Knjižare su hram kulture
pixabay

Na ovogodišnjem sajmu knjiga, Iran je bila zemlja gost. Između ostalih, sajam je otvorila i iranska rediteljka i spisateljica Nagres Abjar . Ona je govorila o istorijatu pisanja u Iranu koji seže u drevno doba i o tome da su se knjige, kao i pisanje i pismenost smatrali svetim. Nagres još dodaje da su pre nekih sedamdeset godina žene u Iranu počele da pišu i da je prisustvo žena na iranskoj sceni sada veće nego ikad.

Moto ovogodišnjeg sajma knjiga je glasio: „Sutra je kasno za čitanje“. Zato se uputite ka prvoj knjižari i počnite da čitate već danas.

Bez obzira što su vlasnici prvih knjižara bili uglavnom muškarci, nekako se oduvek smatralo da je to jedan od najlepših poslova za žene. Što i nije čudno, jer su kroz istoriju, posebno u IX veku u doba industrijske revolucije, kada su otvorene i prve štamparije, dok su se muškarci bavili političkim i društvenim pitanjima, žene ostajale kod kuce i čitale romane. Dok još nije bilo puno prevedenih knjiga, obrazovanije žene iz imućnijih porodica su knjigu smatrale jednim od najlepših poklona.


Da knjižarstvo i jeste posao kojim se uglavnom bave žene, pokazuje i primer devojčice iz siromašnog grada u Indiji, koja je u januaru ove godine, shvativši da su njoj i njenim vršnjacima potrebne knjige iz kojih bi učili i koje bi ih zabavile, izložila dvadest i pet knjiga ispred svoje kuće koje su druga deca mogla da pozajmljuju. Uskoro su počele da pristižu knjige iz cele Indije, kao i iz Amerike i Australije i sada je taj broj mnogo veći. Ona otvara ovo mesto, puno mašte i igre, svako veče posle škole i tako stvara posebno književno igralište za sebe i svoje drugare.

pixabay
pixabay

„Biblioteke se ne prave, one rastu“, rekao je Augustin Bel, a ta ista izreka važi i za knjižare. Za knjižare još govore i da su hram kulture, a ko će tu kulturu bolje negovati do samih ljudi koji u njima rade.


O tome kako zapravo izgleda kada radite u knjižari, za ISerbiu pričali smo sa Mariom Aćimović, knjižarkom jedne od najprestižnijih beogradskih knjižara.


Da li misliš da je knjižarstvo pretežno posao za žene?


Mislim da knjižarstvo jeste posao za žene, možda i pre nego za muskarce. Inače, ovaj posao je dinamican i zabavan, ali je važno da uvek imaš prostora da napreduješ, usavršavaš se i nikada nije završen – što je i najvažnije, jer svakodnevno stičeš nova znanja.


Koje su najčešće predrasude o ljudima koji rade u knjižarama i po čemu se rad u knjižari razlikuje od rada u drugim prodavnicama?


Kada govorimo o predrasudama o ljudima, najteže nam pada kada nas neko oslovi prodavcem, kasirom ili nečim sličnim tome, ali ne zbog kompleksa, već zbog toga što je biti knjižar zaista posebno zanimanje, koje podrazumeva određene karakteristike. U našem knjižarskom lancu je najviše obrazovanih ljudi. Većina njih su profesori srpskog jezika, zatim istoričari, istoričari umetnosti, sociolozi, itd. Takođe, mnogi imaju zanimljive hobije (ima ih koji sviraju neki instrument), pa je to razlog zbog kog se okupljamo i van posla, družeći se na svirkama. Ljudi se često iznenade kada spoznaju koliko znamo o knjigama. Zanimljiva je i činjenica da se književne večeri ili promocije knjiga često održavaju u knjižari, pa tako imamo priliku i da se družimo sa piscima, kako onim domaćim, tako i onima iz drugih zemalja.


Koja su pitanja koje mušterije najčešće postavljaju?


Pitanja koja kupci postavljaju nas često zabave, ponekad iznenade, a nekad i nasmeju. Drago mi je što toliko ljudi čita u našoj zemlji, pa makar to nekad bila i sasvim trivijalna književnost. Kupci imaju zanimljive asocijacije, pa se dešava da permutuju naslove dela i autora. Meni je, recimo, najsmešnija bila jedna bakica koja je došla da traži knjigu „Četiri metra ispod zemlje“ (misleći na naslov „Tri metra iznad neba“) ili „Tesla – portret među mačkama“ (a naslov ne govori o mačkama već o maskama).

privatna arhiva
privatna arhiva

Koji su to ženski pisci koje najradije preporučuješ?


Volim Toni Morison, Alis Manro i Svetlanu Aleksijevič, čiji je novi roman, „Poslednje svedočanstvo“, nedavno objavljen. Iako je ovaj roman potresno svedočanstvo, zaista je sjajan. Preporučila bih i romane Maje Trifunović koji donose osveženje na domaćoj književnoj sceni.


I za kraj, reci nam zašto treba čitati knjige?


Kako kaže Borhes „Raj sam oduvek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku". Čitajući, postajemo svesniji sebe. Uspešnije rešavamo probleme i imamo jasniju sliku stvarnosti, a ujedno možemo „pobeći“ u neki lepši, zanimljiviji svet, svet mašte.