Ovo su najveći povraci na književnu scenu

FOTO: Cambridge

Preveo: Nemanja Jovančić

Nalazimo se u naletu povrataka na književnu scenu. Deset godina nakon „Ne daj mi nikada da odem“, a 15 godina nakon što je dobio ideju za svoj novi roman, Kazuo Išiguro će uskoro izdati The Buried Giant („Zakopani džin“). „Težak problem“ Toma Stoparda, njegova prva pozorišna predstava još od „Rokenrola“ pre devet godina, nalazi se na repertoaru britanskog Narodnog pozorišta. Uskoro se očekuje prevod „Proslave beznačajnosti“ na engleski, čime se Milan Kundera vraća fikciji nakon trinaestogodišnjeg odsustva sa scene. Utisku sveprisutnosti starijih autora koji posle duge pauze ponovo pišu, doprinose i povraci Harper Li i Elizabet Harouer, iako ni Harouerin „U određenim krugovima“ ni Liin „Postavi stražara“ – oba romana napisana davno, ali do sada nisu izdavana - nisu nove knjige).

Obično se takvi povraci radosno najavljuju kada se obelodane – na kraju krajeva, svaki od njih predstavlja izbavljenje još jednog autora iz reda onih za koje kreativna blokada nikada ne nestaje, koji svoje poslednje godine provode rveći se sa još uvek nezavršenom „sjajnom knjigom“, ili onih koji (pre svih E. M. Forster i Dž. D. Selindžer) se takmiče ko će izazvati najdugosežnije razočaranje prevremenim penzionisanjem od objavljivanja novih knjiga.

Dok (ili možda zbog toga što) se takva dela, pak, obavezno nazivaju „željno iščekivanim“ ili „dugo očekivanim“, reakcije na povratničke knjige, kada se konačno pojave, umeju da budu pune prezira. Prizvuk učtivog razočaranja koji nosi kritika Stopardove knjige podsetio je na odgovor na „Nešto se desilo“ (1974.), nastavak „Kvake 22“ Džozefa Helera nakon 13 godina, i na „Vajnlend“ (1990.), još okasneliji naredni roman Tomasa Pinčona, nakon romana „Duga gravitacije“.

output_6cz6ud.gif

Iako se obično jednostavno objašnjava kao „piščeva blokada“, mnoštvo faktora, često u kombinaciji, može biti uzrok produžene pauze, uključujući konzumiranje alkohola ili droge, drastične i parališuće životne promene, opsesivni perfekcionizam, odbijanje od strane izdavača, preusmeravanje na druge oblike pisanja (često za film, mada Melvil je objavljivao samo poeziju u svojim poslednjim decenijama) i prekretnice u kojima autori često odbacuju svoj dotadašnji rad (kao što je to Tolstoj učinio), ili se prebacuju u drastično drugačiji žanr ili umetničku formu.

Izgleda da knjige objavljene nakon pauza izazvanih takvim strateškim preispitivanjima postižu bolje rezultate od onih koje odražavaju izlazak iz lične krize: tu spadaju „Igra prestola“ (1996, nakon trinaestogodišnje pauze), Džordž R. R. Martinov debi u žanru istorijske fantazije, i „Korekcije“ (2001, nakon devetogodišnje pauze), trijumfalni povratak Džonatana Frenzena kao tvorca dikensovskih saga, nakon što je okrenuo leđa postmodernizmu.

4815205632_632ee48a71_b.jpg
FOTO: Flickr

Među velikanima fikcije, Tolstojev 22-godišnji prekid između „Ane Karenjine“ i „Vaskrsenja“, Džojsovih 17 godina tišine između „Uliksa“ i „Fineganovog bdenja“, i Pinčonovih 17 godina pauze nakon „Duge gravitacije“ su najspektakularniji autorski predasi. Oni opet izgledaju slabašno u poređenju sa 33 godine koliko je trebalo američkom piscu Haroldu Brodkiju da napiše svoj prvi roman, „Odbegla duša“ (1991), nakon obećavajuće zbirke priča iz 1950-ih, a kamoli u poređenju sa 60 godina koliko je trebalo njegovom sunarodniku Henriju Rotu od „Call it Sleep“ (1934) do početka njegove „Mercy“ sekvence koja je trajala u periodu od 1994. do 1998. godine.

Kritičari su bili naklonjeni magnum opusu osamdesetogodišnjeg Rota, ali očigledno nisu bili oduševljeni, dok je slabo ko smatrao da je Brodkijev debi bio vredan čekanja, a neki su i otvoreno izrazili prezir.

EU%20GIF.gif

Jedna od zagonetki koje oni koji proučavaju fenomen piščeve blokade tek treba da reše je zašto ona pogađa srazmerno veći broj muškaraca u odnosu na žene. Uspešne žene pisci koje prestanu da pišu, kao Li, ili koje se vrate na književnu scenu kao Džin Ris – koja nije objavljivala romane u periodu između romana „Dobro jutro, ponoći“ iz 1939. i „Široko Sargaško more“ iz 1966, čine se retkim, u poređenju sa muškim piscima.

Da li je to možda zbog toga što su njihove ambicije postale manje veličanstvene – možda ne osećaju toliku obavezu da napišu taj „veliki američki roman“, da „definišu“ jedno doba ili stanje jedne nacije, da koriste metafore borbe za ono čime se bave – pa samim tim i nanose manje štete sebi samima nego što je to slučaj sa muškarcima? Ili je to možda zato što postoji, ili je postojala, manja kulturna popustljivost kada je u pitanju samo-destruktivno ponašanje kod žena?


IZVOR: The Guardian

Nemanja je filolog, filmofil i freelancer.