FOTO: Telegram.hr
Prevela: Lorea Ajanić
Počela je od misija na Merkur 1950-tih i ranih 1960-tih, preko misija s Apolom na mjesec kasnih 1960-tih i ranih 1970-tih do misija spejs šatlova sredinom 1980-tih. Između ostalog, izračunala je putanje prvih američkih letova u orbitu s ljudskom posadom i prvog slijetanja na mjesec.
Nagrađivanje matematičarke Džonson ovom zasluženom nagradom ne baca samo svjetlo na jednu pionirku, članicu STEM-a („Science, Technology, Engineering and Mathematics“, obrazovna grupa koja se bavi različitim akademskim disciplinama nauke, tehnologije, inžinjerstva i matematike), već rasvjetljava nejasan, ali važan dio istorije. Džonsonova je bila samo jedna od desetak matematički nadarenih crnkinja pozvanih da rade kao „ljudski kompjuter“ u Memorijalnom istraživačkom laboratoriju u Lengliju (Langley Memorial Research Laboratory) 1940-tih i 1950-tih.
Zvali su ih „ljudskim kompjuterom“ jer prije dolaska mašina one su radile s brojevima potrebnim za izračunavanje svega, od otpornosti aerodinamičkog tunela, raketnih putanja do sigurnih uglova ponovnog ulaza.
Ustvari, svaki od stotina „ljudskih kompjutera“ u Lengliju, bilo crnaca ili bijelaca, bile su žene. Bila je to era kad su, kako Džonsonova kaže, „kompjuteri nosili suknje“.
Razmatrajući dugotrajne predrasude u društvu prema ženama i matematici, moglo bi neke iznenaditi da je NASA uopće i dozvolila ovim „suknjama“ da rade kod njih, ali isti taj nedostatak muškaraca koji je Rozi predao uniformu kad su se SAD uključile u Drugi svjetski rat 1941, dao je i ljudskim kompjuterima sprave za računanje.
FOTO: The Sankofa Projects
Te godine FDR je potpisao zahtjev da se angažira više Afro-Američkih radnika, a dvije godine kasnije, 1943, Lengli je počeo zapošljavati akademski obrazovane crnkinje s iskustvom u matematici i kemiji.
Iako je taj posao bio daleko bolje plaćen (2000 dolara godišnje) nego većina ostalih dostupnih za obrazovane žene u to vrijeme, kao što su poslovi medicinskih sestara ili nastavnika, matematičarke crnkinje ili kompjuteri, suočavale su se sa segregacijom u Hemptonu, Virdžiniji, gdje je NASA otvorila svoj laboratorij. Radile su u objektima odvojenim od bijelaca, morale su koristiti odvojene toalete i sjediti u kafićima za obojenim stolovima. Nakon nekoliko godina, bijelkinje koji nisu bile u braku, bile su smještene u otmjene spavaonice, dok su crnkinje morale same pronaći smještaj u gradu, što nije uvijek bilo lako. Laboratorij se čak nalazio na zemljištu nekadašnje plantaže. Usprkos sistematičnoj diskriminaciji, ove su matematičarke nastavljale računati.
„Izdržljivije su nego što sam mogla zamisliti“, izjavila je vojvotkinja Haris, profesorica američkih studija u Minesoti, koja učestvuje u projektu „Ljudski kompjuter“ koji je pokrenut prošle godine. Radi se o suradnji između Haris, donedavne studentice Lusi Šort i istraživačice i autorice Margot Li Šeterli, čija će knjiga Skriveni brojevi: Neispričana priča o Afro-Amerikankama koje su pomogle da SAD osvoji svemir (Hidden Figures: The Untold Story of the African American Women Who Helped the United States Win the Space Race), biti obavljena u izdanju Viljema Moroa i izdavačke kuće Harper Collins. Knjiga bi se, također, mogla adaptirati u film.
Kao učesnice projekta, ove su tri žene obilazile laboratorij i vidjele gdje su radile matematičarke crnkinje - u zgradi milju udaljenoj od bijelkinja. Ta zgrada nije imala sanitarni čvor, rekla je Haris.
Ovakvi su detalji za Haris lične prirode jer je njezina baka, Mirijam Danijel Men, bila jedna od prvih crnkinja kompjutera u Lengliju. Bivša nastavnica matematike Man radila je za laboratorij do 1966. godine, kad je zbog bolesti bila prisiljena otići u penziju. Umrla je 1967. dvije godine nakon slijetanja na Mjesec. Između ostalog, radila je na programu za Merkur uz Džonsonovu, izračunavajući letove Alana Šeparda i Džona Glena.
Za razliku od Mirijam Men, Džonson nije morala dugo raditi u odvojenoj zgradi. Zaposlena 1953. godine najprije je radila s kompjuterima, ali za samo nekoliko nedelja bila je unapređena i već je puno bliskije surađivala s inženjerima, što joj je donijelo neprestano postavljanje pitanja. Jedno takvo pitanje je bilo: Zašto ženama nije dozvoljeno da prisustvuju sjednicama i sastancima? Postoji li kakav zakon?
Nije postojao. Za pet godina Džonsonova je postala jedina crnkinja članica radne skupine za istraživanje svemira, sa zadatkom što skorijeg slanja astronauta u svemir. Kad se to po prvi put dogodilo tri godine kasnije, 1961, njezine su kalkulacije za putanju kapsule Alana Šeparda odigrale ključnu ulogu.
FOTO: The Sankofa Projects
„Ranija putanja bila je parabola, i bilo je lako predvidjeti gdje će se nalaziti u svakom trenutku“, izjavila je Džonsonova za Lenglijev interni bilten, Novosti istraživača (Researcher News), 2008. godine. „Ranije, kad su rekli da žele da kapsula sleti na određeno mjesto, pokušavali su izračunati kad bi trebala krenuti. Rekla sam, 'dajte da ja to uradim. Samo mi kažite kad i gdje želite da sleti, a ja ću onda to izračunati unazad i reći vam kad treba poletjeti.'To je moja jača strana“.
Kad je došao red na Džona Glena da ide u svemir, NASA je počela koristiti mašine za takve kalkulacije, ali Glen, koji nije vjerovao toj novoj tehnologiji, insistirao je da Džonsonova provjeri rezultate.
„Moglo se uraditi puno više i brže na mašini“, rekla je Džonsonova za Novosti istraživača. Ali kad su se prebacili na mašine, pozvali su me i rekli: 'Recite joj da provjeri i vidi da li je kompjuterska putanja koju su izračunali točna'. Pregledala sam je i bila je točna“. Glen je naposljetku postao prvi Amerikanac koji je kružio oko Zemlje.
Džonsonova nastavlja ostavljati trag na buduće misije, uključujući izračunavanje putanje za Apolo 11 i davanje svoje stručnosti za program za spejs šatlove. I dok ova ceremonija odlikuje samo nju, ni ostale žene ne bi trebale biti zaboravljene, uključujući Mirijam Men, Meri Džekson, Doroti Von i Ketrin Pedru, da navedemo samo neke od njih. Sve su one razbile profesionalne barijere za crnkinje – i odigrale ključne uloge u približavanju zvijezdama.
IZVOR: Mental Floss
Lorea vidi prevođenje kao upoznavanje nepoznatog, prihvatanje drugačijeg i kao otvaranje komunikacije s ljudima, što nas uvek vodi u samo jednom pravcu - napred!
