Nago telo u kao oružje borbi za ženska prava

FOTO:Pixabay

Ukrajinska organizacija „Femen“ osnovana je 2008. sa ciljem borbe za ženska prava. Mišljenja o uspešnosti pokreta su i dalje oprečna, iako je fakat da je pokret privukao pažnju na goruće probleme sa kojima se žene svakodnevno suočavaju u svojom okruženju.

Kada imamo na umu stanje ženskih prava u Ukrajini, nije teško razumeti okidače koji su doveli do pokretanja inicijativa za odbranu ženskih prava u toj zemlji. „Femen“ nije jedini takav pokret, ali je zbog načina promocije svojih ideja jedan od najpoznatijih. Ono sa čime se ukrajinske žene svakodnevno susreću je neravnopravnost na svim poljima od manjih šansi za zaposlenje (oko 80% nezaposlenih u toj zemlji su žene), neretko su plaćene i 30% manje od muškaraca na istim pozicijama, veoma je veliki procenat nasilja u porodici, a zakonska regulativa ne ide u korak sa gorućim društvenim problemima. S obzirom na takvo stanje, jasno je da su ukrajinskom društvu potrebne korenite promene i kakve namere su dovele do ideje o stvaranju ovog pokreta.

Do današnjeg dana, grupa je osnovala ogranke u nekoliko zemalja i ima sve veći broj pristalica. U međuvremenu, središte u Ukrajini je napušteno, jer se aktivistkinje plaše za svoju bezbednost. Njihov metod, koji nazivaju sekstremizam, ima za cilj iskazivanje otpora prema okovima patrijarhalnog društva i na sajtu organizacije se definiše kao nova forma ženske borbe (http://femen.org/about).

Međutim, „Femen“ nije prva organizacija koja za privlačenje pažnje koristi nago telo: primera radi, još početkom prošlog veka je verska grupa „Sinovi slobode“ sprovodila ovaj vid protesta u Kanadi, a poznata je i organizacija za zaštitu prava životinja „PETA“, koja je napravila seriju fotografija nagih poznatih osoba koje poručuju da će pre ići nagi, nego nositi krzno. Ono što je sporno, dakle, nije sama pojava nagog tela. Nakon prvog šoka javnosti i privlačenja pažnje na grupu, nažalost, nije bilo mnogo napretka u promišljanju strategija, već se pažnja i dalje usmerava na tela, a ne na poruku koju ta tela nastoje da prenesu.

EU%20OM.gif

Jedna od tačaka u kojima je legitimitet grupe doveden u pitanje je dokumentarni film „Ukrajina nije javna kuća“ („Ukraine is not bordel“), koji je režirala Australijanka Kiti Grin. Film se pojavio 2013. i otvorio mnoga pitanja, a nastao je nakon više od godinu dana saživota rediteljke i aktivistkinja Femena. Grinova je u filmu ukazala na činjenicu da je zapravo osnivač ove organizacije izvesni Viktor Svjatski, koji je bio glavni mentor aktivistkinjama. Naravno da nije sporno da se i muškarci bore za ženska prava, naprotiv, ali je njegov patrijarhalni odnos prema devojkama iz organizacije bacio senku sumnje na krajnje ciljeve grupe.

Polja interesovanja „Femena“ su, sem pomenute borbe protiv patrijarhalnog društva i njegovih institucija oličenih u crkvi i muškoj dominaciji, borba protiv pornografije i diktatorskih režima. Zapažen je bio njihov „napad“ na Putina 2013. godine, koji je, između ostalog, bio izraz protesta protiv njegove izjave u kojoj nije bio naklonjen osobama sa drugačijim seksualnim opredeljenjem od heteroseksualnog. Na pitanje šta je cilj njihovog protesta, aktivistkinje odgovaraju da žele da spreče takav stav predsednika, i to svojim golim grudima.

femen.jpg
FOTO: Blic

Konceptualni nedostatak ove organizacije je što, uprkos tome što je prošlo više godina od osnivanja, „Femen“ i dalje nema jasno razrađenu teorijsku potporu i jasnu argumentaciju svojih stavova, koja bi pokretu mogla dati na težini. Manifest koji se može videti na sajtu je šturo opšte podvalačenje nekih bazičnih feminističkih ideja. Neupitno je da parijarhalno društvo ima mane, ali je neophodno te mane problematizovati i jasno predložiti optimalno rešenje kako bi se postigao napredak.

Pod maskom radikalnog, novog i smelijeg-nego-ikad talasa feminizma, ova organizacija zapravo stvara u medijiima iskrivljenu sliku o feminizmu i o tome šta žene zapravo žele da postignu borbom za svoja prava. Fakat je da postoje stereotipne slike o feministkinjama kao muškobanjastim, dosadnim, isfrustriranim usedelicama (ili devojkama koje su na dobrom putu da to postanu) i da je dobro podržati sliku o feministkinjama kao mladim, energičnim i smelim devojkama koje su spremne da ustanu u odbranu svojih stavova.

Činjenica je da je zbog brzog tempa života ponekad teško privući pažnju javnosti na neku ozbiljniju temu – a „Femenu“ se mora priznati da je definitivno uspeo u skretanju pažnje na sebe. Ipak, i pored inicijalne medijske pažnje ispostavilo se da pokret nije uspeo mnogo da doprinese stvaranju bolje društvene klime za žene. Jedna od glavnih zamerki je upravo to što ne postoje eksplicitno izražena postignuća pokreta u dosadašnjem radu, što dovodi u pitanje uspešnost samog projekta.

„Femen” vraća u žižu temu eksploatacije ženskog tela kojom su se u velikoj meri bavile feministkinje drugog talasa. U postmodernim feminističkim studijama postoji veći broj još kompleksnijih tema, kao i pokušaji integracije načela koja su važna i drugim društvenim pokretima koji zahtevaju jednakost. Dakle, tema kojom se „Femen” bavi nije nimalo nova i sveža, već je samo fasada blještava. Uprkos tome, ostaje nada da će ovaj pokret svojim agresivnim društvenim protestima podstaći žene na samostalno promišljanje svog položaja širom sveta, kako bi i dalje mogle same da rade na strategijama za poboljšanje istog.

Tamara nikada ne pokušava da opiše sebe u jednoj rečenici kao što je ova.


Pročitajte i:

Korak napred za rodnu ravnopravnost
Kada su devojčice počele da nose roze?
Priča o strasti i upornosti