Odakle potiču katoličke božićne tradicije?

FOTO: Flickr

Bez obzira na naučnu nesigurnost, Božić je jedna od tradicija koje najduže traju i takođe jedna od najkompleksnijih, tradicija koja uključuje širok kalendar slavljeničkih datuma koji obuhvata skoro tri nedelje rituala, običaja, simbola, mitova, ceremonija, legendi i ubeđenja u koje veruje najmanje trećina stanovnika naše planete, tj. dve milijarde hrišćana koji na njoj žive.

Načina proslave Božića toliko je koliko i ljudi koji ga proslavljaju. Ako je u jednoj porodici teško dogovoriti se da li je orada prikladnija od petla za večeru za Badnje veče, zamislite razlike koje bismo mogli zapaziti između havajskog Božića, načina proslave egipatskih hrišćana (Kopta), ili onog koji proslavljaju Inuiti sa Grenlanda svojim tradicionalnim kiviak-om (ptičije meso fermentisano u telu foke).

pokloni1234.jpg

FOTO: Flickr

U današnje vreme mnogi običaji su se izmenili usled velikog prisustva masovnih medija i kulturne dominacije aglosaksonskih zemalja u istim. Bez obzira na to, neke božićne tradicije su iste vekovima unazad, a nastale su kao posledica drugih globalnih procesa kulturnih uticaja, posebno širenja hrišćanstva. U ovom slučaju, postoje dve tradicije koje svi hrišćani praktikuju ali one imaju diskutabilno poreklo: sam datum proslave Božića i njegova neraskidiva veza sa davanjem poklona. Kada su se pojavili ovi običaji i zašto? Kakva veza postoji između ove dve stvari?

Isusovo rođenje i druge proslave 25. decembra

Neki istoričari i mnogi savremeni pagani zastupaju tezu da proslave koje se po gregorijanskom kalendaru slave krajem decembra i početkom januara nemaju poreklo u hrišćanstvu već su nastale mnogo ranije,u zemljoradničkim kultovima, kada se slavila zimska kratkodnevnica, datum od kada dani ponovo postaju duži. Rimljani su u ovom periodu godine proslavljali svečanosti posvećene Saturnu, bogu vremenskih prilika i zemljoradnje. Oni su, takođe, tokom ovih proslava razmenjivali poklone i praznici su se završavali proslavom Nepobedivog Sunca (Sol Invictus), 25. decembra. Dani Saturna počeli su da se praznuju bar četiri veka pre nego što je kult Nepobedivog Sunca usvojio određenu autonomiju u 2. veku nove ere, što predstavlja evoluciju politeizma ka monoteizmu.

Ova tendencija je, donekle, pripremila dolazak rimskog hrišćanstva koje je zabranilo proslave posvećene Sunca, kao i mnoge druge, uz pomoć čuvenog Solunskog edikta koji je doneo Teodosija 380. godine. Mada, i pre ovog datuma crkveni oci izjednačavali su svoju viziju Hrista sa kultom Sunca. Ta sličnost zasnivala se na pobedi Boga koji je vaskrsnuo i predstavljen je u liku bebe, baš kao što je bio slučaj sa Nepobedivim Suncem. Kao beba simbolično je prikazan i najstariji bog koji je vaskrsnuo, Oziris. Njegova majka, slavna boginja Izis, oponašana je na prvim prikazima Bogorodice.

Neki hrišćani odbacuju ovu teoriju, ali rimska crkva podržava mišljenje da je datum Božića konvencija, čemu u prilog govori i izjava Pape Jovana Pavla II: „Hrišćanima je bilo logično i prirodno da zamene proslavu kulta Sunca slavljem jedinog i pravog Sunca, Isusa Hrista, koji je došao na svet da ljudima donese pravu svetlost“. Zahvaljujući Filokalovom kalendaru znamo da se barem od 336. godine Hristovo rođenje u Rimu proslavljalo 25. decembra. Godine 440, Papa Lav I je odredio ovaj datum za proslavu Rođenja, a 529. imperator Justinijan isti datum proglašava za zvaničnu proslavu Carstva.

Hrišćanske crkve koje se nisu pokorile pravilima donetim na crkvenim saborima, kao što su koptska i sirijska, proslavljaju Božić na Bogojavljenje tj. na dan Mudraca (šp. El día de los Reyes Magos), jer se na taj dan čulo za Isusovo rođenje. Postoje, takođe, oni koji proslavljaju Božić kada im odgovara, kao što je slučaj u Venecueli od 2013. godine gde se slavi 1. novembra pod nazivom „Rani Božić“. Bilo kako bilo, još uvek ne možemo sa sigurnošću da utvrdimo tačne istorijske datume ovih događaja, pa čak ni to da li su ove informacije samo glasine ili se zaista dogodilo nešto od toga.

Pokloni, Tri mudraca i Deda Mraz

Deljenje poklona je običaj simbolično povezan sa napretkom u različitim sferama. Postoji verovanje da davanje i primanje poklona nije samo društveni ili ekonomski čin već da priziva izobilje, širokogrude berbe pa čak i spasenje u drugom životu. Bilo da se slavio kult Sunca, ili je u pitanju proslava Hristovog rođenja, razmenjivanje poklona je nezaobilazno. Po svoj prilici, ne postoji istorijska povezanost između ova dva običaja, ili bar još uvek nije dokazana, ali je to jedna simbolična i strukturalna podudarnost koja karakteriše Božić kao period izobilja. Osobe koje predstavljaju ove ideje su Tri mudraca i Deda Mraz. Iako simbolišu istu stvar, poreklo im je različito.

U slučaju Tri mudraca znamo da je njihovo poreklo biblijsko. U drugom poglavlju jevanđelja po Mateju spominju se nepoznati mudraci koji su došlli u Jerusalim da pitaju za „Kralja Jevreja“. Starci i sveštenici iz Jerusalima poslali su ih u Vitlejem i oni su, prateći zvezdu Severnjaču, stigli na odredište i dali poklone Mariji. Mada se u različitim tekstovima raspravlja o broju mudraca, prvi umetnički prikazi sa istoka govore da ih je bilo tri, jedan za svaki dar koji su poklonili Isusu. U jevađelju o detinjstvu u Jermeniji, po prvi put se spominju njihova imena: Valtasar, Melhior i Kaspar, kraljevi tri različite oblasti - Persije, Indije i Arabije.

reyesmagos1234.jpg

FOTO: Euroresidentes

Prvu potvrdu navedenih spisa nalazimo nekoliko vekova kasnije, na freskama iz crkve San Apolinare Nuovo u Raveni, gde se Tri mudraca pojavljuju noseći poklone Mariji, a imena su im ispisana na kamenu, što govori u prilog činjenicida se ovi likovi povezuju sa Božićem još od ranih i dalekih vremena. S obzirom na to da je poklanjanje bilo deo proslava koje su se slavile pre Hrista, crkva Istočnog carstva sa sedištem u Rimu odlučila je da razdvoji Hristovo rođenje od davanja poklona, povezujući ih sa Bogojavljenjem.

Posle protestantske reforme čin poklanjanja se simbolično predstavlja kroz lik Deda Mraza. Lik Deda Mraza potiče od sećanja na Svetog Nikolu, biskupa iz Mire (u današnjoj Turskoj) koji je živeo do IV veka i čija je svetost bila naširoko poznata, između ostalog, jer je delio poklone siromašnim porodicama. Privrženost ovom svecu raširila se po Evropi za vreme Krstaških ratova jer je bio propovednik hrišćanstva u „neverničkim“ zemljama. Proslava njemu bila je povezana sa njegovim imendanom, 6. decembra, i tada je postao običaj da se deci daju pokloni.

Tokom Reforme, i Luter i Henri VIII glasali su da se proslava i običaj poklanjanja pomere za 25. decembar, na dan Hristovog rođenja. Zabrinut da bi Sv. Nikola i njegovi pokloni mogli zaseniti značaj Hrista, Luter je odlučio da se ime sveca promeni i da se za isti lik upotrebljavaju druga imena poput Deda Mraza i Božić Bate.

Romantičarska vizija i folklor su u 19. veku ovom liku pripisali legende koje su i danas popularne u nekim zemljama. Trebalo bi još dodati da crvena odeća u kojoj je predstavljen Deda Mraz nije rezultat kampanje za Koka-Kolu, kao što se govori u današnje vreme. Crvena boja je boja koja je povezana sa tradicionalnim predstavama Sv. Nikole kao biskupa.

papanoelupload.jpg

FOTO: Pandora magazine

Romantizam 19. veka predstavljao je Deda Mraza obučenog u zeleno da bi se postigao bukolički i paganski efekat, što je bilo tipično za tu epohu. Međutim, Deda Mraz je vrlo brzo bio predstavljan kao bucmasti starac koji dolazi sa severa, iako mu je prava zemlja porekla Turska, i stvorila se opšte poznata slika deke u velikom kaputu sa belim krznom po rubovima, što je zamenilo onu tradicionalnu sliku istočnjačkog biskupa u crvenom odelu sa krunom i štapom.

Ono što su obe predstave imale zajedničko jesu pokloni, simboličan način da se ritual Hristovog rođenja poveže sa napretkom i izobiljem u zemljoradnji koje počinje ponovo nakon zimske kratkodnevnice. Iako zemljoradnja za većinu više nema veliki značaj, ekonomska situacija u Španiji, ali i u mnogim drugim zemljama, još uvek nije najbolja, tako da proslave poput ove i dalje služe da simbolično obeleže napredak u novoj godini.


IZVOR: El Pais