Okreni prošlost u svoju korist!

Da mi je po dinar za svaki put kada sam čula: „Hteo/la bih sve to da zaboravim i samo krenem dalje“. Da mi je po dinar za svaki put kada sam se sama našla u takvoj situaciji. Ali, istina je da ne želimo zaista da zaboravimo, jer svaka tuga je samo jedno iskustvo više, samo jedna situacija iz koje smo se kako – tako izvukli. Najbitnije je da smo preživeli i da smo svesni šta nas je dovelo do neželjenog rezultata i želje da se to uopšte nije desilo. Najbitnije je da smo „pregrmeli“ i da ćemo se već snaći. Ili je to samo moj ugao gledanja?

Ipak, pokušajte da zamislite život bez pamćenja. Bio bi nemoguć. Ne bismo mogli da koristimo jezik, jer ne bismo mogli da se setimo reči. Ne bismo mogli da razumemo film, jer ne bismo mogli da se setimo početka da bismo izvukli pouku na kraju. Ne bismo mogli da prepoznamo ikoga, čak ni članove svoje uže porodice. Živeli bismo u trajnoj sadašnjosti i mogli bismo jednu istu stvar da ponavljamo svakog minuta, a da toga nismo svesni. Ne bismo imali prošlost, a ne bismo mogli ni da zamislimo budućnost. Sizifov posao. Ili su to Sizifove muke?

prof_odevanje_2013.jpg

Sećate se Bila Mareja u ulozi Fila Konorsa, voditelja vremenske prognoze koji jedan isti dan proživljava svakog novog dana u istom gradiću, sa istim ljudima i njihovim problemima? Tako on ostaje zarobljen u tom gradu, danu mrmota (Groundhog Day), koji se ponavlja u nedogled, a čega je jedino on svestan. Postavši svestan ovog neuobičajenog fenomena u svom životu, Fil prolazi kroz sve moguće faze. Prvo se javlja strah, kao inicijalna reakcija. Shvativši da prethodno proživljeni dan na njega ne ostavlja nikakve fizičke posledice, već se sve jednostavno resetuje, Fil potom ulazi u fazu hedonizma. Zatim sledi faza zanosa, zaljubljenosti, pa faza beznađa sa višestrukim pokušajima samoubistva, kako bi se sve na kraju završilo njegovim potpunom preporodom. A taj preporod se ogledao u njemu kao čoveku koji je zadovoljniji sobom, koji je čak prihvatio da živi isti dan iznova i iznova, koji je čak pokušao da pomogne ljudima kojima se tog dana desilo nešto loše (budući da je jedan isti dan živeo, mogao je napamet da nauči svaki sekund i kome bi kad trebalo pomoći). I koja je pouka filma? Da bi trebalo prihvatiti stvari onakvima kakve jesu, shvatiti ih kao životne lekcije, iz svakog iskustva izvući ono najbolje i krenuti dalje sa osmehom na licu i rešenošću da sutra bude bolje? Istina je da se ponekad kajemo zbog svojih postupaka, ali svi grešimo i jedino ako se kritički osvrnemo na svoje ponašanje, možemo iz toga nešto i da naučimo.

251360_160711963994715_154166421315936_398413_51.jpg

FOTO: femaleimagination.wordpress.com

Možda ste gledali „Večni sjaj besprekornog uma“ (Eternal Sunshine of the Spotless Mind) i Džim Kerija i Kejt Vinslet koji žele da zaborave jedno na drugo, jer su se voleli, ali nisu prihvatili jedno drugo zbog svojih različitosti? Jedino rešenje bilo je da jedno drugo izbrišu iz sećanja, jer previše boli nemoguća ljubav – kada oboje vole, ali ne mogu biti zajedno, jer se ne razumeju. Ipak, da li je vredno izbrisati sve prelepe trenutke u kojima smo se osećali neopisivo lepo i zaboraviti trenutke istinske sreće samo zato što prekid trenutno zaista boli? Ponovo se vraćamo na to da postoje sećanja koja svako od nas ne želi da ima, postoje trenuci za koje želimo da se nikada nisu dogodili. Problem je u tome što kada čoveku oduzmeš bilo šta iz sećanja, to više nije on. Brisanjem bilo čega iz naše prošlosti, gubimo deo našeg života, deo nas samih. Zato, treba uživati u onim lepim sećanjima, a iz loših učiti. Treba sećanje iskoristiti kao pokretačku snagu. Prošlost je učiteljica, a ne životni saputnik.
I zato, ispričajte svoju priču, svoje loše iskustvo onom ko će vas razumeti i ponuditi vam svoje rame za plakanje, a zatim obrišite suze i shvatite da šta god da je zabolelo, sada je prošlost. Zabolelo je, ali samo zato što vam je nekada značilo. I sećajte se upravo toga. Nemojte plakati zbog toga što se završilo. Smejte se jer se uopšte dogodilo!