Književnost vekovima hoda po ivici

Tokom trajanja akcije, svi smo se uverili u Aninu neverovatnu snagu i njen optimizam. Nijednog trenutka nije posumnjala u nas – poznate i nepoznate ljude koji su joj pomogli, kao što ni mi, sigurna sam, ni u jednom trenutku nismo pomislili da ona neće uspeti.
U septembru 2013. Ana je operisana i sada se oporavlja kod kuće, u Jagodini.
Rođena je 6. aprila 1985. Završila je jagodinsku gimnaziju „Svetozar Marković“, društveno-jezički smer. Student je Doktorskih studija iz filologije. Od 2009. godine radi kao asistent na Katedri za srpsku književnost Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu. Da je neko ko se ne predaje, dokazala je i kada je, ubrzo nakon što joj je otkriven tumor, prijavila doktorsku tezu.
Danas razgovaramo sa Anom Živković, hrabrom devojkom i budućim doktorom nauka.

Šta si naučila o sebi i drugim ljudima tokom boravka u Njujorku prethodnih meseci? Postoji li nešto čega ćeš se, bez obzira na teške trenutke, rado sećati?

Tokom boravka u Njujorku shvatila sam da mogu funkcionisati i u velikom gradu, da se mogu prilagođavati načinu života u njemu. To me je iznenadilo pogotovo što nikad ranije nisam imala želju da posetim Ameriku ili neki megalopolis, oduvek su me privlačile zanimljive male zemlje. Uvidela sam da je najverovatnije zbog raznolikosti i veličine grada kod svakog pojedinca naglašena potreba za pripadnošću određenoj zajednici. Ljubav prema narodu kojem se pripada je primetnija. Postoji bolnica u kojoj rade samo Indijci. Naši ljudi se druže i okupljaju u crkvama. Iako mi je to bio najteži period u životu, uvek ću se rado sećati svih ljudi koje sam tamo upoznala, njihove srdačne predusretljivosti i ljubaznosti.

Koja je tema tvog doktorskog rada i najuža oblast interesovanja?

Naslov moje doktorske disertacije jeste Slika – žanr srpske realističke proze. Najuža polja mog interesovanja su srpska književnost baroka, romantizma i realizma. U radu ću ispitati šta čini spoljašnju formu slike kao žanra, koja su unutrašnja obeležja, u čemu se sastoji značaj izučavanja žanrova, mogu li oni skrenuti pažnju na evoluciju same književnosti ili nam ukazati na neku od fundamentalnih mogućnosti ljudskog postojanja.

Baviti se književnošću danas?

Čini mi se da književnost uvek nekako vekovima hoda po ivici, opstaje uprkos čestim otežanim okolnostima. Nekada su to bili namerno izazivani požari u bibliotekama, ratovi i seobe, književne cenzure, danas su to internet i savremene tehnologije. Mislim da svako društvo i dalje ima potrebu za književnošću kako bi putem nje progovorilo o sebi i prevazišlo kulturnu krizu. Književnost ne bi trebalo posmatrati kao oprečnost životu, zato što nas ona, čak i kad kazuje o praznini, smrti i nestanku sveta, može danas podsetiti na smisao rađanja, ljubavi i prijateljstva, može pomoći da smisao svega uvidimo u svakodnevnom životu.

Baviti se književnošću u Srbiji danas?

Kako u Srbiji danas postoji niz socijalnih, političkih i ekonomskih problema, potrebe za književnošću su postale snažnije i želje za glasnijim govorom krize, zato je, kao i kod drugih nestabilnih država, došlo do hiperprodukcije. Ipak, iako postoji niz nekvalitetnog štiva, poslednjih decenija napisana su dela koja nas ozbiljnošću upozoravaju i usmeravaju, dela koja čuvaju sve izobije i lepotu srpskog jezika, kao i važne odrednice našeg identiteta.

web_novinarstvo_3.jpg

S obzirom na to da radiš sa studentima od kojih su neki budući profesori srpskog jezika, kako vidiš našu kulturu i srpski jezik kroz deset godina?

Kad su u pitanju studentske generacije, ne može se reći da su generacije ranije bivale bolje, pravila nema, nakon izuzetno slabije pojavi se sjajna generacija, a uvek ima odličnih studenata. Mislim da opstanak i pravilnost srpskog jezika ne zavise toliko od njihovog truda, jer se svi mi koji smo trenutno profesori srpskog jezika i književnosti trudimo, zavisi od celokupnog stanja u državi. Ukoliko se sve oblasti urede u Srbiji, to će se odraziti i na Zakon o obrazovanju i pravila školskog sistema. Tada će sadašnji i budući profesori moći da vide bolje rezultate svog rada. Pošto sam optimistična po prirodi, verujem da će naša zemlja u jednom trenutku savladati krizu, a to će istovremeno biti i šansa za korigovanje naše kulture izražavanja.

Ako bi morala da navedeš jednu osobu koja te je inspirisala da budeš ono što si danas, ko bi to bio? I zašto?

Tokom školovanja nisam znala kojim ću se poslom baviti i nisam želela isključivo da budem profesor, znala sam samo da želim nešto što je u vezi sa srpskim jezikom i pisanjem, jer me je to interesovalo još od pete godine kada sam starijoj deci iz komšiluka tražila da mi donose stare čitanke kako bih ih prelistavala, iako tada još uvek nisam umela da čitam. Tu moju ljubav prepoznala je prvo moja učiteljica, a zatim i divne profesorke srpskog jezika, i sve one zajedno motivisale su me da veću pažnju posvetim omiljenom predmetu.

Nešto što te niko nije pitao, a žarko želiš da kažeš?

Podsetila bih sve na eksperiment koji je pre nekoliko godina sproveden u Americi. Na stanici metroa muzičar je izvanredno svirao Bahove kompozicije i za 45 minuta samo šestoro ljudi je stalo i kratko poslušalo muziku. Niko nije znao da je to bio Dzošua Bel, jedan od najslavnijih violinista sveta, za čiji koncert su dva dana ranije rasprodate karte po ceni od 100 dolara. Šta li su ti ljudi još propustili u životu? Imajmo vremena da pažljivije osluškujemo jedni druge i dozvolimo sebi življenja vredna iznenađenja.