Miodrag Zec: Znanje je neograničeni resurs

FOTO: Medija Centar

Prof. dr Miodrag Zec je rođen 1952. godine. Diplomirao, magistrirao i doktorirao je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Predaje ekonomiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kritičar je privrednog i društvenog sistema u Srbiji.

Zašto je visoko obrazovanje bitno za jednu državu? Ne samo visoko, nego obrazovanje generalno.

Obrazovanje je za jednu zemlju možda najvažnija stvar, koje može da bude dobro i da doprinese napretku zajednice ili da bude loše, pa da je trajno drži u siromaštvu, u trajnom zaostatku. Zašto je to tako? Čovek je osnovni razvojni resurs, dar Božiji, a kroz obrazovanje povećava svoje sposobnosti koje su latentno date čoveku, kao mislećem biću. Ako ne razvije svoj potencijal, onda je osuđen da koristi neke rudimentarne sposobnosti i da čitav život ostane u nečemu što se zovu „grane sa padajućim prinosima“.

Kada imate jednu zemlju u kojoj dominira poljoprivreda, ma kakav je nivo te poljoprivrede, to je siromašna zemlja. Nema bogate zemlje koja se bavi poljoprivredom. Od toga se može lepo zarađivati, ali da zemlja bude na top listi najrazvijenih u svetu, a da se bavi poljoprivredom, to ne postoji. Postoje grane sa rastućim prinosima. To je industrija u koju se ubrizgava sve više i više stvaralačkog potencijala i to je ona bitna razlika.
EU%20GIF.gif

Kilogram kropira i kilogram iPhone-a različito košta. U tom smislu ne može se ništa rešiti bez obrazovanja, a što je posebno važno za male zemlje. Male zemlje, koje su vladale svetom - Holandija i Engleska, su to uradile zahvaljujući obrazovanju koje se kasnije pretvorilo u ubitačne proizvode za osvajanje. Prema tome, obrazovanje je važno, najvažnije.

Kakvo je Vaše mišljenje o stanju u visokom obrazovanju u Srbiji? U kom pravcu idemo?

Mislim da je stanje u visokom obrazovanju u Srbiji loše. Da je u svim postkomunističkim zemljama loše i da je to posledica dugog vremena prezira prema obrazovanju i neshvatanju značaja obrazovanih ljudi u jednom društvu, u jednom sistemu. Komunizam je sam nastao kao negacija intelektualnih elita, samo po sebi je znanje bilo sumnjivo.

Sve revolucije su se najčešće završavale izgonom elitne klase, koja je često bila i bogata, ali je komunizmu smetalo da su ljudi, sami po sebi, obrazovani. Pogotovo, ako nisu na tragu ideoloških vrednosti, koje je komunizam imao.

Inteligencija se, u Rusiji, na primer, podelila na dva bloka. Jedan blok je onaj koji je izveo revoluciju, Trocki, Preobraženski i tako dalje, a u drugi, spadaju oni koji su pobijeni i proterani, koji su bili protiv takvog društvenog uređenja. Ako smo mi imali ikakve koristi od Oktobarske revolucije je to što su ruski emigranti, inteluktualna elita, došli u velikom broju u Srbiju i Beogradski univerzitet je iskočio. Sve lepe zgrade što vidite su uglavnom konstruisali ruski arhitekti. Dobili smo ljude u fizici, matematici, arhitekturi, medicini...

Kolika je uloga studenata, profesora i Ministarstva u opadanju kvaliteta visokog obrazovanja u Srbiji i kolika je stvarna uloga raznih komisija i saveta u podizanju kvaliteta obrazovanja?

Imamo jedno stanje u srpskom društvu i čitav niz problema u obrazovanju koji se dele na dva bloka. Na dobro obrazovanje i loše obrazovanje. One što smo držali u sistemu dobrog obrazovanja najčešće odlaze, a one koje smo držali u sistemu lošeg obrazovanja su dosta dobro politički pozicionirani. Oni dolaze na vlast.

Miodrag_Zec_05_2015.jpg

FOTO: Vreme

Takva je situacija da, imate zemlju koja se zove Srbija, koja uvozi pasulj i krompir, a izvozi inženjere, matematičare, lekare sa 25 godina. I zamislite sada jednu malu državu u kojoj više ljudi umire, nego što se rađa. Pa, od tih koji se slučajno rode, najbolji odu iz te zemlje. Onda možete misliti kakva je budućnost te zemlje.

Mi moramo suprotno uraditi. Šta treba Srbiji? Ako joj je potrebno 200 lekara godišnje, onda bi trebalo da, oni koje žele i vole medicinu, tih 200 studenata, svake godine upišu medicinu, da dobiju specijalizaciju i nas leče. Hajde da se najbolji nađu na mestima koje žele i da im pružimo šansu. Imamo situaciju da se ljudi obrazuju i odlaze, a ne rešavamo to pitanje. Onda imamo tragičnu situaciju. Klinički centar ima zgradu, a nemamo opremu. Kada kupimo opremu, nema ko da radi sa njom.

Prema tome, naša država ima dovoljno para za najveći deo elite koja njoj stvarno treba, ali te pare ne troši na pravi način i nema ekskluziviteta. Ovde se smatra da su svi isti. Jesu isti politički, svi imaju pravo glasa, ali ljudi ne znaju isto. Nacija mora da pazi na svoj genetski materijal, a to najčešće nije slučaj.

U jednoj emisiji ste izjavili da ne možete podržati „okupaciju“ Filozofskog fakulteta, jer studenti ne prepoznaju šta treba da zahtevaju, za šta treba da se bore. Za šta bi trebalo da se borimo? Koji su ispravni ciljevi studentskih protesta?

Na Filozofskom fakultetu se često dešavaju razne vrste studentskih protesta i stalno se postavljaju neka pitanja i to je, po prirodi stvari, važna funkcija Filozofskog fakulteta. Studenti ovog fakulteta bi trebalo da vide dublje i dalje od drugih. Poslednji protest se bitno razlikovao od drugih, koji su imali socijalnu, političku dimenziju, ovaj je imao jednu interesnu dimenziju.

Nisam ga podržao i to sam objasnio na sledeći način: ako imamo dve česme, jedna je državno obrazovanje, gde curi neka voda, koja se još uvek može piti. Nije dobra, ima bakterija, ima peska, ali je to još uvek za upotrebu.

Druga slavina je jedan neformalan, jedan neregulisan sistem davanja diploma. Tu praktično curi voda koja nije za piće. To kada piješ, to je otrov. Najveće se trovanje naroda vrši preko religije i obrazovanja. Dajte, ljudi, da zavrnemo tu drugu česmu koja proizvodi štetu, a da ovo što još valja, popravimo, stavimo nove filtere, da podignemo kvalitet. Ne, ne, ne. Zahtev je bio da i ova česma, koja ima neke filtere, da se filteri skinu i da se pusti kanalizacija na obe strane.

Miodrag_Zec_2_05_2015.jpg

FOTO: Fenomeni

To je veliki problem koji se sada indentifikovao i ljudi gube uverenje da ima smisla učiti, da ima smisla raditi i to je najopasnija stvar koja se desila našem društvu. Kada neko dublje promišlja, kažu, on filozofira.

Za ove četiri godine, koliko sam student, svi studentski protesti su imali zahtev za 48 bodova kao uslov za budžet, kao prvu tačku. Niko nije tražio povećanje kvaliteta, stavljanje filtera, kako Vi kažete. Šta Vi mislite o tome?

Mi već 15 godina, od kada smo u bolonjskom sistemu, ne možemo da doguramo od 48 do 60 bodova. Nijednu reformu nismo sproveli. Ja ne mislim dobro o Bolonjskoj deklaraciji, ali mi nju nikada nismo sproveli. Umesto da dižemo letvicu, mi je spuštamo. Sada smo je toliko spustili, da je lakše preskočiti je, nego se provući ispod.

Ovo je besmisleno, suludo. Moramo rešiti pitanje šta nam treba i koliko nam treba. Država, u kojoj je učitelj manje plaćen od onoga što drži tezgu na pijaci, nema budućnost.

Da li su programi na našim fakultetima previše striktni, nefleksibilni i zastareli?

Ima hiljadu razloga da se redefinišu programi, ali moramo imati koncept društva gde će se znati šta treba da se uči. Primera radi, imamo tri elitne gimnazije i tu ćemo elitu praviti. Ne, mi kažemo sve je isto. Nije sve isto, ali to niko ne sme da kaže. Kafane nisu iste. Kako onda svi intelektualci mogu biti isti?

Ovde se pod firmom borbe protiv elitizma dolazi u situaciju da je svaka druga diploma ljudi na vlasti, sumnjiva. Hoćeš da budeš u državnoj vlasti, a prezireš državno školstvo. Amerika i Engleska kažu „tu je elita i nju posebno držim“. Elitu koja je finansijska, elitu koja je obrazovna. Ne može engleski kralj da završi fakultet, ako ne zna. On je kralj, on ima pravo da bude komadant, ali ne može da završi Kembridž. Najteže i najkvalitetnije znanje je: kako se pravi društvo koje je uspešno.


Mislim, dakle postojim.