JEREVAN - PRIGUŠENI GRAD

Virus

U hostelu, koji je izgledao kao gazdinstvo iz filmova sa španskog govornog područja, monopol nad znanjem engleskog jezika imala je jedino sredovečna odmerena madre. Ljubazno me je dočekala i prepustila svom hiperaktivnom sinu tinejdžeru koji me je odveo do sobe. Noću, kada sam išao do wc-a, upoznao sam i trećeg člana porodice. Na hodniku me je prepao tamnoputi namršteni čovek sa velikim brkovima– muž i otac. Da su jahali konje, pomislio bih da sam negde u Boliviji ili Ekvadoru, što mi je jedna od životnih želja. Ipak, njihov posed nije činila ergela, već garaža sa dva skupa automobila, sauna u dvorištu i luksuzna vila gde su iznajmljivali sobe. Imali su i sluškinju u teget uniformi sa belom keceljom, koja je donekle bila na rapolaganju i nama gostima. Sve je bilo blistavo čisto i sređeno, a jeftino. Ne bi bilo fer da ne naglasim koliko mi se to dopalo.

p><p><p style=Zapravo, kada sam se probudio bolestan, jedina uteha mi je bio udoban smeštaj. Pomislio sam Sreća moja što ipak nikada nisam skupio hrabrost da živim poput Snežane Radojičić i vozim bicikl po svetu kao digitalni ciklonomad. Razboleti se u takvim uslovima verovatno je iskustvo koje dočarava neki od krugova pakla. Oduvek sam imao traumu da će me nekada dok sam daleko do kuće napasti bolovi i da ću zažaliti što sam se rodio. Na kraju se to prokletstvo i obistinilo u Jermeniji gde me je od kuće delila „samo“ maršutka do Tbilisija, autobus do Kutaisija, avion do Budimpešte i kombi do Beograda. Isusove muke su mi se učiniše humanije. Ako ništa drugo, barem je stradao u jednom danu, a preda mnom je proces.

Iako je Jermenija siromašnija od Gruzije, Jerevan deluje bogatije od Tbilisija. Gradom se prostiru pedantni pravolinijski i polukružni bulevari u vidu prečnika, poluprečnika i obima centralnog gradskog kruga. Zbog takve pravilnosti i isplaniranosti prostora, šetajući okolo ponekad mi se činilo da sam deo eksperimenta i da me neko posmatra i kontroliše mi kretanje. Želeći da napustim začarani krug, nekoliko puta sam ošamućen od bolova uporno tražio izlaz ka neistraženim periferijama i još upornije nailazio na neprohodnost i zid. Jerevan je jedini grad čije periferije nisam uspeo da savladam i po tome ću ga zauvek pamtiti.

p><p><p style=Ulice Jerevana u fizičkom smislu ne prenose utisak improvizacije i haosa kao Tbilisi koji se raspada, ali podudarnost ispoljavaju podmuklo i na uznemirujuće uočljiv način – kroz buku! Agresivni zvuci dopirali su do mene posredstvom saobraćaja, ljudi i rekonstrukcija. I tamo se ruši, buši, kopa i premešta dizalicama, kranovima i buldožerima na bezobrazno mnogo lokacija. Na sreću, pasa lutalica ima manje nego u Gruziji. Onako bolesnom, samo mi je još falilo da me oni napadaju.

Van granica kruga pružaju se nadvožnjaci sa provalijama u podnožju i strme ulice neprilagođene pešacima. Koračajući njima sudario bih se sa otuđenom atmosferom koja me je rušila poput vetra iz kontra smera. Vrati se nazad! poručivali su i Jerevan i moj unutrašnji glas, ali ipak sam nastavljao dalje. Svest o tome da sam u pogrešno vreme i u otežavajućim okolnostima stigao na mesto od vrednosti, bolela me je. Forsirao sam se kako bih ublažio nepravdu i izvukao maksimum od putovanja.

p><p><p style=Jednom sam idući ka severu naišao na ambasadu Litvanije na raskrsnici. Dalje u ulici s jedne strane je bilo luksuzno visokim kapijama zaštićeno zdanje, a preko puta dvorište sa straćarom po kom su kljucale kokoške. U produžetku šetnje pojavila se ogromna socjalna zgrada koja me je podsetila na slike skvotinga u Brazilu ili siromašna predgrađa Italije, a na ulazu u prizemlje diskretno je pisalo Hotel ?! Primetio sam da većina kuća i zgrada imaju one zastarele satelistke antene koje izgledaju kao beli leteći tanjiri. Želeo sam da stignem do botaničke bašte i gradskog groblja, ali umorio sam se i odustao. Seo sam u maleni Zeytun park na uglu dve magistrale da se povratim. Razmišljao sam o tome kako su se u ranijim epohama ljudi patili tokom seoba i ratova kada ih onako istraumirane još i zakači neka šuga, lepra, parazit ... i tako sam se tešio.

p><p><p style=Falili su mi impulsi probuđenog, zelenog i sunčanog proleća da me motivišu i osnaže u ambicioznom poduhvatu izlaganja mog paralisanog tela na ulicama grada. Na ramenima sam osećao teret od kog mi se činilo da će mi pući kičma, a prigušeno nebo i sivo drveće još više su me umarali. Maštao sam o udobnosti kreveta, a ipak ostajao napolju i s ove tačke gledišta ponosan sam na svoju istrajnost u mazohizmu zarad bogatijeg putničkog iskustva. Mislim da sam s obzirom na okolnosti izvukao maksimum. Ipak, moram da dodam da kada gledam slike ili se prisećam Jermenije, imam utisak kao da ne vidim jasno jer mi je nešto uletelo u oko.

Od svih gradova koje sam do danas posetio, Jerevan jedini ima konkretnu boju koja se prepoznaje na velikoj većini građevina sazidanim od simetričnih kamenica roze i ljubičastih bledih tonova. Diskretno iznijansirane fasade prvog dana su mi smetale. Mučio sam se koračajući sa bolovima kao neki starac, a umrtvljene identične boje u nizu dodatno su me uspavljivale i uvlačile u letargiju. Percepcija osmišljenog gradskog koncepta, koji izgleda kao mozaik kocaka ujednačenih i naizgled monotonih nijansi, vremenom je evoluirala. Trećeg dana taj isti Jerevan mi je zračio stilom, autentičnošću i postsovjetskim standardom. Njegova skromnost se pomešala sa prepotentnošću.

p><p><p style=Izgleda da mi je upravo predvidivost nečega što vreba iza ugla i u sledećem bulevaru – štedela energiju i donekle pomogla da ostanem na nogama i svaki dan provedem napolju. Nijednom se nisam vratio u hostel pre ponoći. Znao sam da jednog dana to sebi ne bih mogao da oprostim, jer ne mogu znati da li ću i kada opet biti u prilici da obilazim prestonicu Jermenije.

Bilo je egzotike u vazduhu, determinisane neistraženom geografskom pozicijom gde se retko ko koga lično poznajem tagovao pre mene. Ali ta egzotika je bila neuhvatljiva, imaginarna i prigušena. Jerevan se sve vreme mučio kao da mu je krv prepuna toksina. Kao da je zaražen virusom čije se kopije umnožavaju i ne daju mu da diše. Taj virus je posebno napao ulice i otelotvorio se kroz saobraćaj. Mnogi gradovi su ga zakačili, ali su se i izborili ili mutirali u oblik održive simbioze, a Jerevan kao da je pao u komu. Kada sam stigao do čuvenog Trga Republike - centralnog kružnog toka koji krase monumentalne zgrade na obodima kružnice i usahle fontane, zatekao sam zakrčenje arterija kao pred infarkt. Gusti saobračaj gmiže i trubi gradskim srcem. Kako bi bilo lepo kada bi izmestili automobile iz centra. Kroz arterije bi prostrujala nova, zdrava i čista krv i grad bi se izlečio.

p><p><p style=Poslednjeg dana, bio je to petak, tokom poslepodneva jedna fontana na Trgu Republike iznenada je proradila, nebo se razvedrilo, sunce sinulo, ljudi se nacrtali svuda okolo i Jeravan kao da je primio infuziju. Podmladio se i zaličio na Rim sa razglednice, od kog je inače 29 godina stariji. Kada su anemične ulice pocrvenele i meni je na trenutak bilo bolje. Osećao sam se kao tokom predigre koja obećava i samouvereno se upustio u dalju šetnju do Vernisage parka sa besplatnim WiFi-em. Pustio sam od Lane Del Rej Ride, prolazio između tezgi sa suvenirima, posmatrao spomenike i građevine oko sebe i naoštrio se da penetriram i napokon se povežem sa okruženjem. Kad ono, na kraju parka odjednom se pojaviše majstori sa čekićima, testerama, bušilicama i džakovima na leđima koje su istovariovali iz bučnog kamiona. Tokom istovara, videlo im se pola dupeta. Ponovo se naoblačilo, a sa povalačenjem sunca nestao je i moj libido.

p><p><p style=To sam pravi ja. Nepoznata egzotična zemlja, nepredvidivi obrti i samoća. Moje hodočašće i koketiranje sa verom u bolje sutra.

Nastavak sledi ...


Prethodnu priču o Jermeniji možete pročitati ovde.


Putopise o Gruziji možete hronološkim redom pročitati ovde, ovde, ovde i ovde.