Omladinska revolucija

FOTO: Facebook

Tri dana sam posećivala Beer Fest, vraćala se kući u sitne sate, pevala, đuskala, družila se, blejala, na prvi pogled, ništa neuobičajeno kada su takvi događaji u gradu, kad ono, međutim. Ne bih ja bila žensko kad bi mi nešto promaklo. Ipak, bila sam među ljudima, jel'te, i hvala im što su mi dali materijal za zaključna razmišljanja o onome na šta sam samo pomišljala.

Danas se ljudi iznenađuju kada čuju da se neko u svojim dvadesetim, pa čak i ko već naginje ka tridesetim, venčava, postaje roditelj ili se iz nekih drugih razloga odvaja od porodice. Iako nam se čini da su ovakve reakcije proistekle iz ubeđenja da omladina treba da se najpre obrazuje i ostvari u nekim poljima, čini mi se da glavni razlog za ovakvu reakciju leži u nečemu drugom. Naime, usled ponašanja i stila života ovih mladih ljudi, stekla se generalna slika o njima kao o onima koji još uvek nisu smatrani odraslim osobama. Otuda i sva ona čuđenja kada čovek u svojim dvadesetim uradi nešto što su njegovi roditelji, bake i deke radili u tim istim godinama.

Ipak, učinili smo nešto veliko. Ili bar zvučno. Postali smo revolucionari! Dolaskom većine na omladinsko presto učinili smo da se starosna granica za dosta stvari pomeri (poput prvog zaposlenja, emancipacije, roditeljstva), a tinejdžersko doba i ponašanje smo rasteglili do maksimalnih granica. Kako je počelo u, otprilike, sedmom razredu tako se proteglilo kroz period srednje škole i još uvek traje, preko početka dvadesetih sve do njihovog kraja, a kod onih baš upornih i kasnije. Tu se naši projekti ne završavaju. Čak smo i pojam ljubavne veze izokrenuli. Osveženje je, ali i iznenađenje, kada se pojavi jedan stabilan par. Tako nešto je danas , kako Nina Janković u Montevideu kaže, ređe od belog medveda. Toliko se međusobno zbunjujemo svim tim varijantama i šemama da kada se danas dvoje poljube i prošetaju držeći se za ruke, sutra ne znaju svoj status u toj priči. Usne više nisu rezervisane za momka ili devojku o kom se već neko vreme mašta, na raspolaganju su podjednako i raspoloženom prolazniku u punom lokalu, drugu ili drugarici sa kojim se sutra nastavlja druženje kao da se ništa nije dogodilo, jer im to, kako kažu, ništa nije značilo, već su to uradili iz zabave. Ne zaostaju ni one čuvene izjave kad je neko sa ovim i onim „bio“.

Učinili smo još jedan pomak od svojih matoraca. Izbacili smo iz kruga stvari koje razumemo reči poput: maniri, pravila, dužnosti, poštovanje, kulturno ponašanje, prefinjenost. Odbacili smo ih kao prevaziđene i svojim hedonističkim opravdanjima za svoje postupke bacili senku na njih. Svakako da su naši mladi ljudi čuli za te reči, možda čak tvrde i da se pridržavaju tih stvari, ali da ih sada pitate da vam ih definišu i navedu konkretan primer sebe gde su to pokazali, što bi dragi Petar Kralj u Kenguru rekao: „Ćutimo!?“. Oni sede sa svojom ekipom na zemlji u sred publike na koncertu i na sred puta, sa sve raširenim nogama i hvale se kako su prošvercovali ono što se ne sme. Kada ih pitate zašto to imaju kod sebe, odgovor je da bi im se podiglo raspoloženje i da bi se opustili. Još jedno u(r)a za omladinu, koja je učinila još jedan revolucionaran korak – odbacila je sopstvenu sposobnost za opuštanje i podizanje raspoloženja i pružila šansu drugim stvarima da se dokažu. Da l' smo širokogruda omladina!

Ova generacija mladih je i te kako načinila promene i produbila generacijski jaz, toliko da ne samo da roditelji ne razumeju svoju decu zato što toga u njihovo vreme nije bilo, već ni jedna mlada osoba ne razume drugu mladu osobu, jer je toliko sve ispobrkano, kao lončići. Prosto mi dođe da se bojim da ćemo, ako nauka ne uznapreduje dovoljno brzo, uskoro izumreti kao vrsta, jer (starije) društvo ne odobrava naš prelazak na sledeći stupanj života, usled slike koju smo mu stvorili o sebi, a mi, što zbog njegovog pritiska, što zbog svog produženog tinejdžovanja nećemo mnogo ni učiniti po tom pitanju. Da li će biti preterano ako izjavim i to da se bojim i za našu proizvodnju kada neminovno dođe do smene generacije, a naši budući radna snaga i vlast nemaju iskustvo, jer su u vreme predviđeno za sticanje istog provodili svoje produžene tinejdžerske dane?

Tako nama deca postadoše ne samo ukras, nego i simbol sveta, dok Balašević i mnogi danas odlaze na tavan među šunke, a ja, u doba slobodnog odlučivanja, sa pravom odlučujem da namignem i podignem palac u vis starijim generacijama iz vremena naših godina, a svoju da potapšem po ramenu uz: „Hajde, možeš ti to“.