JERMENIJA – Najtužnija priča na svetu

Pretovaren rancem i kesama, dok sam stajao na trotoaru jedne od najprometnijih ulica gruzijske prestonice, podigao sam ruku kako bih zaustavio taksi. Učinio sam to odlučno kao nikada ranije. Poput filmskog junaka ili kao u kultnoj modernoj seriji snimanoj na Menhetnu, samouvereno sam seo pored nepoznate osobe i pokazao mu na telefonu screenshot GPS lokacije odakle polaze jutarnji kombiji za Jermeniju. Čuo sam da je taksi jeftin, nikada ne prelazi 5 larija (200 dinara), ali da cenu obavezno ugovorim pre nego vozač da gas. Ovaj moj je halapljivo tražio 7 larija, a kada smo stigli nije imao sitno da mi vrati i na kraju sam mu ostavio 10 larija. Iznervirao me je i posvađali smo se, ali na to ne bih trošio rečenice. Samo moram još da dodam da je to jedna bezobrazna i odvratna stoka, pred kojom sigurno ne bih popustio da smo bili u Srbiji ili da smo govorili isti jezik. Nešto što je počelo kao Seks i grad, završilo se kao realnost.

Prevoz u Gruziji i Jermeniji funkcioniše slično kao i na Krimu koji sam posetio juna 2013. godine. (Nažalost o tim avanturama nikada nisam pisao, a za razliku od ovih što slede, pulsirale su vedrinom i životom.) Putnici se najčešće prevoze maršutkama – raspalim kombijima – koje ne kreću dok se ne napune do poslednjeg mesta. Tamo ljudi nemaju baš osećaj za udobnost i preciznost. Nisam napravio dva koraka po izlasku iz taksija, a već sam čuo neko zdepasto garavo stvorenje kako mi se obraća rečima Erevan, Erevan? Mislim se Yes, Yerevan. Baš sam nestrpljiv da vidim gde planiraš da me smestiš i da li ćemo krenuti do podneva. Maršutka je izgledala kao ona iz Ko to tamo peva i bila je poluprazna. Unutra je sedela gerijatrijska skupina, na koju je moje telo odreagovalo momentalnim bolom u stomaku. To su niska vozila, zbijenih sedišta i prozora prekrivenih jadnim zavesama iza kojih sam ugledao brkatu babu kako nešto jede. Plašio sam se da nije luk.

p><p><p style=Kada sam bio na Krimu sve sam drugačije vrednovao i lakše podnosio. Bio sam mlađi, poletan, željan da doživim nešto novo i, što je najvažnije, tolerantan. Život mi se činio lepšim i vrednim izazova i avanture. Sebe sam smatrao herojem, jer samostalno tumaram po nepoznatom delu sveta, nalazim couchsurfing i svaki dan obilazim divlju prirodu i nepristupačne plaže. Verovao sam da sve to bogati moju auru, vidi mi se na licu i čini me boljim u svojim i očima drugih. Ove godine sam više puta pomislio Šta meni ovo treba? Ima li išta lepše i udobnije od stana koji rentiram na periferiji Zemuna? Kakva bre Gruzija i Jermenija, posebno u martu, i kakve crne maršutke? Imam li ja samilosti?

Ipak, čim smo krenuli oraspoložio sam se. Ispostavilo se da saputnica nije jela luk, već bananu, i da su poslednja četiri sedišta bila slobodna, a njih smo neposredno pred polazak zauzeli Jermenac star ko Biblija, ranac mog najboljeg druga popunjen mojim stvarima i ja. Imao sam prostora i nije bilo tako strašno. Sa pokretanjem točkova promenio mi se tok misli. Opet mi se učinilo da putovanja i te kako imaju vrednost i da me neosporno bogate i usrećuju. Gledao sam kroz prozor predgrađa Tbilisija kako prate reku stambenim zonama i napuštenom industrijom, a po unutrašnjosti zemlje na svakih nekoliko kilometara pojavljivale su se tezge sa praškom za veš i omekšivačima. Takve prizore već sam viđao na slikama poznanika koji su putovali Gruzijom, ali i dalje ne razumem zašto se baš ti artikli prodaju uz puteve daleko od gradova. Jermenac je poput deteta na svakih pola sata pokušavao da gestikulacijom podeli neki utisak sa mnom. Mada ga ništa nisam razumeo, nasmejao bih se, a on bi podigao palac. Interakcija sa mnom ga je uveseljavala.

p><p><p style=Svi saputnici sem mene brzo su prešli granicu. Ja sam ostao da sređujem vizu, a oni su morali da čekaju. Na šalteru za dobijanje iste, zatekao sam porodicu sa Tajlanda. Dve ćerke u dvadesetim, mama i tata. Svi moderni, doterani, nasmejani i mirišljavi. Popunjavao sam formulare, a kada je trebalo da platim 20 larija, shvatio sam da ih imam 19. Zamolio sam Tajlanđane da mi dodaju jedan lari i mama mi je odmah izašla u susret, usput mi uvalivši i svoju vizit kartu sa kontaktom za pružanje profesionalnih maserskih usluga.

Kada smo se vratili na carinu sa zalepljenim vizama u pasoše i kada smo poslednji sa carinikom ostali samo mlađa ćerka i ja, ona je upadljivo bezbrižno vrtela kosu prstima i smeškala se gledajući sa strane. On ju je onako mrtav ozbiljan, pomalo i namršten, pitao Where are you going? Opušteno se pravila da ne čuje. Dodao je Speak english? mada je bilo očigledno da ga i on natuca, a ona se i dalje samo smejala. Tada se i njemu onako stamenom osmehnuo brk, što je meni kao posmatraču bilo jako slatko. Pomislio sam kako bi njih dvoje bili zanimljiv par. Ima nečeg lepog u površnosti. Posebno ako je blentava, benigna i uvijena prijatnom estetikom. Na njoj su se mešali mirisi čiste kose i garderobe sa parfemom. Bila je mršava, niska i zgodna kao džepna venera. Mama je nosila bundu, otac kaput, starija sestra ne sećam se šta, i svi su imali lepe zube i naočare za sunce preko očiju. Čisti i nasmejani ljudi. Oko njih se nisu osećali životni ožiljci u vazduhu, kao u mojoj maršutki. Mogli bi poslužiti kao inspiracija za onu facebook stranicu Superficial. Zapamtio sam te Tajlanđane i želeo sam da ih spomenem kada budem pisao o Jermeniji.

Do Jerevana smo se vozili još nekih tri i po sata kroz zapadne predele zemlje. U tom periodu smenjivala su se godišnja doba. Planine pod večnim snegom sve vreme su nas posmatrale iz daljine, a u nekim deonicama toliko smo im se približili, da smo prelazili preko zavejanih puteva. Jermenac bi pokazao ka belim vrhovima, a onda uhvatio svoju jaknu i simulirao osećaj hladnoće. Ja bih se osmehnuo, a on bi naravno oduševljeno podigao palac. Onda su usledile sunčane kotline po čijim padinama se prostiru gradići sačinjeni od nekoliko kućica i niskih zgrada. Pejzaž bi ponekad bio zelen i prijatan, a ponekad brutalna replika stenovitog odrona prošaranog napuštenim hangarima i rđavim cevima. Vožnja mi je bila dragocenija od bilo koje turističke ture. Imam oči i umem samostalno da interpretiram sve što vidim.

p><p><p style=Pauzu smo napravili na mestu kao iz vestern filmova. Jedna centralna suncem okupana ulica, a okolo bela brda čija me je refleksija zaslepela. Tu sam zamenio novac i kupio odvratan sendvič. Mislio sam da je sa mesom i zelenom salatom, a zapravo je bio sa iznutricama i nekim zelenišom što pod zubima krcne i pusti aromu koja posle satima proganja stomak i usnu duplju. Samouvereno sam ga zagrizao, a nastavio da žvaćem kao na usporenom snimku jer nisam imao gde da pljunem.

Nisam baš pao u nesvest od oduševljenja videvši predgrađa Jerevana. Kako bih i mogao kada je u martu sve jadno i umrtvljeno. Od autobuske stanice sam krenuo pešice do hostela prateći GPS. Želeo sam da izbegnem da me opet neki krezavi taksista sa zlatnim zubom nasamari. Jerevan je specifičan grad. Njegovu energiju kao da nešto guši i kompresuje. Ovaj put ga neću opisivati. Sačuvaću to za neku narednu priču.

Hostel mi je bio u porodičnoj vili na granici centralnog gradskog kruga. Nepogrešivo mi je bilo jasno da sam na dobrom mestu. Unutrašnjost je izgledala kao zdanje gde žive bogati likovi iz latinoameričkih serija. Moja prazna dvokrevetna soba bila je čista i udobna poput oaze. Nakon što sam se istuširao i odspavao, javio sam se mladom bračnom paru koji me je kontaktirao preko sajta Couchsurfing. Ponudili su mi smeštaj u njihovom stanu, što sam odbio jer sam želeo da budem u hostelu, ali dogovorili smo se da se upoznamo i eventualno malo družimo dok sam u njihovom gradu. Mnogo vole strance isto kao i ja. Kako taksi košta 1000 jermenskih drama iliti 2 evra, bahato i brzo sam stigao na njihovu adresu.

p><p><p style=Žive u visokom soliteru oblika otvorene knjige. Ulaz je mračan, a hodnici zagušljivi i vlažni. Kada su se otvorila vrata njihovog stana, učinilo mi se da sam zalutao na filmski set. Ugledao sam prizore koje kao da su zajedno osmislili Kusturica, Almodovaro i Felini. Dočekao me je pristojan čovek, malo stariji od mene, i uveo u dnevnu sobu gde sam prvo spazio nekoliko golih lutaka poput onih iz izloga, a zatim i zadriglu žensku osobu u tridesetim godinama sa cigaretom u rukama i izrazom lica poput neke madam iz bordela. Svuda okolo pobacane ženske čipke, gaćice i brushalteri. Na starom kredencu od tamnog drveta, stoji gomila čudne odeće u raznim bojama, krpe koje su podsećale na materijal za šivenje, kao i vunice, konci i igle. Masan i isflekan tepih prekrivao je sloj slepljenih životinjskih dlaka. Iz kaveza je kreštao veliki sivi papagaj koji podseća na Grdaninog gavrana, a na fotelji je bio sklupčan loptasti pit bul koji je videvši me odmah skočio i pritrčao da se igra. Pas se zvao Boni, a ptica Klajd. Po neprovetrenoj sobi leteli su perje i prašina. Da li je realno, ili je moj život zaista neko počeo da režira?

Iako sam kategorički odbio bilo kakvo posluženje, on je nestao u kuhinji da mi spremi čaj, i ostavio me u „salonu“ samog sa svojom ženom. Ćutala je jer ne zna ni reč engleskog. Bilo mi je neprijatno pa sam počeo da se igram se Bonijem. Od oduševljenja je skakao, balavio, bacao se na leđa pored mojih nogu i teško disao kao svinjče. Ona je navodno buljila u facebook na laptopu, a zapravo je sve vreme ispod oka pratila šta radim. Povremeno bi me pogledala kao da joj smetam. Znao sam da nije ništa lično, već da joj je prirodna ekspresija takva. Zadriglo lice sa podbratkom, masna kosa skupljena u punđu i oblak dima od cigarete koju je držala debelim i neženstvenim prstima od kojih je jedan krasila burma. To je ona. A on nikako da se pojavi tokom 5 najdužih minuta u mom životu.

p><p><p style=Kada se najzad vratio iz kuhinje, započeli smo usiljeni dijalog. Ispričao mi je kako je završio Fakultet političkih nauka i nema posao, a kako je ona studirala arhitekturu, ali profesionalno se bavi šivenjem kostima za devojke iz Istočne Evrope koje dolaze u Jermeniju da rade kao poslovna pratnja i plesačice u noćnim klubovima. Našli su način da prežive. Nesnosno kreštanje papagaja u pozadini, probali su da ublaže otvorivši vratanca kaveza. Zamahao je krilima po sobi kao albatros i još više se raskreštao. Podigao je oblak prašine koja je upala u moj čaj i sleteo svojoj vlasnici na rame. Poljubila ga je u kljun, a on se posrao tako da je većina tih retkih govana završila na tepihu, a deo joj je zakačio džemper i nogavicu na trenerci. Muž je počeo da je briše maramicom kao da je to nešto najnormalnije. I neko treba kod njih treba da dođe da spava?! I dalje ne mogu da se načudim kako sve ljudi žive.

Pitam ih A vi baš volite životinje? On odgovara Obožavamo. Jedva čekamo da se preselimo u veći stan i da ih uzmemo još. Inače, moja žena je trudna. Čestitao sam i rekao da moram da ih napustim. Slagao sam da imam dogovor da se sretnem sa ljudima iz hostela na centralnom trgu za pola sata. Time sam sebi uskočio jer mi je on rekao da se trg nalazi na 10 minuta hoda od njih. Ipak, krenuo sam bez objašnjenja. Boniju je bilo žao jer je očekivao da se još igramo. Ispratio me je do hodnika vrteći se oko mojih nogu kao tasmanijski đavo iz crtanog filma.

Kada sam izašao napolje, spopala me je neka mučna duševna hladnoća. Hodao sam jednim od bulevara bez imalo radosti što sam u Jermeniji. Nije mi bilo ni do čega i želeo sam nazad u svoj lep, čist i udoban hostel. Naravno, nisam ispoštovao tu potrebu. Usledilo je više sati usiljenog lutanja po mračnoj prestonici. Kada sam se popeo na vrh čuvenih gradskih stepenica Kaskada, koje sam najviše bio radoznao da vidim, dočekao me je nem i leden pogled na statičnu panoramu. Bio sam daleko, ali iznutra me je obuzimalo veliko ništa. Nisu sve daljine iste. Falio mi je Izrael. Uvek mi fali. Toliko mi fali da se plašim da se tamo vratim i tužan sam jer još uvek nisam uspeo da ga dočaram kroz svoje putopise. Za Belog medveda su me koliko-toliko i pohvalili, ali za Sreću reakcija je ili izostala ili bila negativna.

p><p><p style=U povratku sam ugledao prolaz između dve zgrade. Delovao mi je misteriozno kao crna rupa. Vođen svojim ranijim radoznalim impulsima odlučio sam da se tu zavučem i razotkrijem da li se i šta krije u mraku. Napravio sam prvi korak, čuo lavež psa i odmah se povukao. Prilaz hostelu činio mi se podjednako mračnim i nebezbednim. Kao na nekom selu iz prošlog veka gde je neprimereno kasno se vraćati kući i lutati sam. Našavši se ponovo među zidovima svoje sobe, upalio sam lampu i zavalio se na kožni kauč da napišem u notesu šta mi se dogodilo. Sigurnost, luksuz i lepota vile, rasplamsali su mi potisnutu snobovsko-materijalističku crtu. Poželeo sam da je ne napustim do kraja života.

Još jednom sam se istuširao, malo čvakao telefon i zaspao. Nakon nekoliko sati sna, probudio me je bol u grlu. Govorio sam sebi Spavaj, ne obaziri se, to je samo ružan san, umislio si, ujutru ćes se probuditi zdrav i lepo raspoložen ... ali uzalud. Jasno mi je bilo da je bol realan. I zaista, obojio je sve moje preostale dane na tom putovanju.


Nastavak sledi ...


Putopise o Gruziji možete hronološkim redom pročitati ovde, ovde, ovde i ovde.


Od istog autora:

PISMO IZ TORINA - Panorama misterije