Hvala  Vam, Gospodine Mihizu

Odavno je prestalo da biva bitno pitanje može li se u Srbiji živeti. Niko još iole normalan ili lud nema vremena da misli na to, ukoliko mu je donekle i stalo da ostane normalan ili lud. Postali smo u tri vraga perverzni sa stečenim nam veštinama preživljenja, da se uopšte ne kanim da analiziram naše živote. Isuviše su mi odvratni. Da sam biologičarka, posvetila bih se bodljokošcima. Kao profesorki bez portfelja, dužnost mi je da ispravljam nepravde dok je i ovo malo ekrana preostalo. Kao književnici, mora mi se da pišem o Borislavu Mihajloviću Mihizu, jer me gotovo za sve ostalo o čemu po internetima godinama trtljate, najiskrenije ‒ zaista boli uvo. Ja sam gospođica Ivana Peško i ne verujem u vašu kritku, jer ne umete da kritikujete. Ja sam gospođica Ivana Peško i ja sam za edukaciju.

Načinila sam jedan maleni kviz i nekolicinu svojih kolega priupitala ko je bio Mihiz. Poneko i znade, bilo je i čuveni reditelj, valjda glumac, političar (?), bilo je i Đilasov brat od ujaka, bilo je pa nemamo to u programu. Dabome da na katedri za srpsku književnost Univeziteta u Beogradu nema ni jednog prokletog kursa posvećenog Bori Mihizu ili bar književnoj kritici. No, ajde što nema kursa, no nema ni časa, skoro nema ni slova, ni anegdote. (znam da smaram sa ovim, no neko mora) Ja najodgovornije diplomom i umom, pa dabogda me nikada ne zaposlili nigde, tvrdim da većeg majstora anegdote nismo imali. Nasloviti knjigu Autobiografija ‒ o drugima, intelektualni je podvig jedinstvenoga reda, iako deluje potpuno neoriginalno. Gospodstveni fazon, gotovo bez presedana. I sve mi se čini, da u ovom tekstu, neću baš umeti da opišem Mihiza. A znam i zašto.

Jednom je na početku Krunske ulice Mihiz upitao Ivu Andrića: ,,Kako je moguće da vi, poreklom iz najdonjeg bosanskog karakazana, postanete takav gospodin?”. Mirno, kako mu je to bio po duši običaj, Andrić je Mihiza ispravio: ,,Da ste vi, Mihajloviću, znali Rakića, znali biste šta je pravi gospodin. Rakić je bio gospodin.” Gospodin, prema definiciji, ne sme da ima izrazite osobine, harmonijom i ravnotežom svojih svojstava on je prinuđen da ne dozvoli nijednoj osobini da iskoči.

No i treći gospodin je, kao zaljubljenički kolekcionar biografskih bisera, dramatuzujući Prokletu avliju za Matu Miloševića, stigao do Andrića sa par pitanja. Mesto odgovora, Andrić je entuzijastičnom Jovanu Ćirilovu dovitljivo napomenuo da po rešenja ode do Mihiza, jer: ,,on o Prokletoj avliji zna više od mene”. Međutim, priča ne bi bila dovoljno zanimljiva, da se u nju nije upleo i četvrti gospodin, koji je u svom dnevniku pribeležio: ,,Danas u podne javio mi se Mihiz telefonom. Borislave, rekao je, pročitao sam rukopis Vremena čuda. Vi ste pisac. ” Zapisi o Prokletoj avliji navek su sprijateljili gospodina Mihiza sa gospodinom Pekićem. Tada je Pekić, prema svojim rečima, postao pisac.

2519541.jpg

Gde ima mesta za cela četiri gospodina, mora biti i za jednu gospođu, koja bi, prema istoj onoj definiciji, bila pametnija od sve četvorice zajedno. Sećao se Mihiz, kako je Isidora Sekulić Andriću i njemu, naređivala da se prihvate južnoameričke književnosti, na koju je Bog, eto, spustio ruku. Sveznajuća Isidora, donosila je iz svoje biblioteke, među naše književnike, sve ono što će budućnost tek imati da otkrije. Božanski je za mene bio trenutak kada smo se u jednoj rečenici susreli ova žena koja je o književnosti znala gotovo sve, pa i ono što će se tek desiti, a o životu skoro ništa; on, Ivo Andrić koji je o literaturi znao mnogo, a o životu gotovo sve; Mihiz koji je i o jednom i o drugom znao tek ponešto i konačno ja, kao najslučajniji od svih svedoka u tužnim salonima večnosti - gde mi nikako nije mesto, koja ni o životu, ni o knjigama još uvek apsolutno ama baš ništa nisam znala. Osim da se u njima mogu pronaći ljubav i spas kada svet ode dođavola.

Za megalomane ću ostaviti uputstvo za petog gospodina: Mihiza je pokušao da spasi Krleža, kada su sve ostale mudonje zatvorile vrata. Hvala i Vama, drago svemoguće visočanstvo, što nikada niste ustuknuli sa potrebom da ostanete najveći.

Govor o Mihizu danas, obznanjuje mi se kao nasušna potreba svima onima koji bi u Srbiji da se bave književnom ili bilo kojom vrstom kritike. Kritika podrazumeva glavu u torbi, kritika podrazumeva dostojanstvo, kritika podrazumeva obrazovanje uz šarlatanski osmeh, no kritika iznad svega podrazumeva nepodmitljivi stav prema životu i vlastitoj duši. Kada odlučite da se prihvatite iste, morate sa sigurnošću znati da možda ništa nećete imati da ponudite svetu, jer svet jednostavno nije briga šta vi imate da mu poručite. Sa druge strane, o vrednostima ne odlučuje svet, kao što to nikada nije ni činio. O vrednostima odlučuje vreme. A ono je tu samo da se našali sa nama. Prava kritika nikada neće lamentirati nad svojom nedelotvornošću. Prava kritika nikada neće plašiti druge svojom sudbinom. Ona će inspirisati druge da inspirišu.

Pošto škole nisu uspele ničemu bitnom da me nauče, za osamnaest aktivnih godina učenja po njihovom, hvala Vam gospodine Mihizu što ste mi, za par dana, pomogli da razumem šta želim da poklonim svom životu. U narednom periodu, u ovome ću kolumnarskom prostoru pisati isključivo književnu kritiku u edukativne i preventivne svrhe. I ništa drugo. Onima koji kritiku čitaju iz nekog drugačijeg razloga, unapred savetujem da više nikada ne otvaraju moj blog. Ovde ničega neće biti za vas.

Gospodine Mihizu, redakcija više nema. Pokoj im duši. Vreme je za giliptersko pisanje. Vreme je da se odbrani gospoda među barabama. O onim drugima, neka misle nepošteni. Umesto novcem, nastavićemo da branimo srcem, najdraža genijalna bitango, Borislave Mihajloviću Mihizu. Pa gde završimo, završimo.