Jelena Veselinov: Uspevam da ostvarim nemoguće

FOTO: Privatna arhiva

Za iSerbia portal o radu udruženja, o tome koliko je teško biti volonter i o tome koliko rad sa životinjama ispunjava govori Jelena Veselinov osnivač „Bete Beograd”.

Ko su najčešće volonteri „Bete” i koja su njihova zaduženja?

Volonteri u pravom smislu te reči ne postoje, volonteri su svi koji mogu na bilo koji način da pomognu. Zaduženja nemamo, jer se sve svodi na dobrovoljno, a mi nismo organizacija koja ima svoje smeštajne kapacitete, azil, prihvatilište ili kancelarije da bi bilo ko osim nas koji imamo odgovornost, što moralnu što pravnu, mogao da dođe i konkretno oko životinja pomogne, u tom nekom pravom volonterskom smislu.

Da li ste ikada imali neprijatnosti dok ste obavljali svoj posao?

Da, imali smo raznih neprijatnih situacija, jer na žalost uvek se nađe neko ko ne odobrava to što radimo.

Možete li sa nama da podelite najlepše iskustvo koje ste doživeli u toku volontiranja?

Ne bih mogla da izdvojim ništa konkretno, jer najlepša iskustva koja doživljavam su upravo vezana za te iste spasene životinje, njihovi pogledi, njihova zahvalnost, gledanje slika kako su izgledali nekada, kako sada, praćenje njihovog života u novim domovima, to su neopisivi i najlepši trenuci koje doživljavamo stalno i koji nas upravo i održavaju da ne odustanemo.

unnamed.jpg

FOTO: Privatna arhiva

Koliko je teško uskladiti volontiranje i lične obaveze, imate li podršku porodice i prijatelja?

Ne kažu džabe „sve se može kad se hoće” ali da je teško, teško je, a najviše jer ljudi nemaju razumevanja prema tome da nama ovo nije posao, nego se ovim bavimo iz čiste ljubavi. Imaju neretko i predrasude prema ljubiteljima životinja, jer im je čudno da postoje ljudi koji vole životinje i koji rade nešto za njih bez novčane nadoknade. Ja lično imam podršku porodice i ljudi oko sebe, pa valjda zato i uspevam nekada da ostvarim nešto što je možda skoro pa nemoguće.

Koliko trenutno imate kućnih ljubimaca, što vaših što „štićenika”?

Imam četiri psa, svi su spaseni, što sa ulice, što iz jako loših uslova u kojima su živeli kod prethodnih vlasnika, a štićenika imam preko pedeset. Kažem imam, jer direktno za sve te pse sam ja jedina odgovorna osoba, u svakom smislu te reči.

Iza nas su ledeni dani, da li ste imali dosta posla i da li su se građani odazvali vašim apelima da pomognu koliko mogu životinjama koje su na ulici?

U toku ovih ekstremno niskih temperatura koje su nas zadesile verujem da su svi koji imaju imalo empatije prema bilo kom živom biću imali pune ruke posla, pa tako i mi, što obezbeđivanjem naših štićenika, što pomaganjem oko uličnih životinja, spajanjem ljudi koji prave kućice i onih kojima su potrebne, apelovanjem na građane. Bilo je svega i izborismo se i sa tim danima i iskreno oduševljeni smo koliko su i sami građani, a i mediji učestvovali u svemu, što se ne sećam da je ranijih godina bilo.

U Beogradu imamo veliki broj napuštenih životinja, kako rešiti ovaj problem po vašem mišljenju i koliko je država odnosno grad kriv za ovakvo stanje?

Da, na žalost postoji veliki broj napuštenih životinja i što je najgore taj broj se ne smanjuje. Krivi su ljudi koji te životinje odbacuju i izbacuju, a dobar deo odgovornosti snosi i grad jer program kontrole populacije, koji su sami doneli i koji je dobar, se selektivno sprovodi. Grad je sebe zarobio sa masovnim prihvatilištima koja odnose ogromnu količinu novca, a nisu efikasni. Međutim, odgvornost je i Ministarstva poljoprivrede jer je nadzor nad zakonom o dobrobiti i zakonom o veterinarstvu u nadležnosti republičkih veterinarskih inspektora. Kazne za izbacivanje i zlostavljanje, kao i sterilizacija, što napuštenih što vlasničkih životinja je jedino održivo rešenje.

16736062_10210956182695037_1727300203_n.jpg

FOTO: Privatna arhiva

Nedavno ste pokrenuli akciju „Ne kupuj, udomi”, kakva je to akcija i kako napreduje do sada?

Da, uz pomoć Nikoline Pišek, koja je sve organizaovala, pokrenuli smo akciju prodaje kalendara pod nazivom „Ne kupuj, udomi” čijom prodajom pokušavamo da podignemo svest ljudi oko samog udomljavanja životinja sa ulice i da skupimo sredstva koja bismo iskoristili na kupovinu mobilne ambulante.

Šta biste poručili svima koji razmišljaju da postanu volonteri ili da na neki drugi način pomognu životinjama. Zašto bi trebalo to da urade?

Kada bi svako krenuo od sebe da rešava problem i da u tom rešenju makar za mrvu pomogne, problemi bi se lakše rešavali. Primera radi, online volontiranje vredi jednako kao i ono na terenu i mnogo pomaže što nama, što životinjama u borbi koju vodimo. Kada bismo imali kontakt sa zahvalnošću samo jednog od njih i doživeli taj osećaj, znali bismo zašto sve ovo radimo.


Dragana je student žurnalistike, uživa u dobrim knjigama, muzici i šalama Vudi Alena.