To se ne leči, to se pobeđuje

Dragi moji mladi prijatelji

Ako živite i izlazite u Beogradu, morali ste makar jednom sresti, u najdubljim noćnim, ili najranijim jutarnjim satima, onog tužnog deku koji prodaje ruže i ostalo cveće što mu se nađe u kutiji, obično kraj pekare Toma na Trgu republike i u okolini. S vremena na vreme zađe u kafane, ukoliko ga puste. Tiho nudi svoj proizvod, nije nametljiv, gotovo se ne čuje. Učinilo mi se noćas kao da mumla u sebi. Pošto imam pomalo izvitoperenu percepciju stvarnosti, njegove oči su mi se ukazale mekim. Nikako drugačije do mekim. Onda mi je prijateljica ispričala, kako se on njenoj prijateljici jednom prilikom, u jutarnjem autobusu, poverio kako svakog vikenda prodaje mladima cveće da bi sakupio novac za svoju unuku studentkinju. I čekao je autobuse. Zajedno sa nama.

Do pre godinu dana je u menzi u Studenjaku radila baka. Obično je sedela za stolićem gde se menja žeton za pribor. Redovno sam joj želela dobar dan, čestitala praznike. Zvala me je ili lepa moja, ili mila moja, ili srećo moja. Nikada je ništa nisam upitala, niti smo duže razgovarale. Ja sam njoj stalno sa osmehom želela dobar dan, ona je meni upućivala reči ljubavi. Imala je sigurno preko sedamdeset godina i skoro svakog dana je, uz zvuke onog drndavog radija, obavljala svoj jednoličan posao. Redovno je dolazila na svoj posao. A onda je odjednom prestala.

Sad možemo da se setimo koliko u poslednje vreme svi previše pričamo o nekakvim depresijama. Svako nešto hoće, oseća da hoće, shvata da može, ali mu je istovremeno jasno da ne zna šta zapravo hoće, koliko hoće i koliko može. Često sebi ponavljam kako mladost ima pravo na mladost, ali sam istovremeno i ogorčena jer mi se čini kao da sami sebi konstantno osporavamo to isto pravo. Uglavnom prepričavamo jedni drugima koliko smo zbunjeni, kako smo ostali bez ambicija još pre nego što su se stvorile, koliko mrzimo Srbiju, to što nemamo prebijenog dinara, vlast koja nam smeta, opoziciju koja nam smeta... Često se pomirimo sa tim da smo izgubili svako mišljenje. Još češće nas mrzi da o problemima govorimo. Neko spava po deset sati u toku dana, drugi duva ili se opija svake noći, treći gleda američke sitkome do besvesti, četvrti sve te stvari zajedno. Pojavi se po neka dobrotvorna akcija, pa odustanemo od jedne paklice cigara i uplatimo novac za drugog. Malo nam bude lepše. A opet, lakše je i tako nego da se iznova sukobimo sa sopstvenom grižom savesti. Položimo po koji ispit. Bolonja. Nije nemoguće. Autodestruktivni smo čak i kada nema nikakvog razloga za to. I dalje poštujemo autoritete. Ne zameramo profesorima na knjigama koje nam preporučuju jer su obično sigurniji u sopstvenu argumentaciju od nas. Ne znamo za knjige za koje oni nisu već čuli. Izašli bismo na ulicu, ali se odmah postavi pitanje – u čemu je svrha? Šta drugo imamo da ponudimo? Pa se pomirimo sa tim da smo se pomirili. I čekamo. Ili da se zaljubimo, ili da nas usreći, pa nekim svetim čudom, dobijemo posao na makar nekoliko meseci. Ne smetaju nam više ni oni koji su u strankama jertotakomora, ni oni koji i dalje slušaju Cecu, ni oni koji se tuku po utakmicama, ni oni koji organizuju proteste, besmislene blokade i štatijaznam. Sve razumemo. I sve nam je svejedno. Onda, u nekom momentu, zapeva iznova Dis, te oslušnemo Nama se spava, nama se ne sanja. I složimo se da je to – to.

E, pa dragi moji mladi prijatelji: KOJI JE NAMA VRAG? Ja vas ozbiljno pitam: KOJI JE NAMA VRAG? I koliko smo spremni da dopustimo da taj vrag traje. Možda je prvi stepen uspona samoprihvatanje i svest da nam nije dobro. I da mi sami više nismo dobri, nego smo se malo pokvarili. A nakon toga sledi faza u kojoj treba da priznamo sami sebi da ipak, iako nam se sve čini istrošenim i nezanimljivim, životi mogu da postanu lepi. Ovde, gde smo rođeni, gde su nam prijatelji, roditelji, nekadašnje priče, u biti naše i u svom dubokom smislu naše. Jer svaka depresija, u koju zapadnemo, odlazi njima u korist. Jedan pisac mi je pričao koliko ga plaši to što nema kome da pomogne, koga da uči, sa kim da sarađuje. Dok izumiru matorani koji još uvek nešto rade za ovu zemlju, mi sedimo i čekamo. Pa opet čekamo. Ne izlazimo na izbore, ne čitamo novine, ne bojkotujemo kada osetimo uvredu. Šta je donelo strah i iznelo stid? Ako kažete da treba tako da bude, verujte mi da niste u pravu. Nisu adolescentske krize izgovor za sve, kao što ni psm ne može biti večno opravdanje za žensko histerisanje. Ukoliko osećate, makar samo delimično, problem zbog kog ste se zaustavili, pokušajte da ga otkopate. I prekinite da se žalite. Ponoviću još jednom – deda koji je jednom nogom u grobu prodaje cveće u tri ujutru da bi iškolovao svoju unuku. A šta mi radimo? Noćas, danas, sutra? Ponoviću još jednom: KOJI JE NAMA VRAG? Hajde sad svi polako napolje i neki rad u ruke. Spljoštiće vam se zadnjica od sedenja. A onda vam džabe i dvadeset tri.


Pastir reži!!!