Hvala, gospodine Beli!

Foto: a.fssta.com

Da nešto nije u redu nakon neverovatnog niza krunisanog osvajanjem Rolan Garosa u maju, nije. Najbolji srpski sportista svih vremena na terenu deluje odsutno i nema onog karakterističnog žara u očima. Sama igra je slabija od onog nenormalnog samonametnutog nivoa, ali pad forme i jeste nešto što se dalo očekivati. I tako smeten i pomalo „zarđao” od povreda i pauza, relativno lako je došao do finala US Open-a i završnog Mastersa u Londonu. Tamo je izgubio od, u tom trenutku, realno boljih tenisera, a samim tim se odrekao i prvog mesta na ATP listi na kraju godine.

Za većinu teniskog sveta, radost. Za većinu Srba, nacionalna tragedija. I dok je sladostrašće bele teniske elite predvođene prosečnim teniserom i još prosečnijim novinarom Vilanderom razumljivo i očekivano usled dolaska na tron nekih marketinški i nacionalno podobnijih igrača, lavina trijumfalizma hejta prema Novaku u Srbiji, premda očekivana i dalje ostaje potpuno nedokučiva.

Čovek više nije najbolji na svetu u najtežem individualnom sportu na svetu. Čovek je drugi na svetu u najtežem individualnom sportu na svetu. Čovek je u padu forme i taj čovek možda nikada više neće biti isti onaj igrač koji je dominirao decenijom najjače konkurencije u istoriji tenisa. Taj čovek će se možda, koliko sutra, povući iz tenisa, bez da i statistički postane najbolji igrač svih vremena.
_veb_novinarstvo.gif

I dok ovakve crne misli ophrvavaju srpske umove, retko ko se usuđuje da pita naizgled veoma jednostavno pitanje.

Pa šta?

Pa šta ako je u padu forme?
Pa šta ako su ga Vavrinka i Marej dobili u dva bitna meča?
Pa šta ako više nije prvi?
Da budemo još brutalniji:

Pa šta ako je kraj?

Taj kraj je morao jednom doći. Niko i ništa ne traje večno. Novak traje već čitavu deceniju i kusur. Duže od Borga i Nadala, od tog istog Mareja koji je do pre šest meseci služio kao moneta za potkusurivanje prvoj trojci. Trajao je u najjačem tenisu kojeg ćemo za naših života gledati.

Za to vreme, Novak je uzeo više Grend slemova, Mastersa i turnira od dvojice najupešnijih u istoriji, preokrenuvši lični skor sa obojicom u svoju korist. Osvojio sva četiri Grend slema i nanizao ih zaredom; na mnogim Mastersima postao najuspešniji teniser svih vremena, baš kao i na Australijan openu; nekoliko godina proveo na prvom mestu; na kraju, osvojio je skoro sve turnire na kojima je ikada učestvovao.

Sa druge strane, posle uzetog Dejvis kupa, nije doneo Srbiji i zlato sa Olimpijade, a pretrpeo je neke teške i bolne poraze i to mahom sa ljudima koji se ne prezivaju Federer i Nadal. Stao na cifri od 12 grend slemova i 200 i kusur nedelja na prvom mestu ATP liste. Dogurao „samo” do drugog ili trećeg mesta na svim relevantnim statističkim listama.

Drugim rečima, nije i formalno postao najbolji u istoriji i to baš u trenutku kada se činilo da ga niko i ništa ne mogu zaustaviti. Ne samo to: pao je sa svog trona brže i naglije nego što smo to mogli i da zamislimo. Nije postao večan i nije pokazao čitavom svetskom teniskom svetu ko je i šta je i odakle je do kraja. Ta večita crna ovca svetskog tenisa, to srpsko ružno crno pače prekratko je u našim očima bilo predivni beli labud pre leta na jug.
Nešto poput najčešće zamerke na jedan od kamena temeljaca popularne kulture poslednje decenije, američkoj TV seriji „Brejking bed”.

novak_fotka_u_tekstu.jpg

Foto: Kladionice Olimp

Ta neverovatna priča o još jednom autsajderu, terminalno bolesnom profesoru hemije bez posla koji počinje da se probija u svetu kriminala na prečac stvorila je relativno malobrojnu, ali fanatično odanu publiku koja ju je proglasila najboljom serijom ikada. I za razliku od većine višegodišnjih programa, imala je konstantno uzlaznu putanju od samog svog kraja, koji se međutim znao od samog početka i od kog nije bilo bežanja.

Taj vrhunac glavnog lika, Voltera Vajta, bio je sladak, ali i kratak, a pad nagao i surov. Taj autsajder, taj antiheroj u fenomenalnom tumačenju Brajana Krenstona koji je na čistu genijalnost pobedio sve zastrašujuće i hiperinteligentne protivnike iz meksičkog kartela (ko je rekao Rodžer i Rafa?), na kraju je doživeo da ga savladaju lokalne primitivne siledžije (kahm, Endi?), a porodica izda i ostavi sasvim samog. Kraj je vesternovski, pošten i čist, ali nakon svega doživljenog u šest dugih sezona deluje kao svojvrstan antiklimaks.

Zbog toga, a i zbog činjenice da je sama tema previše za dobar deo gledališta, „Brejking bed” nije po oceni najbolja serija svih vremena. Treća je po redu, iza „Braće po oružju” i još uvek aktuelne „Igre prestola”. Nešto poput Novaka, koji će, kako sada stoje stvari, ostati zauvek da gleda u leđa Federeru i Nadalu.

Federeru, tako neodoljivom kao „Igre prestola”, tako dominantnom u prvim sezonama, napakovanim obrtima i brutalnim scenama. Federeru, tako razblaženom i neutralizovanom po pojavi prve prave konkurencije, tako zalutalom i običnom u igri/scenariju poznijih godina. Federeru, koji će se, poput Martinovih knjiga, završiti u nečemu sasvim banalnom i očekivanom.

Nadalu, žestokom, zanatskom fizikalcu, koji je trajao jednu metaforičku mini-sezonu, baš kao i televizijski život američke čete predvođene sjajnim Dejmijenom Luisom u „Braći po oružju”. Muškoj seriji, pandanu muškom tenisu, borbi, znoju i krvi prolivenoj od Normandije do Berlina. Od Rolan Garosa do Rolan Garosa.
Da, takvima će Novakov Volter Vajt gledati u leđa. Za nijansu, komicu, ali će gledati. Baš kao što će iza te tri serije/tenisera zjapiti velika rupa, koju će samo donekle popunjavati sjajna „Žica”, koja je ipak čedo nekih drugih vremena, baš kao što je i Sampras deo neke druge, prošle ere „belog” sporta.

Baš kao što će i sve ostale aktuelne serije maštati da budu kao ove gore pobrojane, uključujući tu i „Pravog detektiva” Mareja, samoproglašenog kvaliteta kojem manjka osnovnih elemenata scenarija/igre, pa i onog suštinskog, zabave.

Ono u čemu Brejking bed i Volter Beli (White) nikada nisu oskudevali, jer i pored svih mana, oni su ostajali neodoljivo interesantni i ubitačno kvalitetni. Iako fanovi širom sveta ne odustaju od nade da će nekim čudom sedma sezona ipak nekada nekako biti snimljena, šanse za to nisu velike. Kraj je u seriji Vinsa Giligena bio i prošao i vreme se ne može vratiti unazad. Isto je i sa našom teniskom bajkom.

Ako već nije došao, kraj će doći uskoro. I trebalo bi da dođe, jer kad dođe biće to konačan kraj jednog neverovatnog puta koji smo sa Noletom prošli za sve ove godine - puta koji ne bih menjao ni za deset Marejevih životnih priča, niti za tri Federerove.

Hvala ti za sve, Novače Đokoviću.

Gospodine Beli.


Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.