Mi smo najplašljivija generacija u istoriji

FOTO: El Pais

Uprkos turbulentnoj političkoj situaciji, udaru krize ili međunarodnom terorizmu, može se reći da je Španija bezbedna zemlja. U poređenju sa ostalim zemljama sveta, i dalje se čuva određeni stepen bezbednosti, stopa kriminala je niska, ljudi se nadaju boljem životu, terorističke pretnje baskijske organizacije ETA, koje su zabrinjavale građane, čini se da su ostale u prošlosti.

U svojoj poslednjoj knjizi, „Anđeli koje nosimo u sebi“ (2012), evolutivni psiholog Stiven Pinker, optimistično ukazuje da, na globalnom nivou, živimo u uslovima minimalne agresije, okrutnosti i nasilja kroz istoriju. Uprkos tome, naši strahovi postoje. Godine 2008, kada kriza još uvek nije kulminirala, studija Censis-a sprovedena u deset velikih svetskih gradova otkrila je da 90% urbanog stanovništva pati od neke vrste straha, 42% pati od „jakog straha“ i 11,9% potvrdilo je da je taj osećaj najbolji pokazatelj njhovog životnog stava. Prema upitniku, nemir je više prisutan kod osoba koje su u lošoj ekonomskoj situaciji ili su manje obrazovane.

„Strah je neophodna emocija koja vrši jednu funkciju – služi nam da naslutimo opasnost“, potvrđuje psiholog Eparkio A. Delgado, direktor psihološkog centra Rajuela (Santa Krus de Tenerife). Neki strahovi su univerzalni i potiču od: nedostataka ravnoteže, tame, snažnih zvukova. Drugi imaju veze sa učenjem: naučimo da se plašimo letenja ili šiljatih i oštrih stvari. „Problem nastaje kada strah postoji bez stvarne opasnosti“, kaže Delgado. Univerzitet u Kembridžu daje ime tom „osećaju straha zbog nečega što se dešava ili može da se desi“ – anksioznost. To predstavlja čest problem u modernom društvu i jedan je od najčešćih u psihijatrijskim i psihološkim savetovalištima. U Evropskoj uniji 60 miliona ljudi godišnje pati od anksioznosti, prema studiji koju je sproveo Institut za javno zdravlje Univerziteta u Kembridžu (Ujedinjeno Kraljevstvo).

Lošа procena rizika

Da li postoji toliko pretnji koliko postoji strahova? „Mislim da mediji imaju veliki značaj u prenošenju tog osećaja“, tvrdi psiholog. „Generalno nas uče o postojećim pretnjama, ali sa kojima nemamo stvarni kontakt i koje utiču na mali broj ljudi koje poznajemo.“ Na primer, strah od dolaska izbeglica ili stanje panike koje nastaje pred epidemijom, kao što se desilo sa gripom H1N1 2009. godine.

„Čest je strah od ekonomske krize i nezaposlenosti, koji se širi putem medija, ali ne postoji toliki strah od raka dok se smanjuje budžet za medicinska istraživanja“, smatra Delgado. Terorizam stvara puno straha u društvima ,ali, uprkos stravičnim i uznemirujućim napadima, više je žrtava saobraćajnih nesreća, oko kojih bi vlasti trebalo da se brinu i da razviju svest o prevenciji istih. Iz loše procene rizika proizilazi još jedna čudna činjenica – više se plašimo da putujemo avionom nego kolima.

„Plašimo se svega na svetu, pa i još nečega“, smatra antropolog Luis Dijas Vijana. Dijas Vijana se bavio strahovima društva iz posebnog ugla posmatranja: proučavao je popularne urbane legende. „Ove legende se smatraju sinonimom za laž, ali imaju realnu, neospornu bazu“, objašnjava. Jedna od njih podrazumeva savremeni strah od toga čime nas hrane, nepoverenju prema multinacionalnim kompanijama i u nekim pričama koje kruže o kineskim restoranima i lancima brze hrane koji proizvode prženu piletinu.

Takođe, ove legende uključuju i strah prema drugačijem, imigranstkom, stranom, a taj strah se vidi, na primer, u staroj priči o meksičkom pacovu: jedan stariji par u stranoj zemlji kupio je slatkog kućnog ljubimca za koga se, kada odraste, ispostavlja da je pacov. To su priče koje postoje od davnina, mogu da se primene u svakoj epohi, a danas su posebno rasprostranjene zahvaljujući internetu.

„Živimo rastrzani između straha od primitivnog, prikazanog mnogo puta kroz nepoznato, i straha od budućnosti u kojoj vlada tehnologija“, kaže Dijas Vijana. Tehnologija se stalno razvija, često brzinom kojoj moramo da se prilagodimo, što nam stvara nestabilnost. Plašimo se onoga što nas iznenađuje, onoga što ne možemo da razumemo ili savladamo: krize, tehnologije, globalizacije. Stalno se mora prilagođavati novom, nepoznatom, a to stvara nesigurnost. Dobar primer toga bila je svetska panika prilikom prelaska u 21. vek, strah od, takozvanog, Efekta 2000, koji bi svu dotadašnju tehnologiju učinio beskorisnom i doveo do velikih katastrofa. Na kraju, nije se desilo ništa.

desktop_1429023192.jpg
FOTO: Viralnova

Nismo sigurni ni u šta

„Nalazimo se u epohi koja predstavlja prelazak u novo doba, gube se modeli, ne vide se sidra, društvo je tečno i to stvara osećaj velike nesigurnosti. Tehnologija, hrana, seks, sigurnost u sopstvenom domu, nismo sigurni skoro ni u šta“, kaže antropolog. Termin „tečno društvo“ je nasleđen od sociologa Zigmunta Baumana, koji je posvetio jedan od svojih radova upravo „tečnim strahovima“. U tom radu, Bauman se bavi upravo tim razlivenim strahovima, kojima teško možemo pronaći uzrok, ali koji se pokazuju kao još dublji.

Nedostatak jakih društvenih veza, nedostatak komunikacije, čini da se, iako nam ne fali zaštita, osećamo veoma izloženi svetskim rizicima. „Aktuelni rast straha“, pisao je filozof Danijel Inerariti za španski dnevni list El País 2010, „ne duguje se samo povećanju određenih rizika koji prete društvu, već tome što su se povećali uslovi za nesigurnost u kojima se odvija život pojedinaca. Zbog toga se prostor za imaginaciju znatno povećava a samim tim i njegova politička primena: vode se ratovi, dobijaju se izbori i vlada se putem imaginarnog.“

desktop_1429023194.jpg

FOTO: Viralnova

„Mnogo puta strahovi se koriste jer prodaju određene produkte, i kao ruka moći koja kontroliše i manipuliše“, objašnjava psiholog Luis Muinjo, autor knjige „Izgubiti strah od straha“ (2007). Kao primer mogao bi se navesti neosnovani strah od Jevreja koji je koristio nacistički pokret u svom penjanju ka moći, ili strah od oružja za masovno uništenje kojim se opravdao napad na Irak 2003. „U prirodnom staništu, nasilnik takođe koristi strah kao sredstvo kontrole: strah od sveta, porodice, prijatelja. Samo sa njim je sigurno da će se stvoriti zavisnost“.

Postoje načini da strah nestane. „Važno je otkriti koji su vaši realni strahovi i odvojiti ih od strahova nepoznatog porekla. To nije lako, ali treba da pokušate da razlikujete kada je taj strah opravdan ili povezan sa određenim korenom, a kada postoji neko kome je vaš strah u interesu“, zaključuje Muinjo.


IZVOR: El Pais