Šta je, zapravo, zahvalnost?

Prevela: Bojana Petrović

FOTO: Talentmechanic

Zahvalnost je korigovanje našeg osećaja o onome što nam pripada. Verovanje da zaslužujemo da nešto dobijemo bez da moramo da nešto i damo je jedan aspekt narcizma. Osećamo da imamo pravo da zadovoljimo sopstvene potrebe ne pomučivši se da sagledamo svet iz tuđe perspektive i ne brinući o potrebama drugih.

Našu pažnju u potpunosti zaokuplja ograničeni doživljaj sopstvene ličnosti.
Sposobnost da osetimo zahvalnost podrazumeva usmeravanje pažnju na ono što nas okružuje, kako bismo uvideli da nam je neko nešto dao ili uradio nešto za nas. U trenucima zahvalnosti, svesni smo postojanja drugih ljudi. U isto vreme, uočavamo da i oni nas doživljavaju kao zasebne ličnosti.

Oni su uradili nešto dobro za nas ili sa nama. Tokom tog trenutka su nas videli, cenili, marili za nas – možda nas čak i voleli. Umesto da te dragocene poklone uzmemo zdravo za gotovo, uz pomoć zahvanosti cenimo to što su pažnju usmerili na nas i ušli u naš svet.

_veb_novinarstvo.gif

Kada nam neko udeli kompliment, iskaže zahvalnost ili dopre do nas, da li mi dozvoljavamo da nam ta osećanja prodru duboko u telo i biće? Da li smo svesni toga kako su uticala na nas? Možda smo se opustili ili osetili toplinu u srcu. Da li možemo da sebi dozvolimo da uživamo u tom dragocenom trenutku?

Tužno je to što pustimo da ti važni momenti prolete. Ne zastanemo dovoljno dugo kako bismo im dopustili da pronađu put do nežnog dela našeg srca. Možda pokušavamo da se zaštitimo, da ostanemo odsečeni i nepovezani sa drugima i samima sobom.

Koliko često pustimo da ispare ovi trenuci, koji mogu obnoviti tu vezu sa drugima, jer ne razmišljamo o njihovoj vrednosti? Da li nedostatak priznavanja te vrednosti doprinosi našoj usamljenosti, osećaju nepovezanosti i izolovanosti? Osećanje zahvalnosti i njeno ispoljavanje nam omogućava da bar malo produžimo ove trenutke dok ih doživljavamo svesnije, dublje i intimnije.

zahvalnost.jpg

FOTO: lisa

Ovo prevazilaženje samo sopstvenih potreba nas dublje povezuje sa našim svetom. To može biti zahvalnost zbog rođendanske čestitke ili poziv od prijatelja koga zanima kako smo, ili nešto toliko jednostavno, poput obraćanja više pažnje na to kada nam neko otvori vrata i pridrži ih nekoliko trenutaka dok ne pristignemo.

Možemo da pomislimo da je to osnovna učtivost koja se očekuje ili da je možda njihov glavni motiv bio izbeći neprijatnost koju bi osetili ukoliko bi ih drugi doživeli kao egocentrične. S druge strane, možda su nam uzvratili pogled i ostvarili kontakt očima uz prijateljski osmeh.

Ako je to tačno, ponuđeno nam je više od gesta otvaranja vrata. Time nam daju i deo svog srca. Da li mi ovo uočimo? Da li im dopustimo da nam se približe? Da li primetimo njihovu srdačnu pažnju? Ako je tako, možda to na neki način obogaćuju naše iskazivanje zahvalnosti.

Često je to naše hvala iz pristojnosti ograničeno na predeo iznad našeg vrata i nije protkano celim našim bićem. Šta mora da se desi da bismo doživeli zahvalnost koja bi našoj reči „hvala“ dala bogatije značenje?

Predlog: Sledeći put kada vam neko ponudi poklon, reč ili gest priznanja obratite pažnju na to kako se osećate. Duboko udahnite i dopustite da taj dobar osećaj prepozna ne samo vaša glava, nego i celo telo. Primetite da li osećaj zahvalnosti navire u vama – iskusite ga i dozvolite da reči zahvalnosti isplivaju iz ovog dubljeg izvora u vašem biću.


IZVOR:psychologytoday


Bojana je svestrana, odlučna i radoznala.