Ognjenka Lakićević: U muzici nema kompromisa

FOTO: Zabavište

Posle pauze od pet godina grupa „Autopark“ se vraća pred publiku. U susret koncertu, koji će se održati 1. aprila u Domu omladine, Ognjeka Lakićević za portal iSerbia govori o nastanku benda, o položaju kulture u Srbiji i muzičkim uzorima.

Kako je nastala grupa „Autopark“?

To je bilo pre sedamnaest godina, svaki pokušaj da ispričam bi verovatno bio neko nadograđivanje realnosti. Otprilike, bez romantizacije, priča bi išla ovako: drugari su me pitali da im napišem tekst i smislim melodiju za neku pesmu, ja sam pristala, jer mi se svidela muzika, onda su me pitali za još jednu, opet sam pristala, ali sam sve vreme govorila da neću bend, jer ne mogu da se izlažem javnosti, istraumirana od prvog iskustva u bendu „Tornado ptice“. Izgleda da kad su stvari koje volim u pitanju i nisam neki karakter. U mom sećanju je ostao svaki detalj koji je obeležio istoriju postojanja „Autoparka“, uključujući i ovo iznova stvaranje. Prešli smo dugačak put, iako nikad nismo postigli neki uspeh u pravom smislu te reči.

Kažete da ste kroz svoje pesme potpuno ogoljeni, „previše su vaše”, kakav je onda osećaj kada deo sebe dajete publici kroz pesme?

To sam izjavila verovatno pre više godina, kad sam se dosta borila sa tim izlaskom iz okvira sopstvenog sveta. Trudim se da moja poetika prevazilazi okvire dnevničih zapisa. To je sazrevanje valjda. Nemam nikakav problem sa davanjem i ogoljavanjem, sve dok ono nije neukusno.

Rekli ste da ste imali „srećno detinjstvo u nesrećno vreme”, kako je izgledalo odrastati u zemlji koja se raspada, šta vam je u to vreme bilo „utočište”?

Bolno, zbunjujuće, ali nekako veliko. Nejasno mi je bilo tačno šta se dešava, ali sam konstantno osećala teskobu i zabrinutost. Utočište su bili radio B92, a posebno „Nezavisna lista Miška Bilbije“, CD klub „Mhai Thai“, emisija „Garažni geto“ na trećem kanalu, berza ploča u SKC-u, bendovi koje sam volela, odlasci u KST i na Akademiju, i, naravno, prijatelji. Svi zajedno smo prećutno delili to čudno osećanje izolacije i izgnanosti. Taman kad smo dovoljno odrasli da možemo da idemo na koncerte, nastupile su sankcije. Bilo je grozno, sećam se drugog Dnevnika koji je trajao satima, ništa nije delovalo zdravo.

Kako izgleda sada živeti u državi u kojoj je sistem vrednosti potpuno uništen, a kultura zanemarena?

Prvenstveno sam predstavnica radničke klase, već više od decenije radim posao od 8:30h do 17h. Koliko god da mi teško pada to nasilno buđenje, to mi je omogućilo da ne pravim nikakve kompromise što se tiče muzike i pisanja i da se ne zanosim da ću ikada živeti od toga. Svaka zemlja koja želi da kulturno i intelektualno, a samim tim i emotivno, genocidira svoje biračko telo, ne zaslužuje ništa sem prezira. Ipak, na svakom koraku nailazimo na iskrice truda, to su kao neke zvezdice, ili, što bi Smitsi rekli, „a light that never goes out“.

1286541524autopark.jpg

FOTO: Svet gitara

Pišete pesme, izdali ste nekoliko knjiga poezije, smatrate li sebe više pesnikinjom ili muzičarkom?

Ako uopšte moram da se odredim, svakako pesnikinjom koja voli muziku više od svega. Imala sam sreće da neko hoće da svira sa mnom.

Održali ste više pesničkih radionica, rekli ste jednom da ste Vi tu da polaznicima izvučete nespokoj na svetlost, jer se niko poezijom ne bavi iz spokoja, koji je vaš nespokoj?

Nespokoj je živeti. Svako ko iole promišlja o stvarima, tokom života nailazi na toliko otvorenih pitanja, ništa nisi pametniji što si stariji, samo je više pitanja.

Kako ste zavoleli Smiths-e i Morrissey-ja, i da li ta ljubav i dalje traje?

Ta ljubav će zauvek trajati. Imam zahvalnost prema svemu onome što me je stvorilo, ma koliko nakaradno da sam ispala, to su bili moji mali domovi. Ljubav prema Morisiju je bila ljubav na prvo slušanje njegovog prvog solo albuma, onda sam se vratila unazad i uronila u svet Smitsa. Oni su samo definisali, muzički i literatno, sve kako sam se ja osećala iznutra.

Koji su još bendovi, osim “The Smiths”, uticali na vas i vaš rad?

Spisak je ogroman, od „New Order“, „The Afghan Whigs“, „James“ do „Dinosaur Jr.“, uglavnom bendovi britanske nezavisne scene devedesetih.

Da li radite na novim pesmama sa bendom?

Da, nastavljamo sa novim pesmama odmah posle koncerta i planiramo snimanje novog singla.

Šta očekujete od predstojećeg koncerta u Domu omladine?

Da ga preživim i da publici i nama bude lepo.

Dragana je student žurnalistike, uživa u dobrim knjigama, muzici i šalama Vudi Alena.