Saša Đorđević: Povratak Džedaja

FOTO: Mondo

Košarka. Jedna od mitskih srpskih reči. Dobro znana reč. Pradavna. Naša reč. Naš sport. Naša sportska imperija. Umorna srpska reč. Zaboravljen pojam. Skoro, pa izumrla veština. Do koliko juče.

Do juče, kada su se neke nove „imperije” podsmevale našim posrtanjima u grupi A Svetskog prvenstva u Španiji. Španiji koja je prihvatila organizaciju samo ako bude potpuno razdvojena od Amerikanaca u žrebu. Španiji koja je uoči četvrtfinalnog meča sa Francuskom uvežbavala ceremoniju dodele zlatne medalje svojoj reprezentaciji. Španiji koja je postala „kaznena ekspedicija”, bez da je vezala dve titule. Španiji koja je koristila posrtaj srpske košarkaške imperije da nas „nabije” 30 razlike onda kada smo bili bez Tea Skajvokera i sa umornim Jodom Ivkovićem pored aut linije. I nabili su nas i ostavili nas, misleći da smo mrtvi, strahovito nas potcenivši pritom.

_veb_novinarstvo.gif

Već u grupi u Granadi, bili smo malo manje mrtvi. Zapravo, bili smo blizu ponovnog rađanja. A kao i svaki početak, i ovaj naš bio je pakleno težak. Mada se teško može reći da jedna nacija ponovo počinje ako na svom kontu ima jedno olimpijsko, pet svetskih i osam evropskih zlata. Ali, sve je to izgledalo kao pradavna prošlost pred sa zebnjom iščekivan meč osmine finala protiv neporaženih Grka. Grka koje nismo dobili na zvaničnim takmičenjima još od legendarnog Bodiroginog šutiranja reklama po Atini 1998.

Kako nas istorija uči da ništa nije izvesnije od njenog ponavljanja, tako je bilo i ovaj put. I tada, kao i sada, sve je stalo u taj prvi eliminacioni meč. I tada, kao i sada, ispraćeni smo na veliko takmičenje bez pompe, uz podsmeh na pomen 12 odabranih i nepoverenje. I tada, kao i sada, najbolji igrači povedeni su na turnir bez ijedne pripremne utakmice, povređeni, sa nadom da će biti spremni za eliminacije i da ćemo do njih uopšte doći. I tad, kao i sada, kockanje se isplatilo. I tada, kao i sada, glavni ulog u tom kockanju, bio je isti čovek.

Aleksandar Saša Đorđević.

U Atini 1998. je kao igrač grupnu fazu proveo na terapijama, čekajući svojih 7 vezanih poena protiv zahuktale Argentine koja će u narednim godinama izrasti u giganta svetskih razmera. U Madridu je kao selektor čekao Teodosića i Krstića čitave pripreme i kroz grupnu fazu. I baš kao što je svojom trojkom, ulazom pod koš i slobodnim bacanjima unovčio sve čipove Željka Obradovića, tako je ovog leta on bio taj koga su proglasili vizionarem kada su upravo Teo i Krle bili predvodnici srpskog košarkaškog stampeda koji je u oblaku prašine ostavio izgažene favorizovane „helene”, „karioke” i „trikolore”.

Bio je to prvi od četiri ključna delića koje je Sale „Nacionale” doneo u našu polupanu košarkašku slagalicu, decenijama razvlačenu jadranskim ligama, patološkim rivalitetom Zvezde i partizana, menadžerisanjem i najezdama strancama. Prvi, ali i najmanje bitni delić.

Ako je vera u već diljem Evrope etabliranu Teovu lucidnost i Krletovu pouzdanost dala dodatnu snagu „plavima” predstavljala samo finu dogradnju, povratak vere reprezentativaca u same sebe bio je temelj našeg neočekivanog uspeha. Od svih delića koje smo rasuli u periodu posle 2002, taj je bio najveći problem. Ako se izuzmu kratkotrajni bljeskovi u 2009. i 2010, Srbija je u košarci bila postala gubitnička ekipa. Baš ono iz čega smo crpeli snagu za nestvarne povratke iz mrtvih, u poslednjoj deceniji bio je uzrok mnogih teških i tesnih poraza u prelomnim trenucima takmičenja. Znao je to Sale, i zato je sav pritisak skinuo sa igrača i preuzeo na svoju lamentirajući frazeologiju o „miru u glavi i vatri u srcu”. Znao je kolika je ta filozofija donela i njemu kao igraču i nama kao zemlji. I zbilja, naši momci od osmine finala više nisu gubili glave i više se nisu osvrtali za sobom. Gazili su, gledali sebe i išli dalje bez euforije. Baš kao što je Đorđević nemilosrdno tovario koš Litvanaca, Italijana i Grka devedesetih. Ni tada, kao ni sada, nije skakao od sreće, nije psovao saigrače, a sudijama je prigovarao samo kada bi stvarno preterali. Mirnoća koju je nosio, poticala je iz drugog po veličini i značaju nedostajućeg komadića šampionskih puzli.

Autoriteta.

Čast Ivkoviću, ali se njegovo prihvatanje usijanog srpskog košarkaškog krompira ipak zbilo pred sam kraj njegove karijere. Kada se na to nadovezao trend otkazivanja, rezultati su u najmanju ruku ispali polovični. Nakon na jedvite jade izborene vize za ovogodišnje planetarno takmičenje, bilo je izvesno da je došlo vreme za novu krv. Taj neko je mogao biti samo neko sa osrednjim rezultatima ili čovek bez previše iskustva. KSS se kockao i u vatru bacio velikog igrača, ali i neiskusnog trenera. Kako se nije mogao podičiti rezultatima, Sale je igrao na ono za šta je svaki klinac koji se bavio košarkom u protekle dve decenije znao i čuo. Na sebe kao igrača. Sa ponovnom pronađenom muškošću i aurom legende, Sale je mogao da se na miru posveti onome što je za sve nas bila najveća nepoznanica.

Taktici.

Kao igrač, bio je racionalan i dirigent koji je sve konce uvek držao u svojim rukama. Kao bivši rasni napadač, sa samo jednim i po rasnim napadačem na raspolaganju (Teo i pola Bogdana), kao trener posvetio se onome čime je raspolagao. Čitanju protivnika i odbrani. I taj zadatak je uradio za čistu „desetku”. Ako izuzmemo Batuma sa druge planete, Sale je „doktorirao” u klasi daleko iskusnijih taktičara na klupama Grčke, Brazila i Francuske. A sa njim su doktorirali i njegovi puleni, izvučeni iz senki prosečnosti na svetlo gladijatorske arene u vidu TIMA nemilosrdnih ratnika.

Realne domete „plavih” košarkaša trenutno je jako teško sagledati, bez obzira na ishod meča sa vanzemaljskom SAD. Kao prvo, ovo može biti samo bljesak poput onog u Poljskoj 2009. Kao drugo, ovoj ekipi nedostaje barem pet vrsnih povređenih i nepozvanih igrača. Kao treće, ovo su sve sami momci mlađi od 25 godina, koji tek treba da rastu, sazrevaju i igraju velike utakmice. Mnogo nepoznanica, sa izazovom Olimpijade pred nama.

Jedno je ipak sigurno.

Posle dugo, dugo godina, košarkaška Sila je opet sa nama i u nama i najsnažnije teče kroz našeg selektora.

Džordž Lukas bi rekao: „Neka je Sila sa vama”.

Ja kažem: „Neka je Sale sa nama”.


Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.