Osveta u doba tehnologije
youtube

U februaru 2015. godine na jednom internet forumu objavljena je fotografija fitnes instruktorke Ane Marije Žujović na kojoj se vidi njeno obnaženo telo. Sumnja je odmah pala na njenog bivšeg muža i voditelja Vladu Stanojevića, koji je odlučio da joj se osveti na ovakav način zbog njene krivične prijave zbog nasilja u porodici. Cilj je bio jasan – želeo je da je kompromituje, osramoti, prikaže kao nepodobnu osobu i time utiče na javnost.


Pre slučaja Žujović, pravu pometnju u srpskoj javnosti napravio je privatni snimak Severine Vučković koji je završio na naslovnim stranama svih novina. Bila je to senzacija o kojoj se pisalo nedeljama, a do danas se ne zna ko je odgovoran za objavljivanje. Sličnu sudbinu doživela je i Suzana Mančić par godina kasnije. Ona je tada izjavila da se „oseća kao da su je posramljenu i nagu obesili u centru Beograda“.


Najzad, u januaru 1998. godine jedan „dokument“ besplatno se delio u centru Beograda. To je u stvari bio pornografski pamflet protiv Slavka Ćuruvije. Na eksplicitniom fotografijama se nalazila tadašnja voditeljka BK televizije Aleksandra Juras koja je bila u emotivnoj vezi sa Ćuruvijom, a cilj je bio da se pokojni novinar na brutalan način kompromituje i ponizi.

Ove poznate dame su bile žrtve osvetničke pornografije i njene sudbine dele žene širom sveta. Reč je o objavljivanju seksualno eksplicitnih fotografija bez saglasnosti onih koji su na njima. Međutim, sudeći po polemikama koje se vode, sam termin „osvetnička pornografija“ (revenge porn) se nalazi na udaru mnogih aktivista koji smatraju da bi prikladniji naziv bio „pornografija bez pristanka“ (non-consensual pornography).



pixabay
pixabay

Sve je počelo osamdesetih godina 20. veka kada je magazin „Hustler“ pokrenuo mesečnu rubriku u kojoj su objavljivali slike nagih žena i njihove podatke koje su slali njihovi verni čitaoci.


Dve decenije kasnije, tačnije 2000. godine, deljenje ovakvih fotografija se preselilo na internet i u zatvorenim grupama ostavljeni ljubavnici širili su slike svojih bivših devojaka. Ova pojava je dobila i svoje posebno ime - realcore pornografija (realistična pornografija), a kum je bio italijanski istraživač Serđo Mesina.


No, zahvaljujući Hanteru Muru i njegovom sajtu Is Anyone Up osvetnička pornografija je osvojila međunarodnu medijsku pažnju. Napravio je pravu karijeru sramoćenjem i napadanjem žena, a od decembra 2015. godine nalazi se na odsluženju zatvorske kazne od dve i po godine. Dobro je prošao, što se ne bi moglo reći za Kevina Bolarta koji je u aprilu 2015. osuđen na čak osamnaest godina zatvora. On je na svojoj stranici U Got Posted objavio deset hiljada privatnih fotografija, a preko stranice Change My Reputation je ucenjivao žrtve tražeći od njih 350 dolara kako bi uklonio njihove fotografije sa gore pomenutog sajta.


pixabay
pixabay

Može se izvesti zaključak da su žrtve najčešće žene, a njihovi „dželati“ su bivši partneri koji na taj način žele da ih povrede i time nahrane svoj ego. „Praksa pokazuje da bivši ljubavnici vole da se osvete na taj način, jer kada su ostavljeni misle da vrede manje, pa žele i vas da stave u takvu poziciju“, rekao je psihoterapeut Zoran Milivojević za Blic u novembru 2015. godine.


U međuvremenu, osvetnička pornografija je postala prilično profitabilan biznis, a kako su sajtovi gladni novih slika njihovi vlasnici su se odlučili za angažovanje hakera kako bi dolazili do novih fotografija. Žrtva hakera bila je i Suzana Alar, profesorka muzičkog iz Vranja, čiji je slučaj digao veliku prašinu zbog njenih obnaženih fotografija objavljenih na Fejsbuku. Nesrećna žena je tada okarakterisana kao neko ko je osramotio svoju profesiju, dok Suzana Alar tvrdi da je sve montirano, jer na originalnoj fotografiji ona nije naga. Jedno je sigurno, nečijom zlobom ova profesorka je postavljena na stub srama.


Sve u svemu, osvetnička pornografija je stvar moći. Ovo je moderna verzija starog problema: muškarci žele da kontrolišu i kazne ženu koja ih je odbila. Međutim, zanimljiva je reakcija drugih ljudi. Oni nisu besni što uopšte postoji ovakav problem, nego smišljaju izgovore za ovo ponašanje. Drugim rečima, preovladava verovanje da je devojka kojoj se to moglo dogoditi jednostavno glupa.


pixabay
pixabay

Prava istina jeste da ovo može da se dogodi bilo kome! Kada smo u vezi, ubeđeni smo da poznajemo osobu sa kojom delimo život. Mislimo da im možemo verovati pa - iako se osećamo nelagodno - želimo da ih usrećimo slanjem malo slobodnijih slika. Ali kad nestane ljubav, ostaje osveta.


Međutim, objavljivanje fotografija i nije ono što je najstrašnije. Kao da nisu dovoljno ponižene i degradirane, bivši partneri žrtava dele i informacije o njima, njihovo puno ime, gde žive, gde rade, profile na društvenim mrežama, čak i brojeve telefona. Ovim činom ostavljaju prostor za dalja uznemiravanja.


Fotografije su sad u rukama stranaca, a žene više nemaju kontrolu već njihovo telo postaje javno vlasništvo. Zahvaljujući anonimnosti koje im pruža internet, progonitelji sada mogu bez straha da vrebaju svoje žrtve. Ostavljaju komentare ispod slika u kojima ih vređaju, ismevaju, a neki prete i silovanjem. A zbog objavljenog identiteta ovakva pretnja bi mogla da se pretvori u stvarnost.


I dok oni vređaju i prete, dotle s druge strane ekrana žrtve doživljavaju stvaran zločin. One su prave osobe koje osećaju posledice u stvarnosti: gubitak posla, društvena odbačenost, depresija, suicidalne misli, pa i samoubistva. Osećaju se zlostavljano, ranjivo i ugroženo. Zbog toga osvetničku pornografiju treba posmatrati kao seksualno i psihološko nasilje, pa samim tim i kriminalizovati je. Međutim, zakoni o zabrani se sporo donose iz više razloga: nedostatak razumevanja o ozbiljnosti problema, zabrinutost za slobodu govora, uverenje da postojeći zakon pruža adekvatnu zaštitu i nedostatak brige za ženska pitanja.



pixabay
pixabay

U pojedinim zemljama (Japan, Kanada, Australija i pojedine države SAD-a) ovakvi postupci se kažnjavaju zatvorom, ali ne uvek. U Kaliforniji se, na primer, osvetnička pornografija tretira kao krivično delo samo ako se proceni da je cilj postavljanja fotografije da se nanese emocionalni bol. Takođe, kazna neće uslediti ako se žrtva fotografisala sama. Ako se i fotografisala to ne znači da je pristala da se fotografije javno objave!


I naš zakon predviđa sankcije za neovlašćeno objavljivanje tuđih fotografija (članovi 144 i 145 Krivičnog zakona Republike Srbije), a predviđena kazna je ili novčana ili zatvor do jedne godine. Pa ipak, teško je zaustaviti onlajn nasilnika jer ne postoje jasni i strogi zakoni, zbog čega državni organi ne mogu adekvatno da deluju.


U Srbiji sam čin pretnje se ne nalazi u grupi dela koja su u nadležnosti tužilaštva za visokotehnološki kriminal, ali se zato nasilnici mogu goniti pred redovnim tužilaštvom. Isto važi i za seksualno uznemiravanje, ali to će biti promenjeno uskoro, jer je predlog izmena i dopuna Krivičnog zakona prošao javnu raspravu. Evo jedne dobre vesti za žrtve, nadamo se da nije prekasno i da će biti delotvorno.


I dok zakoni kaskaju, društvene mreže preuzimaju prve korake u suzbijanju osvetničke pornografije. U martu prošle godine Tviter i Fejsbuk su uveli nova pravila koja zabranjuju objavljivanje golišavih i seksualno eksplicitnih fotografija bez dozvole subjekta. Mesec dana ranije i Reddit je ažurirao svoju politiku privatnosti zabranjujući osvetničku pornografiju.


Ove zabrane jesu pozitivne, ali korisnici će tražiti nove kanale za objavu tih sadržaja. Na kraju krajeva, zabrinjavajuće je što ljudi kao da ne razumeju da je ovakvo ponašanje sve skupa veoma opasno. Mi ne smemo da zanemarimo činjenicu da ovakvi sajtovi imaju veliku armiju fanova koji uživaju u nanošenju što većeg bola žrtvama. Zbog toga je potrebno da fokus prebacimo na „mačo“ kulturu u kojoj je normalno ponižavati žene. Osvetnička pornografija je samo posledica, mnogo je važnije pozabaviti se uzrocima. A do tada, ojačajte zaštitu na svom kompjuteru, zaključavajte telefone, isključujte wi-fi kad ga ne koristite, ne otvarajte nepoznate mejlove i učite decu da poštuju žene.