Kako se pravi revolucija

FOTO: stockimages, Free Digital Photos

Žena koja nedeljama ćutke stoji na ulici u Prijedoru.
Studentska šetnja za niže školarine.
Naučnici okupljeni na trgovima.
Kulturni radnici na diskusiji sa Državom.

Svako bije svoju bitku, neke i delimo. Pod istom zastavom možemo da pobedimo, ali trik-pitanje kod pravljenja revolucije je: kako od malog broja ljudi i njihovih ciljeva stvoriti tzv. kritičnu masu koja bi stvorila dovoljan pritisak da zaista dođe do promena? Ovo neće biti tekst o grandioznim idejama, ovo će biti tekst o marketingu.

Za početak, potreban je cilj koji može da se probije kroz more usitnjenih problema, koji je konkretan i bitan, koji može da ujedini. Zvučaće surovo, ali revoluciju treba umeti prodati. Nažalost ili na sreću, lakše je prodati pivo ili čokoladu nego ideju.

Svakodnevno prolazite pored žene koja stoji na postolju i ćuti – primetićete je. Zapitaćete se šta radi, šta hoće. Poželećete da joj se priključite ili da je prodrmate. Pomislićete da je ekscentrična ili uporna. Bilo kako bilo, bar na kratko biće vam stalo. Mediji su zaintrigirani, pa danas znamo da je ime žene iz Prijedora Jelena Topić. Ona je odlučila da nešto poruči i sad ćemo moći da je čujemo. Ono što natera ljude da se zapitaju, začude, pokrenu – tj. dobar marketing – je ono što nosi potencijal za snagu koja može da stvori promene.

Ne postoji univerzalno uputstvo za privlačenje pažnje javnosti. A i kada vas primete, to nije garancija da će vas se sećati posle tri dana, a još manje da će vam se pridružiti. Istorija je zapamtila i galamdžije i tihe; ono što ih spaja je što je njihova ideja privukla podršku, stoga je jedina lekcija za revolucionare – nećete uspeti sami.

web_novinarstvo_3.jpg

Studenti koji protestvuju moraju da objasne svima, a pre svega, drugim studentima, zašto se bune, zašto cena školarina nije fer ili literatura treba da bude obnovljena. Naučnici treba da nam kažu zašto su nam potrebni. Umetnici treba da uključe javnost u svoje probleme jer to niko osim njih to ne može niti treba da uradi. Smatra se za opšte znanje da je loše stanje u ekonomiji, obrazovanju, kulturi, ali upravo je u tome problem – previše smo se na to navikli i previše je opšta činjenica da nešto nije u redu. Na kraju krajeva, i Jelena Topić će jednom progovoriti. Ne isključujte nas, revolucionari! Povežite se s nama da ne posmatramo više zajedničke bitke kao tuđe. Pokažite nam zašto je za nas lično važno da dobijemo ono što vama treba, kao da to uopšte ne znamo.

Lične revolucije su ipak teže, jer traže najpre hrabrost da se počne od sebe, ne prećuti kada treba zahtevati i, što je najvažnije – ne čeka čudo sa strane. Niko neće reći ako to ne uradite vi, niko neće stati na crtu ako vi ne smete. Zato se požalite ako za tim osećate potrebu (a svima nam treba da se malo iskukamo s vremena na vreme), a onda u akciju. Srećno!