Marijana Isaković: Poštuj da bi bio poštovan

FOTO: Facebook

Marijana Isaković važi za osobu koja poseduje posebu harizmu, vedar duh i izuzetnu inovativnost. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Omiljena u društvu. Iza sebe ima mnogo godina rada sa decom i slobodno možemo reći da je svetski putnik.

Odakle se javila ljubav prema književnosti? Šta je to što vas je navelo da završite upravo katedru za književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu?

Kao gimnazijalka bila sam vodeća u tim krugovima. Predavao mi je professor Miroslav Jovanović, koji je možda najdominantnija ličnost, što se tiče profesora, za moje stručno opredeljenje. U principu on je bio tako inspirativan, zahtevao je od nas da razmišljamo o književnim delima i nije tražio puko reprodukovanje gradiva, nego se trudio da zaista zavolimo književnost. Ja sam već u toku srednje škole počela da pišem za lokalna glasila, bila sam vrlo aktivna u našoj razglasnoj stanici i važila sam za neki književni talenat s obzirom na to da sam dobila nekoliko književnih nagrada za srednjoškolce, za literarne radove. Kad je trebalo da se odlučim za fakultet, on je nekako uticao, jer je imao veze na katedri, da me čuju neki profesori. I mogu da kažem da je on neko ko je doneo presudan savet da ipak upišem književnost, iako sam kao jedan od najboljih učenika naše škole mogla da upišem šta želim. Takođe, moj tata je želeo da budem profesor književnosti, jer je smatrao da je profesija profesora najlepša za žene i uvek je govorio: Nemoj previše da se mučiš. To je za tebe. Mada sam se dugo dvoumila, jer sam igrala u Šabačkom pozorištu. Zbog tog svog angažmana u pozorištu imala sam i ideju da idem na akademiju. Međutim, eto Miroslav i moj otac su me konačno usmerili na književnost i nisam se, činjenica je nikad pokajala.

11261799_10205873669697539_3897681453481408336_n.jpg

FOTO: Facebook

Dugo ste radili kao profesor/predavač, a od pre tri godine ste na čelu Šabačke gimnazije. Koliko vam je bilo teško da „napustite“ učionicu i đake i da se posvetite svim drugim obavezama koje direktorsko zvanje nosi sa sobom?

Moram da priznam prilično teško, ali ja sam o tome razgovarala sa svojim učenicima. Gimnazija je u tom momentu bila u teškoj situaciji. Nekako je opredeljenje svih učenika bilo da samo ja mogu školu vratiti na prave staze. Čak je moje odeljenje, koje je meni bilo najbliže i koje sam doživljavala kao svoju drugu porodicu, oni su insistirali da i ja konkurišem i poslušala sam ih. Bilo je tu i potresnih momenata u trenutku kada su oni došli da se oproste sa mnom, da mi donesu svoje fotografije, koje ja sad imam na zidu u svojoj kancelariji. I dalje sam ih smatrala svojim odeljenjem i i dalje sam im pomagala oko svega. Tako da nedostaje mi učionica. To ponekad odmenim tako što radim pomalo sa studentima slovenačkog fakulteta Doba, mentorski rad kao i sa decom prijatelja, kada pokušavam da im pomognem u nekim zadacima vezanim za školu. Takođe i našim bivšim đacima koji pišu neke radove, vrlo često radim korekturu, tako da sam u kontaktu sa profesijom i ne bih volela nikada da je napustim.

Takođe, zanimljivo je i to da je Šabačka gimnazija jedna od retkih škola u Srbiji u kojoj učenici mogu pohađati kurs kineskog i japanskog jezika. Recite nam nešto više o tom projektu, kako je došlo do saradnje i kakav je odziv među učenicima?

Član sam predsedništva Zajednice gimnazije Srbije, što Šabačka gimnazija odavno nije bila i sve moje kolege vrlo rado pomažu u bilo kojoj ideji koja se meni dopadne, da se to pokrene i kod nas, a ja pomažem drugima, tako da je Ivanjica, zahvaljujući meni, dobila kineski jezik posle nas. Mi imamo u školi kineski i japanski jezik. Bar dva puta mesečno sam u nekoj od ambasada, jer imam tu sreću da govorim jezike i da imam te kontakte. Sa Japancima baš dugo sarađujemo i japanski ambasador je bio naš gost. Ove godine ćemo dobiti prvu grupu učenika koja je dobila napredne diplome, što im otvara mogućnost da studiraju u Japanu. Tome se veoma radujem i jedva čekam da prvi studenti iz Šabačke gimnazije odu u Japan na fakultet. Čak sam ja imala ponudu da odem na stručno usavršavanje u Japan, međutim meni je to trenutno preveliki i pretežak korak, tako da se još nisam odlučila na tako nešto. U Kini sam boravila kao član vip delegacije Srbije prosvetnih vlasti, da pokušam da nekoga od naših učenika pošaljem na studije u Kinu. Ovog leta će prva grupa šabačkih gimnazijalaca otići na usavršavanje kineskog (u đi janga) jezika. Putovanje je zaista bilo čarobno. Oni su se trudili da nam pokažu što više svoje prelepe i fantastične zemlje, a mi smo bili dobri gosti pa smo to sve onako junački izdržali. Kina je zaista impresivna u svakom pogledu i moram da kažem da je meni prilično izmenila shvatanja života i da sam mnogo naučila od kineskih prijatelja.

15724765_10210507018048352_2701266971015522531_o.jpg

FOTO: Facebook

Šabačka gimnazija je izrodila mnoge značajne i poznate ličnosti, brojne pisce, umetnike, sportiste i dr. Da takav duh i dalje opstaje, pokazatelj su zavidni uspesi vaših đaka na takmičenjima iz različitih oblasti, kao i brojne nagrade i medalje. Možete li nam reći koja je tajna formula za takve izuzetne rezultate i koji su najnoviji uspesi vaših učenika?

Gimnazija je škola za talentovane učenike. Kao što znaš, jer si bila naša učenica, to su teški programi koje mogu da savladaju samo deca koja su posvećena učenju. Mi imamo tu sreću da iz osnovne škole dobijamo najbolje đake. Trenutno imamo jako dobru grupu matematičara i fizičara, koji dolaze iz OŠ Jevrem Obrenović, OŠ Nata Jeličić, OŠ Vuk Karadžić, gde se dobro radilo sa njima, a kada se dobije dobar kvalitet, onda se samo radi nadgradnja. Malo smo pojačali profesorski kolegijum. Spomenula bih Gorana Stanojevića i njegovu privatnu školu Foton koji je svojim dolaskom privukao i veliki broj svojih učenika. Ja sam uspela da razgovorom sa roditeljima odvojim decu od ideje da idu u matematičku gimnaziju. Ne zato što smatram da je ona loša, nego zato što smatram da je za decu od 15 godina bolje da budu u roditeljskom domu i da ostanu u Šabačkoj gimnaziji. Ali sam im i garantovala kvalitet nastave, koji smo uspeli da postugnmo. Tako da rad, trud, saradnja sa osnovnim školama i fakultetima, to je formula za uspeh, ništa drugo. Takođe popularisanje njihovih uspeha, jer kada oni vide da neko pridaje pažnju tome, a mi ih nagrađujemo redovno, prošle godine smo organizovali nagradnu ekskurziju u Crnu Goru. Kada vide da su prisutni u medijima, da se o njima priča, takođe smo imali i dočeke na balkonu, upravo to je ono što ih podstiče. Kao i prethodne godine i ove godine ćemo imati manifestaciju Gimnazijalci genijalci, koja podigne veliku medijsku prašinu za dan grada, tako da su uvaženi i oni i njihovi roditelji i mislim da je to formula koja donosi uspeh.

Vi ste neko ko dosta radi na predstavljanju gimnazije u najboljem svetlu, što je veoma značajno i za školu, ali i za mlade koji žele da je upišu. Koliko je za takav zadatak važna podrška medija, prijatelja škole i ličnih poznanstava?

Prilično! Moram da priznam da imam tu sreću i zadovoljstvo da poznajem dosta ljudi koji mi nesebično pomažu. Kao svoje najveće dostignuće istakla bih više rad na popularizaciji gimnazije, što je i razumljivo iz razloga što sam ja medijski prepoznatljiva u gradu, jer već dugo sarađujem sa svim medijskim kućama, a drugo moja struka je novinarstvo. Ja sam na književnosti završila novinarski smer, tako da imam iskustvo u tom radu, pa zato malo bolje to organizujem, nego što bi to neko drugi učinio. Tako da sam u tu priču uključila dosta učenika i profesora i dosta nam dobro to ide. Drugo imam mogućnost da se pojavim i na televiziji i na radiju i trudim se da svaki put kažem nešto novo o gimnaziji, tako da se čini da je gimnazija mnogo prisutnija, nego što je ranije bila. Nismo mi bili tako nevidljivi ni ranije, nego ipak mislim da se to više vezuje za moju ličnost, nego za neki poseban trud. Moram da istaknem i zajednicu bivših učenika gimnazije. Mi ćemo je i formalizovati ove godine, pred 180 godina postojanja naše škole. Napravićemo osnivačku skupštinu gde će se to društvo starati o tradiciji gimnazije, o ugledu gimnazije, ali i nagrađivati najbolje učenike. Evo samo ću istaći da je ambasador doktor Zoran Bingulac, snosio sve troškove boravka naše grupe u Crnoj Gori. Organizovao nam vodiče, bio sve vreme uz nas. Tako da se javljaju svi naši učenici, sa svih krajeva sveta koji žele da pomognu. Evo sad nam počinje sezona kada oni dolaze na proslave godišnjica i tad ćemo ostvariti neke značajne kontakte, upoznati neke nove ljude i to su zaista nemerljivi doprinosi tih bivših učenika u onome što se zove kultura i tradicija Šabačke gimnazije.

13320543_10208634439475058_8421671023558747637_o.jpg

FOTO: Facebook

Često organizujete razne manifestacije, sajmove knjiga, predstave, izložbe, koncerte i dr. Koliko Vam u svemu tome pruža podršku kolektiv Šabačke gimnazije i da li će neke od tih manifestacija postati tradicija, ako već nisu?

Moram da priznam da mlađi deo kolektiva dobro reaguje na te ideje. U ovom periodu imamo večeri stranih jezika. Sekcija na engleskom jeziku je napravila jednu divnu predstavu i ide na festival. Sportisti se takmiče stalno. Imam podršku kolega i zaista se trudimo da škola ne bude dosadna. Škola mora da bude otvorena stalno, da bi se deca u njoj osećala kao kod svoje kuće i to je jedan od preduslova da nam dođu što bolji osmaci.

Dugo godina ste živeli u Francuskoj. Koliko je život u inostranstvu uticao na vaš rad u školi ovde? Da li ste neke trikove iz tog iskustva preneli na svoj rad u gimnaziji?

Svakako, svesno ili nesvesno. Mada iskreno rečeno najviše bih volela kada bi se vratilo vreme kad sam ja išla u gimnaziju, jer mi smo imali jako dobro školstvo, imali smo izuzetne rezultate u nastavi. Čak kada bi poredili francusku i srpsku školu uvek bih bila na strani srpske škole, bar po onome što sam videla, a da ne računam te njihove najbolje privatne ustanove. Što se tiče državnih škola mislim da smo mi pri vrhu, mislim da smo mi tu znatno bolji i po uslovima u kojima deca rade i po programima koje savlađuju, a i po kvalitetu nastave.

Dosta ste aktivni i na društvenim mrežama. Često svoje prijatelje obradujete statusima o uspesima svojih učenika. Da li ste u kontaktu sa svojim bivšim učenicima i da li mislite da je bitno održavati komunikaciju sa njima i znati kako napreduju u svojim životima?

Mislim da ja tu preterujem. Da, mnoge učenike doživljavam kao članove svoje porodice kao i oni mene. Ne znam tačan broj svadbi na kojima sam bila zaista. Znam čak i decu koja nose moje ime, ali to je lepa strana ovog posla i srećna sam što me učenici vole i dan danas i uvek se obradujem kad čujem za neke njihove uspehe. Mi zaista, zaista imamo izuzetno uspešne učenike. Samo ću pomenuti da Šabačka gimnazija ima možda pet svetski poznatih foto - modela i sportista. Meni se javljaju svi oni koji su prošli kroz našu Metaloplastiku, prošli kroz gimnaziju, kojima sam na neki način pomogla i tome slično. Imamo priznate sportiste, imamo priznate umetnike, imaćemo likovnu koloniju na kojoj će slikati naši bivši gimnazijalci ili akademski slikari. Imamo glumce koji će raditi akademiju za 180 godina, imamo one koji su poznati u naučnim krugovima. Sigurno znam bar 300 vrhunskih lekara koji su završili Šabačku gimnaziju i na koje u svakom trenutku možemo da se pozovemo, upravo zahvaljujući tome što se svi rado sećaju svoje škole, zbog čega sam veoma srećna i zadovoljna.

Šta biste poručili svojim bivšim učenicima, a šta budućim đacima Šabačke gimnazije?

Uvela sam jedno pravilo o kome govorim uvek na početku školske godine, kada primamo novu generaciju prvaka, a to je: „Poštuj da bi bio poštovan”. Dakle, oni moraju da znaju u kakvu školu dolaze, ko je u nju išao, ko su preci, ko su oni koji su osnivači te škole, kakva je tradicija škole i tek kad nauče to da poštuju i svoje učitelje naravno, onda će moći da izgrade takav stav prema životu i da steknu poštovanje i za sebe.

Jelena - pozitivna i ambiciozna studentkinja; voli da se druži, piše i da je uvek u pokretu.