Koga diskriminišemo dok smo medijski nepismeni?

Foto: Huffington post

Kako su godine od tada prolazile, tako je, reći ću slobodno, novinarstvo donekle sazrevalo: sve je više profesionalaca i moralnih radnika u tom polju, više je zakona, kodeksa i raznih dokumenata koja bi trebalo da svedoče o boljitku u postupanju prema određenim društvenim grupama i u radu novinara i novinarki. Međutim, situacija i dalje nije sjajna.

Nedavno je u beogradskom Medija centru promovisan Priručnik za novinare i novinarke: Borba za ravnopravnost, Poverenice za zaštititu ravnopravnosti Brankice Janković, prof. dr Ivane Krstić, Antigone Andonov i Tatjane Jakobi. Poverenica je tada izjavila, a preneli su mediji, da se nada da će priručnik biti svrsishodan alat za izveštavanje i postupanje novinara/ki i urednika/ca. Osvrnula se i na to da, prema njenim rečima, mediji izveštavaju uglavnom na adekvatan način, ali to je daleko od idealne slike.

15628923_10208433224497074_1013498340_o.jpg
Foto: Milica Savić

Ne tako davno, već u 2014. godini, istraživanje je pokazalo da je tadašnjoj poverenici podneto 666 pritužbi, a najviše je bilo onih u kojima je kao osnov diskriminacije navedena nacionalna pripadnost ili etničko poreklo (18%), na osnovu zdravstvenog stanja (14%) i starosnog doba (11%). Više od jedne trećine pritužbi (36%) podneto je zbog diskriminacije u postupku zapošljavanja ili na poslu ( Socijalno uključivanje).

Šta je diskriminacija i kako da je prepoznamo?

Kod određivanja pojma diskriminacije ukazano je na to da ono predstavlja nejednako postupanje koje je neopravdano (…). Predstavlja pravljenje razlike do koje može doći aktivnom činidbom, a i nečinjenjem – propuštanjem da se nešto učini (Priručnik za novinare i novinarke, strana 9). Diskriminacija, dakle, ne postoji ukoliko nije vezana za lično svojstvo pojedinca/grupe o kojem/kojoj se govori – dakle, pratiti jezik i kontekst.

Diskriminacija je zabranjena Ustavom Republike Srbije, ali postoje i antidiskriminacioni zakoni: Zakon o zabrani diskriminacije (2009), Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom (2006), Zakon o ravnopravnosti polova (2009), Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (2002).

Medijski zakoni su, takođe, bitni u radu i postupanju: Zakon o javnom informisanju i medijima (2014), Zakon o elektronskim medijima (2014), Zakon o javnim medijskim servisima (2014), Zakon o elektronskim komunikacijama (2010), Zakon o oglašavanju (2016). I međunarodni pravni okvir prepoznaje antidiskriminaciono delovanje, pa tako postoje univerzalni, od kojih je najpoznatija Univerzalna deklaracija o ljuskim pravima (1948), i evropski instrumenti – izdvaja se Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), koju je ratifikovala i Srbija.

Kakva je uloga medija i da li nam je potrebna medijska pismenost?

Prošle godine u vreme Dana slobode medija, u razgovoru za tekst koji sam radila, Dinko Gruhonjić je rekao nešto što će mi ostati dugo u sećanju: „Ako je ideal dovoljno jak, mogućnost za uspeh je mnogo veća. Važno je verovati u sebe i poštovati pravila profesije, ne pristajati na cenzuru i autocenzuru. Časnije je promeniti profesiju nego se baviti njome na naopak nacin” ( Dan slobode medija: Internet je rešenje ).

Prema poslednjem izveštaju Nezavnisnog udruženja novinara Srbije, koji su preneli naši mediji, a obelodanjen je u septembru ove godine, kaže se sledeće: Od 2014. do 2016. godine bilo je 128 napada na novinare - 27 fizičkih, 57 verbalnih, sedam puta je novinarima oštećena ili uništena imovina ( b92 ). Pored bezbednosti koja je na niskom nivou, isto tako je niska i plata, mogućnost za stalno zaposlenje, diskutabilno je i radno vreme – većina beži iz novinarske profesije.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u Srbiji oko 70 hiljada ljudi rade u medijima, a ukupno je 1.100 medijskih radnika, većinom novinara (projekat „Od novinara do nadničara. Prekarni rad i život“), Jugp ress.

Isto tako bitan podatak u srazmeri sa gore navedenim: u Srbiji je oko 165 hiljada nepismenih, a kompjuterski je nepismeno više od 50 odsto stanovništva Srbije ( Blic ). Ako nam je jasno kolika je uloga medija u prenošenju govora mržnje i uvećanju diskriminacije, isto tako nam je jasno koliko je druga strana “slabašna” da bi primila i razumela poruku. Otuda nam je potrebna medijska pismenost.

medijska_pismenost_3_za_unutar_teksta.jpg
Foto: Media.ba

Medijska pismenost: Toliko se priča o njoj, a šta je?

Srbiju je u prvom tromesečju ove godne posetio Endi Radok, profesor Univerziteta Monaš u Melburnu, autor knige „Mladi i mediji". Tokom svog boravka, Radok je posetio Novi Sad, Niš i Novi Pazar, a posetu je završio predavanjem „Šta od mladih učimo o medijskoj pismenosti", u okviru foruma Mediji u Srbiji u digitalnom dobu. Naša koleginica sa portala je tada uradila odličan intervju sa njim ( Učite da odgovorno koristite medije), kroz koji smo dobili i definiciju medijske pismenosti.

Ona, naravno, podrazumeva mogućnost da je običan čovek sposoban da dešifruje poruke koje mediji šalju, pa i da kreiraju poruku: da razvrstaju bitno od nebitnog, da znaju da prepoznaju poluinformaciju, određeno kršenje, da znaju politiku tog medija, kome mogu da se obrate ukoliko dođe do kršenja nekih prava, da kritički sagledaju ono što ima je pruženo, i slično. Medijska pismenost je sposobnost da se objasni kako medijske industrije kreiraju društvo. Takođe se odnosi i na sposobnost da cenimo različite oblike koje ta moć može da dobije, rekao je Radok.

Kako bi trebalo da postupamo?

Trebalo bi da budemo svesni da smo svi trenutno u novoj komunikološkoj revoluciji - sa svih strana stižu opasnosti, ali i potencijalna rešenja. Trebalo bi da "oplemenimo" i pošiljaoce i primaoce poruka. Apelujem na to da ne potcenjujete decu, jer su oni podložni oblikovanju po volji: ako medijski radnici propuštaju to da profesionalno rade svoj posao, stvaramo potencijalne diskriminatore i prenosioce govora mržnje sa naših kanala na njih. Isto tako, ako druga strana nije medijski obrazovana, taj diskriminatorni niz se lako nastavlja.

Možemo delovati, dakle, kroz obrazovanje, preko kampanja, kroz razgovore, regulatorne aktivnosti, čak i sankcije... Možemo koristiti vizuelni deo kako bismo primaocima poruke olakšali konzumaciju (grafikoni i tabele, recimo; precizna uputstva kome i gde mogu da se obrate).

A, šta ljudi još žele od novinara i novinarki, i da li žele?

Poverenje u rad nekadašnje sedme sile dugi niz godina stagnira. Tu sad postoji više kontradiktornih stvari koje su doprinele stavu, a trebalo bi ih spomenuti: poraditi na jačanju profesionalne svesti kod medijskih radnika, što nije lako, s obzirom na prekarizaciju (nesigurni i slabo plaćeni uslovi rada); trebalo bi poraditi na uređivačkoj politici (plasman udarnih vesti), a pogotovo na pismenosti novinara/ki i urednika/ca.

Šta nikako ne bismo smeli da zaboravimo?

Nije dozvoljeno zloupotrebljavanje slobode izveštavanja, korišćenje govora mržnje, viktimizacija žrtve (oblik diskriminacije i proces nastanka određenog stanja kod određenih osoba, koje postaju žrtve posredstvom određenog ljudskog delovanja, izazvanog namernom ili nenamernom ljudskom radnjom); trebalo bi obratiti pažnju na to da li stvaramo diskriminatorni kontekst (npr. kroz prenošenje izjave sagovornika/ce)...

P.S. Ovo je samo jedan mali deo...