Klasik po klasik, legenda

FOTO: WORDPRESS

Ko gleda, taj i greši. Preciznije, propušta. Nekada namerno, nekada iz nedostatka vremena, ali svaki filmofil je u životu propustio barem jedno kultno ostvarenje o kojem sve generacije celuloidnih zavisnika nadugačko i naširoko raspredaju. Barem jedan klasik.

Prva u nizu filmskih nepravdi koje sam rešio da ispravim tokom ovogodišnjih praznika, bila je vezana za izrazito lični antagonizam prema jednoj od najvećih muških glumačkih zvezdi moje omiljene celuloidne dekade, osamdesetih godina prošloga veka. Iako je glumio u jednom od desetak filmova koji su me formirali kao čoveka, De Palminim „Nesalomivima”, Kevin Kostner mi se jednostavno nikada nije uklapao među kolose poput Konerija, De Nira i Garsije. Sa protekom vremena, Kevin je u mojim očima sve više postajao idol pedesetogodišnjakinja, a sve manje jedna od najuspešnijih zvezda u Holivudu. „Telohranitelj”, „Vodeni svet”, „Poštar” i slični veći ili manji promašaji su ga smestili na sam vrh moje crne liste. Tako sam presudio nesretnom Kostneru bez pokušaja da od početka do kraja pogledam njegov najveći i najznačajniji film, ostvarenje koje mu je te 1990. donelo čak 7 „Oskara”, između ostalog i one za najbolji film, režiju, scenario i kameru.

„Ples sa vukovima” me je iznenadio od samog početka. Spor ritam, dugi rezovi i široki umetnički kadrovi mi se nikako nisu uklopali u mejnstrim američku kinemtografiju koja je na smeni osme i devete dekade Kostnerovo rediteljsko i glumačko čedo uzdigla u rang najnagrađivanijih filmova svih vremena. Iako se glumačka nominacija za samog Kevina i može smatrati donekle spornom, svi drugi laureati ne mogu i ne smeju. Rediteljski, film je suvereno i dosledno vođen od samog početka do kraja, dok su kamera i fotografija udžbenički primeri kvalitetnog rada. Tema progona Indijanaca jeste dugo bila smatrana tabuom, te se talasi hvalospeva mogu samo donekle pravdati političkom korektnošću. Naime, scenario je nada sve dirljiv i ljudski, sa mnogo simbolike koja vešto balansira po oštrici patetičnog. Sveukupni utisak ne mogu narušiti čak ni pomalo banalni unutrašnji monolozi, opasni instrument koji je zamalo upropastio remek-delo Ridlija Skota, „Blejdraner”. Jednostavno, „Ples sa vukovima” je veliki film, jedan od najvećih i glavne zasluge za to nosi čovek o kojeg sam se ogrešio. Kevin Kostner.

image.jpg

FOTO: RST VIDEO

Sledeći u nizu propusta smatram kardinalnim, tim pre što je u pitanju najnagrađivaniji film u mom drugom po redu omiljenom žanru, hororu. Snimljen godinu dana nakon „Plesa sa vukovima”, „Kad jaganjci utihnu” su pokazali „Akademiji” da ne treba da se stidi različitosti, a meni da i te kako treba da me je sramota što ih nisam za ovih tridesetak godina odgledao od početka do kraja. Čak 5 „Oskara” za krvavi, turobni i izopačeni psihološki triler strave i užasa predstavljalo je istinsko iznenađenje među sineastama na početku devedesetih. Najbolji film i najbolja režija pripali su Džonatanu Demu, a po jednog „zlatnog dečaka” kući su poneli i adaptirani scenario, glavna muška i glavna ženska rola, svrstavajući time „Jaganjce” u retke primerke „sedme” umetnosti koji su nagradili oba pola za vodeće role istovremeno. I upravo osnovna tajna uspeha ovog filma leži u neverovatnoj hemiji između Entonija Hopkinsa i Džodi Foster. Perverzni, krvoločni i brutalni ubica Hanibal i mlada detektivka FBI-ja od prvog kadra savršeno odslikavaju dva potpuno različta sveta, dobro i zlo, normalno i izopačeno i to čine sa lakoćom svojstvenom samo velikim glumcima. Britanac svoju nagradu zarađuje za samo 17 minuta na velikom platnu i ostaje zauvek upamćen kao Dr Lektor, dok se Džodi Foster osvajanjem drugog po redu „Oskara” svrstava među holivudske besmrtnice. Reditelj Džonatan Dem ceo film vodi onako kako tema to i zaslužuje, mračno i teskobno, sa par istinski šokantnih akcionih scena, čak i po današnjim standardima. Iako mi je lično „Isijavanje” i dalje omiljeni horor, „Kad jaganjci utihnu” sada sija odmah tu pored njega, sjajem neumanjenim beskrupulozno nekvalitetnijim nastavcima.

image.png

FOTO: FOGSMOVIEREVIEW

Kako sam rođen početkom osamdesetih, priznajem da je najveći deo dometa mog filmskog radara hvatao rodnu dekadu i po jednu koja mu je prethodila i nasledila je. Samim tim, pedesete i šezdesete godine 20. veka ostale su većim delom van mog domašaja, lišavajući me mnogih remek-dela kinematografije. Među njima je i jedan od crno-belih klasika Sidnija Lameta i primer kako kvalitetan scenario uzdiže film na nivo besmrtnih ostvarenja.


_veb_novinarstvo.gif

„12 besnih ljudi” iz 1957. je primer kako su se nekada sa lakoćom snimali kvalitetni filmovi. Lametova kombinacija klizajuće i rotirajuće kamere, dugi rezovi, kao i smeštanje celokupne radnje u jednu prostoriju, ipak svoje mesto pred slavom ustupaju do u tančina razrađenom scenariju, razornim dijalozima i sagledavanjem teme donošenja odluke o životu i smrti mladog čoveka od strane dvanaestočlane civilne porote iz svakog mogućeg ugla. Svaki od porotnika je potpuno različitog porekla, karakternih osobina i izgleda, obezličen dodeljivanjem brojeva umesto imena. Iako je glavni fokus na dvoboju Henrija Fonde i Lija Koba, i ostali akteri daju svoj doprinos, produbljujući dilemu i argumentujući pedantno posloženu retrospektivu celokupnog slučaja i samog suđenja ličnim zapažanjima i iskustvima. Iako se konačni ishod naslućuje već posle desetak minuta filma, to ne umanjuje njegovu scenarističku i rediteljsku vrednost, nažalost, potpuno neispraćenu pripadajućim nagradama kritičara.

image.jpg

FOTO: TMDB

Poslednji u nizu ispravljenih propusta zapravo i nije klasik, barem ne po važećim merilima i ocenama. „Cinderella man” ne predstavlja samo moj lični, već i ogroman propust kritike i publike širom sveta. Drama sa velikim „D” o životu Džejmsa Bredoka predstavlja NAJBOLJI film o bokserima ikada. Sve ono što je u temelje usko specijalizovanog žanra položio Stalone sa „Rokijem” tri decenije ranije, Ron Hauard iza i Rasel Krou i Pol Đamati ispred kamere uzdigli su na najviši mogući scenaristički, rediteljski i glumački nivo kada je sedma umetnost u pitanju. Uvodnih pola sata filma predstavlja jedan od najmučnijih i najrealističnijih prikaza američke Velike depresije ikada i sudbonosno je za vezivanje gledaoca za likove. Krou kao Bredok i Đamati kao njegov menadžer suvereno vladaju svakom scenom, peglajući usput uobičajeno obilje patetike u sportskim filmovima, kao i standardno substandardan performans Rene Zelveger. Kraj filma i konačnu borbu ćete dočekati na nogama, a nepodnošljivu napetost poslednje runde nagraditi i po kojom suzom sa zvukom poslednjeg sudijskog gonga.

Baš kao što klasici to i rade.

Čak i kad nisu klasici.


Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.