Nedavno je bio u Beogradu zbog venčanja nekih prijatelja i boravio je kod mene. Po rastanku, na WhatsApp-u mi je napisao da sam jedna od najboljih osoba koju je ikada upoznao i da se moli za ostvarenje mojih snova!? Pomalo mi je scary, ali mi je i neizmerno drag.

p><p><p style=Sloboda

Sutradan, od razvedravanja i dalje ni naznake. Skoro ceo dan sam prespavao i tek u kasno posle podne izašao u šetnju. Karta za metro mi je važila još nekoliko sati, pa sam odlučio da obiđem periferije. Pod uticajem Maležanina i sam sam podetinjio. Uhvatio sam sebe u odrazu prozora vagona kako se smeškam i cupkam. Izašao sam na poslednjoj stanici zelene linije, popeo se na površinu, ugledao socijalističke zgrade i jednu prodavnicu gde sam kupio gumene bombone. Vožnja unazad, odvela me je do naioriginalnijeg kafića ikad. Izgledao je kao futuristička mašinerija, ali ujedno je bio i retro. Sav je od delova mašina, metala i pokretnih mehanizama. Pomalo sablasan, a pomalo infantilan. Podsetio me je ne jedan film sa Džefri Rašom gde on sakuplja umetnička dela i nakon što biva obmanut, izigran i ostane bez svoje kolekcije, u poslednjem kadru dolazi u Prag i seda u neki kafić.

p><p><p style=Kada sam stigao do velikog kružnog toka, odakle su se granale prometne ulice, kiša je stala i odlučio sam da više ne koristim metro. Mislio sam da sam i dalje dosta udaljen od centra grada i da ništa neću stići da vidim, ali prevario sam se. Uskoro sam se našao u parku, gde se slika periferije zamenila bajkom. Pojavile su se palate, bašte i trolovi realnog sveta – turisti sa selfi štapovima. Usledio je onaj dobro poznati osećaj, koga nikako nisam željan, kada ne znam gde ću pre. Na svakom koraku prizori su bili privlačni. Iz uvale se izdizala grandiozna katedrala, a iza nje čudesan stari trg, kao iz doba vitezova. Suvo, a tmurno vreme sve je začinilo magijom. U susednoj uskoj kaldrmi, ugledao sam minijaturne kućice sa drečavim fasadama i malenim vratima – pandan pravoj bajci. Na takvom mestu, nije mi smetalo da se ponašam kao tipičan turista. Gurao sam se i čekao svoj red za slikanje, i prateći masu stigao do panorame odakle se vide reka, mostovi, ulice i građevine. Sve je dahooduzimajuće i vredno hvalospeva, i pojedinačno, i kao celina koja čini lice starog Praga. Poseban šmek ima priobalje gde sam se družio sa labudovima, patkama i ljudima za koje je jasno da su lokalci. Nisu opremljeni tehnikom, nisu po difoltu u grupi, i ne gledaju unezvereno i sa divljenjem svuda oko sebe. Uskoro su se, iako je bio utorak, tu pojavili mlada u venčanici i mladoženja. On je bio evidentno pijan, pa je tokom fotosešn-a nesvesno zabavljao nas koji smo se tu zatekli, i nismo mogli a da ne gledamo u njih. U takvom ambijentu, napravili su atmosferu za pamćenje i dobili aplauz.

p><p><p style=Sa Karlovog mosta dugo mi se nije odlazilo. Posebno su mi bili zanimljivi kanali, koje reka pravi u podnožju dela mosta na samom početku ulaska u Stari grad. Dnevno svetlo je počelo da nestaje i bajka je dobila drugačiji ton. Prošao sam kroz najužu ulicu na svetu i to na crveno. Na putovanjima, nikada ne poštujem pravila. Jedini znak stop, za mene je bila poslastičarnica. Prodavačica mi nije dozvolila da probam sladoled pre nego ga poručim, pa sam joj uputio kritiku rekavši da kod nas u Beogradu, kada kupujem Morizz, uvek mi dozvoljavaju da prvo probam. Nije se potresla, šta više nije odreagovala ni najmanjom promenom izraza lica, ali se momak koji je stajao pored, iz srca nasmejao i uputio mi komentar Vi Srbi ste svi ludi. Okrenuo sam se ka njemu i odmah je usledio i sledeći komentar Izvini. Ja sam iz Australije i poznajem mnogo ljudi iz bivše Jugoslavije. Svi su ludi. (Crazy na engleskom, u svakodnevnom govoru, ne znači da je neko za hospitalizaciju. Pre bi značilo da je opičen i zabavan, pa bi se moglo shvatiti i kao kompliment.) Pogledao sam ga malo bolje i odgovorio mu Da li si siguran da si iz Australije, pošto izgledaš kao terorista. U trenutku sam iznenadio sebe slobodom i nepromišljenošću da nešto tako kažem, ali posle sam shvatio da me je dobro raspoloženje oslobodilo inhibicija i da sam bio svestan benignosti situacije. Po njegovoj pojavi, bilo je jasno da će izostati negativna reakcija. I zaista, još jednom se iskreno nasmejao i rekao Naravno da sam siguran. Ja sam Palestinac koji živi u Australiji. Kupio sam kolače i otišao da sednem u relativno praznjikav deo poslastičarnice. Uskoro je došao i Palestinac, noseći sladoled, seo za susedni sto i nastavio dijalog rečima Rizikovao sam. Kupio sam sladoled koji prethodno nisam probao. Ne bih bio iskren do kraja, ako bih prećutao da sam zapravo želeo da mi se pridruži, ali bilo mi je glupo da ga direktno pozovem. Kada otputujem, ja volim da se družim i upoznajem nove ljude. Nikada ne forsiram, ali raduje me ako se desi spontano. Inače sam baksuz.

I on je dan provodio skitajući Pragom. Pošto su moji kolači nakon dvanaest sekundi postali prošlost, predložio je da odemo na piće. Čuo je da je negde u blizini bar Hemingvej, koji doduše nije isti kao autentični Hemingvej bar koji se nalazi u nekom drugom evropskom gradu, ali želeo je da se uveri da li će mu ovaj praški parirati. Ulice Praga su krcate, kosmopolitske, starinske i koketne. Njihova lepota je jedinstven prizor. Sa svakim satom koji odmiče dobijaju novi nijansu zanosa i stapaju se u celinu slike jednog od najlepših gradova u Evropi. Po meni, jedino je Talin lepši, ali Prag je moćniji zbog multikulturalnosti i veće teritorije. Podseća na raj. Kada umrem, voleo bih da dođem na takvo mesto. Na putu ka Hemingveju, pomislio sam kako sam srećan, jer živim relativno blizu grada koji ume da iz mene izvuče ono najbolje. Kada zaboravim koliko je život lep, mogu tu da se vratim. Stvorio mi se trip da se uteha nalazi u neposrednoj blizini.

p><p><p style=Enterijer kafića je kao vremeplov. Mračan i drevan, ali sa fensi uslugom. Poseduje neodoljivi šmek starog vremena i pružio mi je ugođaj izmeštenosti. Dobio sam svoju dozu droge za kojom tragam kada negde otputujem. Palestinac radi kao pravnik u Dubaiju. Živeo je sa roditeljima u Australiji, ali je prvom prilikom od njih pobegao. Bio sam mu posebno zanimljiv, jer u Melburnu gde imaju porodičnu kuću, često se družio sa ljudima iz bivše Jugoslavije koje neizmerno simpatiše. Mada, nakon nekog vremena provedenog sa mnom, rekao je da ga zapravo i ne podsećam na njih. U poslastičarnici je pomislio da sam crazy, a posle je shvatio da baš i nisam opušten. Imao je filmsku harizmu. Kada govori, sagovornika uvlači u film vrhunske produkcije. Ima moć da izoštri vid ljudi svojim obraćanjem. Jasan je u fokusu i sve oko njega je drugi plan. Dok smo sedeli za šankom, osećao sam se kao da delim kadar sa retko talentovanim glumcem - jednim od onih za koje se ne zna da li glume ili su stvarno takvi. Takva gestikulacija, dikcija i humor, viđaju se samo u holivudskoj režiji. Imao je gustu crnu kosu, sređenu bradu, orijentalnu fizionomiju i blistavo bele zube. Šokirao se kada je čuo da ne pijem. Odreagovao je kao crnkinja iz nekog sitkoma, koja za svaku repliku dobija smeh i aplauz. Utešio sam ga rekavši da ću napraviti presedan i naručio sam neki koktel, koji mi se na kraju nije dopao. Srkao sam kroz čudnu debelu cevčicu, na šta mi je Palestinac rekao da to nije cevčica, već samo ukras – cimet. Tu mi je kulminirao osećaj inferiornosti od njegove pojave. Ne samo da sam bio proćelav, u bermudama, patikama i duksu, dok je on imao košulju uvučenu u farmerice, cipele, sat na ruci i ajfon, već je ispalo i da nemam elementarne manire. Udario sam na njega pasivnom agresijom, ironično mu se izvinivši što nisam nobl i što ne pripadam višoj klasi kao on, i nastavio sam da srčem. Prag mi jeste otvorio oči po pitanju privilegovanih okolnosti u kojima živim sada u odnosu na sedam godina ranije, ali nije izbrisao moje destruktivne porive. Biće da je za to potrebna neka druga, meni nepoznata, terapija. Na takvu reakciju, Palestinac je bio jako osetljiv i odmah je objasnio da mu ni najmanja namera nije bila da me unizi. Samo je bio u šoku što sam isto godište kao i on, a takav sam amater za alkohol. Nije želeo da ga neko vidi kroz osobine koje kod njega forsiraju njegovi roditelji. Ispričao mi je da su to najveće psihopate na svetu, od kojih je pobegao glavom bez obzira. Od kada ne živi sa njima, shvatio je šta znači reč sloboda. Kod njih se sve svodi na materijalnost, sticanje i druženje sa visko obrazovanim i situiranim staležom. Stalno njegovu sestru i njega kinje i ucenjuju svojim zdravljem. Kada se sestra zabavljala sa dečkom koji nije završio prestižni univerzitet, već neki prosečno rangirani fakultet za programere, mama je bila u predinfarktnom stanju i obilazili su je u bolnici. Nije šala, kune mi se životom. Stalno ga zovu da ga pitaju kada će da napreduje na poslu, kada će da kupi stan – jer za sada otplaćuje samo jednu kuću, zašto ne upiše doktorat, kada će da nađe devojku plemićke krvi? A onda je počeo priču o svom detinjstvu u Iranu koja je bila neprocenjiva. Nekada se igrao ispod onog masivnog kružnog toka u Teheranu, koji se vidi u filmu Argo. Pokazivao mi je slike i govorio o svom narodu sa takvim znanjem i upućenošću, da sam bio manji od makovog zrna. Odjednom mi je Prag delovao blisko, pitomo i poznato. Poželeo sam da otputujem za Iran. Plašio sam se da me ne pita nešto o istoriji Srbije i time istakne i svoju superiornost po pitanju znanja. Kaže da je oduvek želeo da studira istoriju, književnost ili sociologiju i filozofiju, ali kada je to rekao roditeljima, otac mu je završio u bolnici, pa je morao da upiše prava. Kako bih se uključio u razgovor, pitao sam ga da li je njegov maternji jezik arapski. Na to je usledio još jedan sitkom momenat. Stavio je šake na struk i uzvišenim tonom izgovorio Iskjuz mi!? Da je moj otac čuo šta si upravo pitao, ubio bi te. Mi govorimo farsi jezik. Moj otac Arape naziva lizardeaters (žderači guštera). Nekada su pili kamilje mleko, a danas jedu guštere ... I usledila je lekcija iz istorije, poučna i zanimljiva, oslikana duhovitim primerima, ali ja to nažalost ništa nisam lepo zapamtio. Od koktela je počelo da mi se manta. To je i primetio i sa otkrovenjem je konstatovao Ti stvarno ne piješ!? Popio si jedan koktel i već si gotov!

p><p><p style=Nije mi dozvolio da se vratim u stan. Insistirao je da nastavimo dalje i da posetimo neku autentičnu prašku pivnicu. U toku je bio tv prenos utakmice, pa je atmosfera bila prava navijačka uz pivo. Po preporuci, naručio sam crno pivo, ali ni ono mi se nije dopalo. Odlučio sam da više ne pijem alkohol na silu, pa makar to bilo i u raskoraku sa lokalnom kulturom. Grickao sam đevreke koji su bili okačeni o neke drvene spravice na svim stolovima. Pamtim da sam na tom mestu poželeo da napišem putopis o Pragu i da povratak u taj grad nikada ne zaboravim. Kada smo izašli napolje, rekao sam Palestincu da je krajnje vreme da uhvatim metro za Žiškov, zbog čega je on negodovao. Gde žuriš, opusti se, na odmoru si. Ovo nam je poslednje veče u Pragu, hajde da nabavimo neku vutru. Ja obožavam da duvam kada negde otputujem! Znaš, u Dubaiju je to zabranjeno. Baš me zanima koliko bi mojim roditeljima još ostalo od života kada bi videli svog sina sa džointom u ruci? Da li poznaješ nekoga ko bi mogao da nam završi? Gledao sam i slušao kako mi krade kadar čak i na otvorenom prostoru, pod prigušenim svetlima praških kaldrmi. Ne postoji scenografija koja bi ga progutala i učinila neprimetim. Kao sporedan lik, pokušao sam da mu pariram replikom Ne poznajem nikoga u ovom gradu sem Maležanina i tebe, a i vi ste stranci.

Narednog jutra, po kiši sam išao pešice od Žiškova do autobuske stanice. Dok sam prelazio nadvožnjak, u podnožju sam ugledao narandžasti autobus studentske agencije, koja za 10 evra preko Drezdena vozi do Berlina. Proveravao sam da li mi je u džepu online kupljena karta. Berlin je bio moje konačno odredište. Da sam imao para za direktan let iz Beograda, Prag ne bih ponovo video ni kroz prozor. Preskočio bih tako važnu usputnu stanicu.


Posvećeno Alkidu, Diaku i naravno Slađi :)


Kako se Aleksa proveo u Berlinu, možete pročitati ovde