Mega biljke podantarktičkih ostrva

FOTO: Tizzo.87 Enderby Island - Auckland Islands -NZ via photopin (license)

Prevela: Aleksandra Vranić

Novi Zeland za mnoge ljude predstavlja egzotičnu destinaciju u dalekom kutku sveta. Naravno, za Novozelanđane to je prosto dom. Pa ipak, čak i oni moraju da pređu iznenađujuće dugačak put do najudaljenijih delova svoje zemlje. Tačnije, moraju da plove 600 km južno od kopna.

Na kraju putovanja, koje može da traje skoro tri dana, dolazi se do najjužnijeg područja Novog Zelanda: ostrva Kembel.

Ostrvo Kembel je dobilo status mesta Svetske baštine Uneska 1998. godine, zahvaljujući svom jedinstvenom biodiverzitetu, ali turistički aranžmani ipak ne postoje. Možda zbog toga što ovako dugačko putovanje nije vredno truda.

Ostrvo je hladno, mokro i vetrovito, a temperature su retko iznad 10°C. Svaki dan je oblačno, a sunce uglavnom proviruje kroz oblake na manje od sat vremena. Jaki vetrovi šibaju ostrvom brže od 30 km na čas, a sitna kiša kao da nikad ne prestaje.

Ovakvi uslovi predstavljaju izazov za biljke koje žive na ostrvu Kembel. Jaki vetrovi i niske temperature obično utiču na biljke da ostanu male. Malo je i insekata oprašivača, pa skrivenosemenice daju cvetove običnih boja i oslanjaju se na samooprašivanje ili oprašivanje pomoću vetra.

Međutim, neke biljke na ostrvu Kembel prkose ovakvim očekivanjima.

Ovi džinovi ponosno stoje u poljima niskog žbunja i busenastih trava. Neke biljke su više od jednog metra i imaju lišće koje je veliko kao papir za štampač. Neke vrste imaju dlakave listove, a njihovo cveće je raznih boja, od tamno ljubičaste do roze ili žutozelene. Naučnici ih zovu „mega biljkama“.

„Pečati” mega biljaka izgledaju kao „bašte u koje je neko uložio mnogo vremena“, rekla je Lorna Litl, botaničarka koja je proučavala biljke tokom doktorskih studija na Univerzitetu Otago u Danidinu, na Novom Zelandu. „Veoma su bujne i raznobojne, što je upadljiv kontrast. Za mene su mega biljke sa ostrva Kembel kao džungle podantarktika”.

13448312774_18e45d0b48.jpg

FOTO: Tizzo.87 Enderby Island - Auckland Islands -NZ via photopin (license)

Međutim, mnogi ljudi ne shvataju da ima toliko mnogo raznobojnih biljaka u ovom regionu i misle da je ovde samo led i kamenje.

Botaničari su davno primetili apsurdnu pojavu bogato ukrašenog cveća i velikog bilja na dalekim podantarktičkim ostrvima. Tokom svoje ekspedicije po Antarktiku od 1839. do 1843. godine, poznati britanski botaničar Ser Džozef Dalton Huker zapisao je da livade mega biljaka „prave najlepše cvetne aranžmane van tropskih krajeva“. Međutim, malo je ljudi istraživalo mega biljke, pa su njihovi cvetovi, dlakavo lišće i velika veličina i dalje zagonetka.

Pre oko 25 godina, pokojni botaničar Piter Vardl saopštio je da jedna vrsta mega biljake, Pleurophyllum speciosum, ima listove čija temperatura dostiže 20°C – što je mnogo toplije u odnosu na njeno okruženje. Veliki listovi biljke P. speciosum su nabrani i imaju dlakava ispupčenja. Vardlova pretpostavka je da te dlake stvaraju „prostore staklene bašte“ koji zagrevaju listove.
Kada je Litl dobila priliku da poseti otrvo Kembel u decembru 2010. godine, odlučila je da testira Varlovu tvrdnju da mega biljke zagrevaju sopstvene listove. Takođe je proverila i da li se cvetovi zagrevaju.

Tokom nekoliko nedelja, Litl je napravila termovizijske fotografije šest vrsta mega biljaka. Koristila je sonde za upoređivanje temperature biljake i vazduha, kao i količine sunčeve svetlosti koja je dostupna za fotosintezu. Njeno istraživanje je objavljeno u časopisu Polar Research.

Botaničarka Litl je utvrdila da je jedna od šest vrsta mega biljaka imala cvetove i listove koji su bili od 4°C do 10°C topliji od temperature vazduha, čime je potvrdila tačnost Vardlove tvrdnje. Ustanovila je i da su gusto naseljeni, tamni cvetovi i hrapavi dlakavi listovi bili topliji, dok su svetliji cvetovi i glatki listovi bili blago topli. Na termovizijskim fotografijama hrapavih listova biljke P. speciosum dlakava ispupčenja sijaju kao crvenonarandžaste užarene pruge, dok udubljenja ostaju plave boje.

Ideja da se dlakavi listovi i tamni cvetovi zagrevaju može da izgleda kao nevažno, ili čak predvidivo otkriće. Druga istraživanja su već pokazala da tamni listovi bolje apsorbuju sunčevo zračenje i da dlake na listovima zadržavaju toplotu u svojim naborima. Međutim, naše poznavanje biljaka sa podantarktičkih ostrva je veoma ograničeno. Termovizijske fotografije botaničarke Litl pružaju konkretan dokaz o jednom načinu na koji su se mega biljke prilagodile lošim uslovima.

„Listovi i cvetovi se pojavljuju tamo gde se nešto dešava“, kaže je botaničarka Litl. „Fotosinteza u listovima hrani biljke, a pomoću cvetova se vrši oprašivanje“. Veći listovi biljaka mogu da pomognu da se apsorbuje što više toplote tokom kratkih sunčanih intervala. Dodatna toplota bi održavala biohemijske procese u listovima i cvetovima.

Mega biljke na podantarktiku nisu jedine biljke koje su stvorile dlakave listove i tamne cvetove da bi se izborile sa niskim temperaturama i manjkom sunčeve svetlosti. Slične tvorevine su nađene na velikim biljkama na tropskim planinama u Keniji, na Havajima i Andima. Ove biljke se zovu „džinovske biljke“.

I džinovske i mega biljke imaju bliske rođake u blažim uslovima, ali oni ostaju mali. Botaničarka Litl i njen tim veruju da su se podantarktičke mega biljke i planinske džinovske biljke došle do istih strategija za preživljavanje u hladnim i mračnim uslovima.

U tim lošim uslovima isplati se biti velik, taman i dlakav.


Izvor: BBC