Poslednja priča o Gruziji

Nakon dana provedenog na nogama pod gripom, na ivici snage ulazim u Puškin hostel i stropoštavam se preko komode u dnevnom boravku. Zaspao sam u fetus položaju poput šugavog šteneta. Baš mi je bilo loše. Obmotao sam se svojim omiljenim sivim čemperom koji je na Kavkazu takođe stradao. Nakon što ga je u Jerevanu opralo osoblje tamošnjeg hostela, postao je hrapav, grub, otrcan i uskraćen za jedno dugme. Izgubio je toplinu, mekoću i plemenitost svoje vune zbog koje sam ga zavoleo. Ipak, i dalje sam ga voleo. Nedostaje mi njegova prvobitna udobnost, ali nisam ga odbacio ni do danas. Slično je i sa Gruzijom i Jermenijom. Nisam odustao od njih nakon svega što su mi priredile.

Zaspao sam bespomoćno i nedostojanstveno, na prometnom mestu na podlozi predviđenoj za sedenje. Hostel kao da je privremeno zanemeo i veče je odmicalo u mirnoj atmosferi. Oko mene je najviše cirkulisao mlađani anemični Turčin sa kojim sam formalno porazgovarao pre nego što sam utonuo u san. Nastavio je da sedi preko puta mene sa tabletom u krilu, a nešto kasnije se oglasio.

Aleksa kada si rekao da imaš autobus za aerodrom u Kutaisiju?

U ponoć. Odgovorio sam zatvorenih oćiju.

Tek je 9, hoćeš da odemo negde na večeru?

Kosmos ne odustaje od svog smisla za humor. Turčin koji je više izgledao kao Rus, to veče je stigao u Tbilisi. Tokom kratkog dijaloga shvatio sam da mi nije zabavan, a i bio sam toliko iscrpljen, bolan, nereprezentativne pojave i u svojoj glavi već kod kuće, da nisam više ni obraćao pažnju na ljude niti pridavao značaj preostalom vremenu do povratka.

...

Nešto kasnije ušli smo u restoran nacionalne kuhinje, na minut od hostela, odmah pored kružnog toka sa pozlaćenom statuom u sredini koji se zove Trg slobode. Zavoleo sam restoran arhaičnog enterijera obojenog gruzijskom tradicijom. Mesto koje me je podsećalo na film Montevideo, posećivao sam nekoliko puta tokom boravka u Tbilisiju i svaki put me je služila devojka sa crnom kikom u konobarskoj uniformi. Nije bila lepa. Imala je razvučeno belo lice i nos koji bi da je estradna zvezda odmah otišao pod nož. Ali imala je još nešto zbog čega sam je zgotivio, i što ne znam kako bih tačno nazvao. Njena pojava praćena osmehom, manirima, profesionalnim ugostiteljskim stavom i znanjem engleskog jezika, izazvala mi je prvi osmeh u Gruziji. Desilo se to osam dana ranije, tmurnog prepodnev kada sam doputovao. Tokom prve šetnje gradom, ubrzo sam ušao baš u taj restoran. Tako je sve počelo i poželeo sam da se tako i završi.

p><p><p style=Nažalost, poslednje veče moja omiljena Gruzinka nije bila u restoranu. Turčina i mene je na nemuštom jezikom uslužila neka druga, znatno starija, konobarica. Prst na meni i ona to donese. Nisam se previše udubljivao u Turčinov monolog. Bio je vaspitan, odmeren i obrazovan, ali bezizražajan, ujednačene intonacije, bled i obao kao krompir. Sušta suprotnost svih Turčina koje poznajem. Na mene umornog dodatno je delovao kao sedativ, pa sam se, ne bi li prekinuo monotoniju, na tren našalio pitavši ga da li je usvojen. Govorio mi je kako je studirao biznis u Engleskoj i tamo se zaposlio, zatim je spominjao neka odricanja, stipendije, letnje škole ... vrteo se oko tema o kojima sam najmanje želeo da slušam ... i tada sam je ugledao. Evo je! Brzim korakom je izašla iz kuhinje i prošla pored našeg stola noseći porcije hrane.

Hej, hej! Uzviknuo sam i podigao ruku.

Okrenula se i videvši me zastala.

Ustao sam i pitao je da li me prepoznaje. Klimnula je glavom, pomalo rasejano zbog žurbe i tereta u rukama. Odmah sam se pokajao što je nisam pustio da prvo usluži goste pa zaustavio, ali više nije bilo povratka. Patetično bi bilo da sada to ispravljam.

Hteo sam samo da te pozdravim. Noćas putujem kući.

Super. Uživao si u Gruziji?

Ne bih to baš nazvao uživanjem. Ali bilo je neobično, nepredvidivo i za mene značajno putovanje. Malo sam se razboleo u Jermeniji, i dalje osećam tegobe, pratili su me maleri, ali šta je tu je ... Hteo sam da ti se zahvalim. Tvoja ljubaznost i sve one naše usputne priče, to mi je značilo ... Mislim da sam se samo zbog tebe vraćao u ovaj restoran.

Stidljivo se osmehnula, pa sam joj odmah pojasnio.

Ne, ne ... nemoj pogrešno da me shvatiš. Na ovom putovanju sam skoro sve vreme bio sam, ni na koga se nisam oslanjao, sa retko kim sam delio utiske, bilo je naporno, mnogo izazova ... a onda bih došao ovde gde je udobno. Usluga vrhunska, hrana ukusna, ti bi me dočekala sa osmehom, kratko bismo porazgovarali ...i odjednom bih se osetio sigurno i nekako toplo. Zavoleo sam ovo mesto i poželeo sam da ovde provedem i poslednje veče. Mislim da zaista odlično radiš svoj posao.

Nasmejala se vidno opuštenije. Pokazavši bele zube, dodala je - Hvala ti, zaista lepo od tebe. Moram ovo da odnesem, večeras služim drugi deo sale, ali ako ti nešto zatreba slobodno mahni.

Klimnuo sam glavom, a ona se odmah okrenula i požurila da dostavi porudžbinu.

Kada sam ponovo seo za sto Turčin je pozdravio moj potez.

Baš je lepo ovo što si uradio. Poznaješ devojku? Zbog nje si izabrao da ovde dođemo?

Prevideo sam da on možda sluša šta joj govorim. Nisam bio najbolje skoncentrisan na njega, što se promenilo nakon susreta sa Gruzinkom.

Ma nebitno, pusti to. O čemu smo beše pričali?

Odmah je nastavio tamo gde je stao. Voleo je da govori o sebi. Bio je u periodu života kada je postigao rezultate na koje je ponosan i osećala se želja da to iskomunicira. Razumeo sam ga i klimao glavom. Šest godina je mlađi od mene.

Podsvesno sam još kratko bio fokusiran na Gruzinku. Poželeo sam da je nagradim rečima kojima mene niko nikada nije dok sam radio njen posao i da joj ulepšam to veče i učinim da se oseća posebno. Zapitao sam se da li sam u tome uspeo. Zaista ne znam da li joj je moje obraćanje izazvalo ikakvu emociju, ali ipak sam se osećao dobro što sam tako postupio.

p><p><p style=Pomislio sam na njenu svakodnevicu u Tbilisiju. Projektovao sam kako je zapravo obrazovana, ali primorana da radi u ugostiteljstvu i kako živi u nekom udaljenom distriktu u socijalističkoj zgradi i do posla se vozi metroom. Izlazi na stanici Trg slobode.

Možda mrzi ceo svet, ali to ne pokazuje. Nije dala najmanji povod ni da naslutim, što ne znači i da je isključeno.

Turčin je sa svoje 24 godine sve uradio kako treba. Završio je inostrani univerzitet, preselio se u razvijeniju zemlju, zaposlio i uživa u daljem usavršavanju i prilagođavanju svetu. Pravi štreber. Zvučao je spokojno. Čak je i ta, u njegovim godinama očekivana doza narcisoidnosti bila simpatična. Prijalo mu je da naglasi čime su sve rezultirale njegove odluke i kako je lepo uživati u plodovima svog truda. Ponosno mi je objašnjavao kako njegova firma funkcioniše i kako na kraju finansijske godine u martu, zaposleni u određenim sektorima dobijaju bonuse. Pravio sam se da sam pao s Marsa i da prvi put za tako nešto čujem, što je kod njega probudilo dodatni verbalni žar.

Da, da! Taj bonus ponekad ide i do iznosa koji inače zaradiš za pola godine. Odlučio sam da od tog novca pomognem roditeljima da srede kuću, a sledeće godine ću kupiti kola.

Prethodno mi je pričao kako je tokom odrastanja u predgrađu Izmira, jedva čekao da se odseli i postane svoj čovek. Roditelji su stalno renovirali kuću ili ulagali u nešto drugo, zbog čega ostvarenje njegovih klinačkih želja nikada nije došlo na red. Slušao sam tu priču i ranije, ali na našem jeziku.

A ti? Šta ti radiš? Pitao me je.

Putujem. Putujem, lutam i tražim ... i uvek ispaštam.

Mislim šta inače u životu radiš kada ne putuješ. Čime se baviš?

Nasmejao sam se i samo nastavio da ga posmatram bez pružanja konkretnog odgovora. Prisetio sam se kakav sam bio u njegovim godinama i odjednom osetio zrelost i snagu koji su mi tada nedostajali. Odvraćao sam temu od sebe i nastavljao pažljivo da ga slušam, podržavajući njegove izbore i ciljeve ka kojima korača. Samo sam kratko dodao - Ne zaboravi da si sada ovde. Na odmoru si i ne razmišljaj previše o poslu i o tome šta ćeš da radiš kada se vratiš. Oseti i proživi ovo podneblje van zidova restorana i hostela, nemoj previše da visiš na tabletu ako ne moraš. Ko zna šta te sve lepo čeka u danima koji slede.

Ovo je njegov trenutak. Tek je stigao u Gruziju, mlad je, zdrav, deluje zadovoljno, mart je iza nas, počeo je april ... možda se tokom njegovog boravka grad probudi i pokaže lepše lice. Možda će njegov nikada napisani putopis zvučati bolje od mog. A možda od tolikog izmeštanja i ja postanem bolji čovek. Možda i moj trud urodi plodom.

Epilog

Kada sam prve noću u Tbilisiju upoznao Rikarda, rekao mi je da ga Tbilisi vizuelno podseća na Tel Aviv. Nisam se složio. Postoji sličnost u smislu urbane divljine i decentralizovanosti, kao i učestalosti arhitektonski neobičnih tvorevina, ali ipak je Tek Aviv umiveniji, moderniji i potpuno hedonistički. Razmišljao sam o tom poređenju i shvatio da je suštinska razlika u tome što je Tel Aviv sexy, a Tbilisi nije. Zato se danas Tel Aviva pomalo plašim, a Tbilisija ne. Plašim se da će me možda povrediti, da mi neće ispuniti očekivanja probuđena nakon prve posete kada me je pratila početnička sreća, dok pri pomisli na Tbilisi taj faktor rizika ne postoji. U Tel Avivu se obrće mnogo veći kapital, bolje je izbrendiran, ima značajniju poziciju u globalnoj mreži gradova, dok je Tbilis iako neosporno produhovljen, zapravo neotkriven i još uvek neiskorišćeni potencijal.

Ako bih spomenutim gradovima dodelio ljudske osobine, to bi izgledalo ovako. Šetaju ulicom i stižu do raskrsnice. Sa jedne strane je biblioteka, a sa druge teretana i salon lepote. Šta mislite ko bi se gde uputio?

p><p><p style=Tbilisiju ulepšavanje nikako da dođe na red. I dalje sedi u biblioteci i čita knjige na koje retko ko danas troši sate. Ali to što bi se Tel Aviv pre odlučio za teretanu, ne znači da je površan. Naprotiv, samo je namazan. Uhvatio je korak sa vremenom, čitao literaturu iz koje se stiče znanje koje donosi novac i paralelno izgradio atraktivnu spoljašnjost kojom je privukao mnogo veću publiku od Tbilisija. Priznajem da me Tbilisi koji nikada nije odradio tretman lica, zategao se i namirisao, neuporedivo manje pali, ali baš takav ne stvara mi tenziju, ne raspiruje demonska očekivanja i od njega mi se ne kuva u stomaku, kao od pomisli da ću se jednog dana vratiti u Tel Aviv.

Na ulicama Tel Aviva nameće se imperativ da mora pasti neki flert, nudizam, provod, ekstaza ... jer u suprotnom se osećaš kao da si promašio poentu i da si odbačen. U Tbilisiju ništa ne mora, ali može i to vrlo lako, jer konkurencije skoro i da nema. Biti stranac u Tbilisiju diže te na tron, dok u Tel Avivu ne znači ništa jer su tamo svi stranci.

Ko god da je nekada osmišljavao Tbilisi, plan mu je propao, ali ne bi trebalo zbog toga da očajava. Neka prostranstva se ne mogu sputati i osedlati. Grad se otrgao kontroli kao biljka puzavica koja može pojesti kapiju, kuću i celo dvorište. Neukrotiv je. Tako bih opisao i Bukurešt. Može se reći da Tbilisi spaja u sebi haotičnost Bukurešta i egzotiku Tel Aviva, ali pri tom nijedan od ta tri grada na podseća na kopiju niti gubi na jedinstvenosti.

p><p><p style=Pred izazovom pisanja o Bukureštu i Tel Avivu sam poklekao. Pokušao, shvatio da ne ide i odustao ne želeći da se silim. Utiskom koji su mi ostavili, prevazišli su moj talenat za pisanje. Tokom proputovanja Rumunijom i Izraelom bio sam raspoložen, pozitivno uzbuđen, čak i srećan – a takve emocije se teško oslikavaju pisanim diskursom. Pisati o Tbilisiju bilo je lako i lepo. Rečenice su izlazile iz mene, uporno me vraćajući na mesto zločina i ne dajući mi da se vratim nazad i posvetim nekim drugim uspomenama, a Kavkaz ostavim iza sebe. Čini mi se da se to putovanje tek sada, sa ovom pričom, završava. Pomalo mi je i žao što je pasus koji sledi poslednji.

p><p><p style=Tbilisi je u martu i aprilu bio muka, a ove jeseni je nostalgija (putopis je napisan u novembru prošle godine, ali iz tehničkih razloga ga objavljujem tek sada). Mesto koje zove da mu se vratim i dam mu drugu šansu u nekom septembru ili oktobru u budućnosti kada ću biti zdrav i promenjen, a on zelen i zlatan - i dalje nedokučiv, razbacan i distanciran u svom haosu, ali probuđen i življi. Dovoljno manje umrtvljen martovskom depresijom da me kao Berlin i Prag inspiriše na pomisao da uteha na ovom svetu postoji. I da nije tako daleko. Jedva čekam novi suret.


Prethodne priče o Gruziji možete pročitati ovde, ovde, ovde, ovde
i ovde