Koncertni bonton: koliko je bina sveta?

FOTO: Harhakodesh

Bila sam na koncertu Mihaila Pletnjova (Михаи́л Васи́льевич Плетнёв) pred kraj sezone na Kolarcu. Ovaj pedesetosmogodišnji muzički genije čija delatnost obuhvata izvođaštvo na klaviru, dirigovanje i kompoziciju, svirao je dve Betovenove sonate i Skrjabinove prelide te večeri. Koncert je bio izuzetno posećen, a ni medijske pažnje mu nije manjkalo; kamere su se smestile u auditorijumu i beležile koncert. U jednom momentu, primetila sam čoveka koji je hodao ka bini centralnim prolazom između sedišta u parteru. Nosio je poveću tašnu preko ramena i glomazni foto-aparat u ruci, izgledajući kao neko ko je tu na novinarskom zadatku. Stao je pred binom, nanišanio, i – blicem osvetlao Pletnjova.

Pletnjov je (kao i moje srce u tom trenutku) – stao sa sviranjem u sred stava. Nemo je pogledao u fotografa. Fotograf se u stopu okrenuo i počeo da se udaljava od bine, dok je publika odreagovala sa negodovanjem. Jedan čovek se nagnuo i sa balkona viknuo fotografu: „Vi niste normalni!“. Lično, preplavio me je osećaj neprijatnosti iz saosećanja prema Pletnjovu i fotografu (očevidno je bilo da nije bila prijatna situacija ni za koga), pitala sam se da li će se koncert nastaviti i uznemirila me je negativna energija koja se akumulirala u prostoriji. Nisam primetila značajnu promenu izraza lica koju je Pletnjov nosio pre i posle događaja (doduše, sedela sam prilično daleko), a on je posle par sekundi nastavio da svira muzičku frazu tamo gde je stao.

PP%20GIF.gif

U pauzi se razgovor odigrao. „Zašto je fotograf slikao koristeći blic? To se ne radi! To je elementarno nepoštovanje!“ ili „Čemu toliko obrušavanje na čoveka koji je samo radio svoj posao? Slikao ga je, jaka stvar! Snobovi!“. Pomenute reakcije reflektuju neke od ekstremnijih stavova o klasičnoj muzici koji postoje: jedni smatraju da je oličenje uštogljenosti, a drugi da je sveta tvorevina.

Odakle potiču tolike razlike i kakva je priroda njihovog ispoljavanja tokom jednog muzičkog zbivanja? To me je nateralo da mislim o koncertnom bontonu.

Logo_Lezioni_di_Bon_Ton.png
FOTO: Wikimedia

Bonton, imenica čija prva znana upotreba datira iz 1747. godine, potiče od spajanja francuskih reči bon („dobar“) i ton („manir“, „forma“). Bonton je sinonim za dobro ponašanje. Ponašanje sprovedeno u skladu sa bontonom često se naziva elegantnim, sofisticiranim i socijalno prihvatljivim.

Obrasci očekivanog ponašanja, prećutni ili izričiti, postoje i u okvirima muzičkog izvodenja. Svrha poštovanja obrazaca ima smisla ukoliko su oni stvoreni tako da pružaju neometan (ili najmanje ometan) muzički ugođaj za prisutne. Očekivano ponašanje je oblikovano prostorom, zvučnom prirodom muzike koja se izvodi, kao i njenom filozofijom.

Klasični koncerti najčešće ugošćavaju izvođače na akustičnim instrumentima u koncertnim dvoranama. Mnogi članovi publike žele da čuju ceo koncert, stoga je obezbeđivanje tišine deo pristojnog ponašanja. Na koncert se stiže ranije, da se izvođač(i) ne bi ometali u procesu. Ukoliko dođe do kašnjenja, čeka se pogodan momenat između muzičkih komada. Dok muzika traje, obeshrabruje se bilo kakvo zvučno (i vizuelno) komešanje: očekuje se da razgovor bude odložen za vankoncertno vreme, dok se refleksne radnje poput kašljanja i kijanja svode na minimum potiskivanjem, obezbeđivanjem bombona za smirenje grla i nošenjem maramice ili kakve tkanine koja bi smanjila zvučni intenzitet kašlja i kijanja.

Naravno, stvari nisu crno-bele; postoji broj slučajeva, poput onog kome sam svedočila na Kolarcu, koji nas mogu naterati na razmišljanje. Prag tolerancije za ponašanje na koncertu se razlikuje među ljudima. Šta bi trebalo činiti? Postupati tako da se najrigorozniji kriterijum ispuni, naći zlatnu sredinu, ili nešto treće?

Pronašla sam i burnija scenarija prekidanja koncerta o kojima se pisalo po medijima. Tokom izvođenja finalnih taktova Malerove Devete simfonije u Ejveri holu 2012. godine, dirigent Njujorške filharmonije, Alan Gilbert, spustio je ruke i zaustavio orkestar pošto je iz publike zvonila iPhone marimba melodija. Publika je glasno reagovala. Dirigent Gilbert se okrenuo i obratio publici, usput pitavši gospodina kome je telefon zazvonio da li će se ponovo oglasiti.

U članku koji je objavio Njujork Tajms (The New York Times) otkriveno je da je za sutuaciju bio odgovoran skoro sedamdesetogodišnji ljubitelj klasične muzike i redovan posetilac koncerata Njujorške filharmonije. On se izvinio javnosti na koncertu. U intervjuu za novine je izjavio da se osećao užasno što je upropastio iskustvo prisutnima (navedeno je da nije bio upoznat sa funkcijama telefona, koji je bio nov za njega) i da nije spavao naredne dve noći zbog izazvanog stresa.

NYP20091118-074fn_credit%20Chris%20Lee%20full.jpg
Alan Gilbert FOTO: Chris Lee/ Nyphil

Kjung Va Čung (Kyung-Wha Chung), poznata violinistkinja, održala je dugoočekivani koncert u londonskom Rojal festival holu u decembru 2014. godine. Koncert je započela sviranjem Mocartove sonate. Prisutni su kašljali (kako to biva). Među onima koji su kašljali bila je i jedna devojčica koja je sedela desetak redova od bine. Posle prvog stava Mocarta, Čung se obratila roditeljima i pitala: „Možda bi trebalo da je dovedete kada bude malo starija?“.

Interesantno je da, prema studiji iz 1998. godine, izmereno je da se sviranjem violine zabeležava nivo decibela između 84 i 103, što nije mnogo glasnije od prosečnog kašljanja, izmerenog između 70 i 90 decibela. Studija Andreasa Vagenera (Andreas Wagener) sa Univerziteta u Hanoveru iz 2012. godine predstavila je rezultate koji tvrde da ljudi kašlju duplo više u koncertnoj dvorani nego u bilo kom drugom okruženju. Jedna od pretpostavki je da je situacija posledica domino efekta.

U tri navedene situacije izvođači su intervenisali u trenutku kada su se osećali nelagodno. Ipak, mnogi misle da nije na izvođaču da rešava probleme u auditorijumu, već da je za to zaduženo stručno osoblje u koncertnoj dvorani. Takođe, čula sam stavove koji opisuju umetnika na sceni kao nekoga ko je plaćen da izvodi ono što je predviđeno i da mora prihvatiti ono što donosi „priroda posla“, bilo da je to pokoji bljesak blicem, zvonjava telefona ili plač deteta.

_veb_novinarstvo.gif

Ovakve situacije teraju na razna pitanja. Koji je uzrok postavljanju očekivanja u ponašanju na jednom koncertu? Da li je to funkcionalnost slušanja ili neka forma elitizma? Da li je iskustvo slušanja uništeno jednom „flekom“ na zvučnoj slici? Da li postoji razlika između deteta koje se ne može uzdržati od kašlja, fotografa za novine i starijeg gospodina kome se ovakva situacija ne bi dogodila da je imao telefon neko duže vreme? Da li je to uopšte bitno? Zašto osuđujemo one kojima se omakne nezgoda? I još bitnije – zašto su mediji mnogo više zainteresovani za koncert na kome je nešto pošlo „naopako“ nego za plodove muzičkog ulaganja?


Ksenija Komljenović