Muzički dvougao!

Aleksandra je rođena u Zaječaru gde je i započelo njeno muzičko obrazovanje u muzičkoj školi Mokranjac, a kasnije se i nastavilo u istoimenoj srednjoj školi u Kraljevu. Trenutno je na master studijama etnomuzikologije i profesionalno je angažovana kao stručni saradnik Centra za kulturu Zaječar gde organizuje muzički program i vodi Radionicu za tradicionalno pevanje.

Vladimir je Beograđanin koji je bio đak generacije muzičke škole Jovan Bandur u Pančevu. Još uvek je na osnovnim studijama u klasi profesora Ante Grgina i član je orkestra filharmonije mladih “Borislav Pašćan” na mestu prvog klarineta.

O poziciju klasične i etnomuzike na našem tržištu, mešanju muzičkih žanrova, obrazovanju i viziji o karijerama, pročitajte u redovima koji slede.

Da li je i koliko talenat neophodan da bi se postao dobar klarinetista/vokalni solista? Može li se postati najbolji u svojoj oblasti samo upornim radom i vežbanjem?

Aleksandra: Talenat je svakako važan, ali ne i presudan. U slučaju mog bavljenja muzikom, muzički talenat oslikava elemente muzičkog stila kraja iz kojeg potičem, a zatim podjednako: osećaj za muzičku estetiku - intenzivan doživljaj melodije i teksta, transakciju tih komponenata na publiku i temperament koji je prikazan svetlom bojom i širokim rasponom glasa.

Usavršavanje muzičkih ili vokalnih sposobnosti iziskuje dosta posvećenosti, vežbanja i odricanja od uobičajenih aktivnosti. Da bi neko postao kvalitetan vokalni interpretator, prvobitno mora biti iskren prema muzičkom talentu, kolegama i publici. Kvalitet vokalnih kompetencija postiže se raznim metodama: od slušanja muzike različitih prostora, učenja, analize, intepretacije do scenske angažovanosti itd. Dakle, nikada se muzička profesija ne zasniva samo na pevanju ili sviranju.

Vladimir: Makar mala doza talenta je svakako neophodna da biste počeli da se bavite muzikom, a kasnije talenat predstavlja samo jednu "olaksavajuću okolnost" u brzini savladavanja muzičkog materijala. Pre svega je neophodan ogroman rad i svakodnevna predanost da bi se dostigao visok nivo tehničke i muzičke sposobnosti.

Da li klasična i etnomuzika zaista nemaju dovoljno publike kod nas i šta je najveća "prepreka" da iste u Srbiji bude više zastupljene, promovisane i "konzumirane"?

Aleksandra: Uvek se možemo susretati sa publikom koja muzici pristupa laički, koja koncerte posmatra kao (neke) jednostavno lepe događaje ili, naprosto prisustvuje radi nekog ličnog zadovoljstva. Po prirodi stvari, ovakav profil publike ne procenjuje kvalitet muzičkog izvođenja nekog dela, već (možda) neke druge aspekte samog performansa. Mada, i među njima se mogu pronaći „oni“ koji delimično prepoznaju određene komponente muzike i njenu funckiju. Sa sruge strane, stručna publika ocenjivanju muzičkog dela ili vokalnog izvođenja obično pristupa veoma objektivno, sa određenim predznanjem, odnosno muzičkim obrazovanjem. Među stručnjacima se uvek mogu javiti pozitivne i negativne kritike koje su dobrodošle.

Vladimir: U Srbiji postoji dosta predrasuda o klasičnoj muzici i smatram da iz vašeg pitanja jedno povlači drugo - ukoliko bi bila više promovisana i zastupljena, bila bi više i "konzumirana".

TIVAT2.jpg

Koliko ste zadovoljni kvalitetom nastave na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu i koji su eventualni nedostaci nastavnog programa na istom?

Aleksandra: Nastava na katedri za etnomuzikologiju, na kojoj sam diplomirala, veoma je kvalitetno organizovana. Predavanja su informativna i kreativna, te samim tim i dobro prihvaćena od strane studenata. Sam proces sprovođenja nastavnog programa zasnovan je na teorijskoj (naučnoj) i praktičnoj (izvođačkoj) primeni etnomuzikologije i upravo je taj spoj pospešio moju stručnu kvalifikaciju.

Vladimir: Mogu reći da sam vrlo zadovoljan. Imamo kvalitetne predavače, što je najvažnije za razvoj mladog muzičara. Jedini nedostaci su vezani za uslove u kojima radimo i studiramo, npr. ne mozemo uvek naći slobodnu učionicu za vežbanje, pa se moramo snalaziti i biti vrlo kolegijalni i dogovarati se međusobno ko će kada da vežba, itd.

Postoji li trema prad javni nastup i da li se pribegava određenim taktikama da bi se publika „prevarila“ kada se tokom nastupa desi greška? (Posebno uzeći u obzir činjenicu da većina publike nema muzičko obrazovanje i ne može da uoči greške.) -

Aleksandra: Trema je uvek prisutna, ali ne utiče na moju koncentraciju. Pripremanje velikih koncerta obično je zahtevan, iznad svega kreativan proces. Svaki javni nastup pomaže u kontrolisanju, suzbijanju, ili savladavanju treme. Ukoliko se dogodi da zaboravim tekst, jednostavno istog trenutka osmislim u skladu sa kontekstom ili naprosto ponovim neku od prethodnih strofa.

Vladimir: Trema uvek postoji, u manjoj ili većoj meri. Ako je u manjoj meri prisutna, to je pozitivna trema koja nam drži visok nivo koncentracije i samim tim je i pozeljna. Ukoliko se desi greška tokom nastupa, najbolja taktika jeste nastaviti kao da se ništa nije ni desilo, samim tim nećemo poremetiti ni sopstveni koncept izvođenja dela, a publika i ukoliko primeti da se nešto desilo - neće reagovati.

U kojoj meri su nagrade relevantan pokazatelj nečijeg uspeha i kvaliteta kada je reč o muzici? Postoji li neka koju ste osvojili i koja vam je posebno značajna?

Aleksandra: Takmičenja i nagrade jesu pokazatelj dobrog uspeha, ali ne i najvažniji segment bavljenja ovom profesijom. Ono što nije dobra strana takmičenja jeste tzv. takmičarski duh koji se javlja u ljudima. Jedno, meni posebno drago, odnosi se na takmičenje u emisiji Šljivik, koja je 2011. godine emitovana na RTS-u (medijskom javnom servisu). Pobedila nisam, ali je veće zadovoljstvo to što sam zaječarski kraj dosledno prezentovala.

Vladimir: Nagrade mogu biti važan pokazatelj nečijeg kvaliteta, u zavisnosti na kojim takmičenjima su ostvarene, odnosno na kom rangu takmičenja. Nagrade koje su meni posebno značajne jesu tri uzastopna zvanja Laureata republickog takmičenja, 2005, 2007. i 2009. godine. Pored njih je bilo jos pregršt nagrada sa raznih domaćih i stranih festivala i takmičenja.

Da li mešanje etno muzičkih motiva sa drugim žanrovima (poput popa, roka ili folka) tumačite kao izraz kreativnosti ili narušavanja autentičnosti etno muzike? Da li biste se odazvali saradnji sa nekom komercijalnom muzičkom zvezdom u našoj zemlji i regionu?

Aleksandra: Poslednjih godina se sve češće susrećemo sa terminom etno muzika. Etno muzika podrazumeva kompleksan opus raznih muzika i muzičkih žanrova. Naš narod prefiksom etno označava sve one muzičke izvođače i muzičke primere, koje u strukturi sadrže elemente „narodne“ muzike. U opusu etno muzike mogu se naći: one muzike koje pripadaju određenoj kulturnoj zoni, deo su nekog etničkog sastava ili nacionalne manjine (vlaška muzika, romska muzika...) i muzike koje se mogu definisati kao World Music, te bi neki od žanrova bili: novokomponovana narodna muzika, jazz, rock, pop, etno fusion...Stilizovanje narodnih melodija i prožimanje različitih muzičkih elemenata i žanrova kreativan je stvaralački proces. Deo je savremenog muzičkog života i treba ga promivisati. Kao vokalni interpretator srpske muzike i one koja pripada vlaškom govornom području, radije se opredeljujem za termin tradicionalna muzika, što ne znači da se sa onim prvim ne slažem. Upotrebom termina tradicionalna muzika, primarno, determinišem lične afinitete prema očuvanju autentičnog identiteta muzičke tradicije Srbije i, naravno, odnos prema muzičko - kulturnoj tradiciji koji se ogleda u prezentovanju heterogenih vokalnih dijalekata Srbije. Saradnja sa kvalitetnim vokalnim solistima uvek je poželjna. Stim u vezi, pomenula bih saradnju sa božanstvenom Biljanom Krstić. Što se nekih evropskih tiče, mislim da bih rado ostvarila saradnju sa vrhunskim italijanskim solistima poput Ane Tatangelo i Laure Pausini.

Vladimir: Korišćenje etno muzičkih motiva u drugim žanrovima može stvoriti vrlo interesantne melodije. Mnogo poznatih kompozitora klasične muzike je inspiraciju pronalazilo u etno motivima svoje zemlje, i nastajala su predivna dela. Ali izvorni oblik etno muzike se mora sačuvati i negovati kroz generacije.

Aleksandra1.JPG

Aleksandra, koliko je kod nas raširena svest o važnosti očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa kao što su poznavanje i reprodukovanje melodijskih i vokalnih struktura na vlaškom jeziku? Da li si usamljena u svojoj oblasti?

Pre svega, želim reći da potičem iz sela Grljan kod Zaječara, koje se neposredno nalazi u limitrofnoj zoni Srbije sa Bugarskom. Geografski i kultrološki gledano veoma zanimljivo okruženje. U etnomuzikološkim krugovima, tradicija ovoga dela Srbije, važi za jednu od najrazvijenijih i bolje očuvanijih. U prilog tome ide i podatak da se na području Timočke Krajine, u toku jedne godine, realizuje preko 15 festivala čiji je bazični cilj prezentacija i očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa. Neki od njih imaju internacionali karakter, kao što je Balkanski festival tradicionalne kulture Vlaha i Festival instrumentalne tradicije Balkana. Ovaj drugi se već 29. godina realizuje u selu iz kojeg ja potičem.

Značajno je reći i to da su moji preci poreklom Bugari i Vlasi, te sam i sama „50% Bugarka, 50% Vlajna“. Bilingvalnost – poznavanje vlaškog govornog područja i bimuzikalnost – poznavanje i reprodukovanje melodijskih i vokalnih struktura na vlaškom jeziku, čine me insajderom u domenu naučnih i terenskih istraživanja (usmerenih na tradicionalnu kulturnu baštinu Vlaha), samim tim i jedinstvenom etnomuzikološkinjom. U prilog tome govore i mnogi relevantni naučni radovi koji su trenutno u procesu pripreme i koje ću objaviti.

Vladimire, tako si mlad a već asistent. Koliki ti je to izazov i kako studenti reaguju na tebe?
Prvi put kada sam otišao na seminar drvenih duvača koji se održava u Tivtu, bio sam polaznik kao i svi ostali učesnici seminara. Međutim, od sledece godine prof. Veljko Klenkovski me je pozvao da budem njegov asistent, i tako me je polako uveo u pedagoski rad. Na početku mi je bilo neobično jer nisam mnogo stariji od učenika sa kojima sam radio, te su me i oni u neku ruku shvatali pomalo neozbiljno, ali sa određenim stavom (ne samo strogoćom, ponekada i šalom i pristupom "drugara") stiće se autoritet koji su poštovali svi učenici sa kojima sam radio.

Kao stručni saradnik Centra za kulturu grada Zaječara, Aleksandra kako ocenjuješ kulturnu ponudu manjih gradova i da li se kroz tvoju praksu potvrdila teza da su kulturna scena i ponuda naše zamlje u potpunosti beogradizovane?

Osim zaječarske Gitarjade, zaječarskog piva, antičkog likaliteta Felix Romulijana, domaćih radinosti i bogate tradicionalne kuhinje, Zaječar ima sijaset zanimljivih kultrunih ponuda veoma bogatog sadržaja. Centar za kulturu grada Zaječara tokom godine realizuje preko 200 živih programa. Osim muzike, obuhvaćeni su aspekt književnosti (Festival mladih pesnika, pesničke večeri, promocije knjiga), dramskih i likovnih umetnosti (Likovne kolonije, izložbe slika), Filozofska škola, programi za decu (karnevali) i td. Svaki grad je sam po sebi specifičan. Da bi kulturni život jednog okruženja bio zanimljiv, neophodno je postaviti sveobuhvatni koncept umetnosti i, pronaći jedinstvene, autentične metode koje će pomoći u doslednom projektovanju određenih aspekata umetnosti, dok sprovođenje i realizovanje projekata iziskuje kreativne, kvalifikovane, i eminentne stručnjake. Moram priznati da kuturni život Zaječara u poređenju sa kulturnim životom Beograda, ne zaostaje. Naprotiv, veoma je razvijen i postojan.

Kao obrazovani muzičari, u kojoj instituciji biste voleli da radite i kakvu karijeru priželjkujete?

Aleksandra: Pošto sam oktobra tekuće godine upisala master studije, u narednom periodu aktivno ću raditi na izradi master rada, a pored toga aplicirati za poslove u struci, u Srbiji i u inostranstvu. Zanimljivo je radno mesto asistenta na katedri za etnomuzikologiju. Pa, eto jednog!

Vladimir: Pošto se školujem za muzičkog izvođača i sviram klarinet, voleo bih da sviram u nekom simfonijskom orkestru. Kasnije, pedagoški rad me vrlo privlači, tako da ni to nije isključeno.


Пронађите нас на Google+