Poeni za posle škole

FOTO: Pixabay

Vannastavne aktivnosti radoznalih i vrednih studenata Beogradskog univerziteta počeće više da se cene – za prakse, volontiranje, rad u studentskim organizacijama i slično dobijaće se bodovi koje će potencijalni poslodavci uzimati u obzir pri zapošljavanju. Jedan od načina sticanja tih poena je i neformalno obrazovanje koje je prvi put definisano u Zakonu o mladima. Sa autorom zakonske definicije i jednim od osnivača organizacije „Hajde da...“, psihologom Darkom Markovićem, razgovarali smo o pojmu neformalnog obrazovanja i njegovom značaju za mlade ljude.

Koje su ključne odrednice neformalnog obrazovanja u Zakonu o mladima?

Za mene su ključne odrednice aktivno učešće u procesu učenja i aktivna participacija. Možda je ključna razlika između našeg formalnog i neformalnog obrazovanja to da je u formalnom obrazovanju centralna figura u procesu učenja je osoba koja predaje, a ono što mi promovišemo je usmerenost na osobu koja uči. To podrazumeva da edukator ima mogućnost da kroji obrazovni program fleksibilno u odnosu na potrebe i interesovanja svojih učesnika i polaznika.

Koje veštine i znanja se stiču u neformalnom obrazovanju?

Ako se priča o učenju u civilnom, omladinskom sektoru koji je usmeren ka socijalnim temama po definiciji, znanja mogu da budu vrlo šarena i široka, u zavisnosti od toga čime se same organizacije bave, koji je njihov fokus. Što se tiče veština uči se sposobnost rada u timu, liderske sposobnosti, projektno razmišljanje, strateško razmišljanje, prezentacijske veštine, interkulturalna kompetentnost – ljudi imaju priliku da se kroz međunarodne projekte suoče sa svojim predrasudama, da razviju fleksibilniji odnos prema drugima, drugačijima, što je za međunarodne kompanije sigurno vrlo značajna stvar. Uči se ono što se tiče odnosa prema sebi, odnosa prema drugima i istovremeno aktivan odnos prema rešavanju određenih problema i hvatanje u koštac sa životnim temama, čak i neka vrsta uverenja da je moguće uticati pozitivno na promene.

Kako se uče te veštine?

Neformalne obrazovne aktivnosti su u velikoj meri povezane sa praksom u okviru projekata u organizacijama, tako da ono što ljudi nauče vrlo lako kasnije primene i testiraju u praksi. Zato je važno da ljudi budu aktivni u procesu učenja da bi mogli kasnije da budu aktivni u društvu. Ključna stvar je učenje kroz iskustvo i kroz razmišljanje o tome šta se kroz to iskustvo desilo. Taj ciklus može da počne ili od iskustva ili od edukacije, ali u svakom slučaju, prolazi se kroz ciklus iskustvenog učenja i to mislim da je glavna stvar.

Zašto je bitno društveno prepoznavanje neformalnog obrazovanja?

Za mene je jedna od misija neformalnog obrazovanja da podstakne ljude na učenje, da im probudi ponovo tu želju za učenjem, razvojem, da učenje gledaju sa jedne pozitivne strane kao nešto što je izazovno, za njih značajno, zanimljivo, ne nešto što je mukotrpno, teško. Mislim da je vrlo važno da se pravi veća vidljivost tih aktivnosti, da ljudi razumeju, da roditelji razumeju zašto je to korisno za njihovu decu, da drugi sektori razumeju zašto je to korisno npr. kompanije. Moja teza je da ljudi kroz omladinski rad i društevni aktivizam generalno stiču vrlo važne veštine koje se u sadašnjim modernim korporacijama vrlo vrednuju, npr. samoinicijativnost, projektno razmišljanje, strateško razmišljanje, komunikativnost, prezentacijske veštine. To su neke stvari koje i kompanije imaju na svojim listama kompetencija. Zato mislim da je ta samoprocena sopstvenog učenja dosta važna, da ljudi koji prolaze kroz te procese budu sposobni da prepoznaju koje su to sposobnosti koje imaju i takođe oblasti za sopstveni razvoj.

Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostimaa OVDE