GRUZIJA 2016 - ODVEZIVANJE

Intro - Priča o ropstvu No. 10

Za početak želim da malo, u svom stilu, otvorim dušu.

Prošle godine sam sklopio zavet Vezivanje. To je naziv putopisa o Berlinu za koji sam sebi obećao da će biti poslednje poglavlje moje prve knjige. Želja mi je bila da napokon napišem priče o svim zemljama i gradovima koje sam posećivao od 2012. do 2015. godine i od toga napravim proznu celinu. Da bih u tome uspeo, pre svega je trebalo da stavim tačku na nova putovanja. Nema svrhe gomilati nova iskustva dok sve nenapisane i nedovršene priče iz tog perioda ne dobiju svoj konačan oblik. A njih je mnogo. O Bugarskoj sam tek počeo da pišem na svom blogu Antistarleta. Rumunija, Krim, Belorusiija, Helsinki i Đenova nemaju nijednu rečenicu, a o Tel Avivu sam uspeo da napišem samo dva nastavka od predviđenih pet. Kada bih imao dovoljno vremena i talenta da sve to završim i spojim sa već napisanim putopisima, desila bi se i knjiga. Sada kada to znate lakše mi je.

Nisam dugo uspeo da se pridržavam principa da više nema bežanja. Dosadilo mi je da se uzalud i iznova trudim da sebe disciplinujem i menjam, pa sam se odvezao. Isplanirao sam sledeće putovanje i prekršio zavet Vezivanje. Gruzija i Jermenija, koje su prošle godine izvisile zbog Izraela, sada su došle na red, a naravno Budimpešta se ušunjala pride kao tranzit.

Nikada se više nisam radovao dolasku u Budimpeštu. Bio je to naš jubilarni, deseti susret. Ona polako postaje moj drugi grad – najbliže i najslađe mesto za beg. Tako je nepretenciozna, a toliko toga mi svaki put pruži. Stigao sam u petak veče kolima preko Bla bla car aplikacije, ostavio stvari u hostelu i odmah izašao napolje. Ujutru sam u Erzebet bulevaru čuo da me neko doziva po imenu. Prvi put sam u inostranstvu slučajno naišao na poznatu osobu i dopao mi se osećaj. U kafiću je sedeo drug iz Beograda o kome sam već pisao u Priči o ropstvu No. 7. Rekao mi je da polako radi na tome da se preseli u Mađarsku.

p><p><p style=Još jedan protagonista iz prethodnog putopisa bio je u Budimpešti, Maležanin kog sam letos upoznao u Pragu. Skoro celu subotu smo proveli zajedno šetajući po ravnoj Pešti i brdovitom Budimu, što je za njegovu kondiciju bilo previše. Na svakih pola sata smo opaljivali po selfi i mahom je izjavljivao da izgleda retardirano. Moja samopercepcija na slikama je manje bolna od kako sam otkrio čari kapuljače. Sutradan nije hteo da se opet vidimo. Žalio se da ga bole leđa i rekao mi je da je upoznao lokalce sa kojima će se upustiti u drugačiju vrstu turizma. Obilazak restorana, slikanje hrane, tagovanje i haštagovanje. Ja sam nastavio Budimpeštu da konzumiram samostalno, alavo, i nepromišljeno kao pravi rob. Nalazio sam sebi zabavu svaki dan, mnogo lakše nego u Beogradu, i nikada mi nije bilo lepše.

U ponedeljak uveče sam stigao na aerodrom koji sam do danas mnogo zavoleo. On je kao oltar većine mojih putovanja. Tu sve počinje.

Majka Gruzija

Kada je stjuardesa čula da govorim engleski, što je po njenim rečima retkost na toj relaciji, zamolila me je da sednem u red na sredini pored krila. Tu sam imao prostora da se raširim preko sva tri sedišta i let sam prespavao kao beba. Probudila me je tek neposredno pred sletanje u kišoviti Kutaisi, drugi grad po veličini u Gruziji. Priče o komplikovanoj logistici od tog aerodroma do prestonice Tbilisija, nisam osetio na svojoj koži. Odmah su me dočekali iz agencije Georgian bus i smestili u svoje vozilo. Bila je sredina noći i nastavio sam da spavam sa povremenim buđenjima. Iznenadio sam se kada sam prvi put otvorio oči i kroz zamagljene i mokre prozore ugledao kako susnežica prekriva ogromnu planinu niz koju se sliva potočić sve do podnožja kojim smo prolazili. Takvi kadrovi uslovili su da sanjam idilu ranoprolećne gruzijske prirode. Video sam sebe kako hodam imaginarnim planinskim nagibom okružen visokom travom, ljubičastim cvetovima i olistalim granjem. Pomislio sam kako je sve lepo počelo i bio sam siguran da će tako i ostati, pa sam spokojno nastavio da dremam.

p><p><p style=Sledeći put sam se probudio dok smo prolazili ruralnim naseljem gde su se, uz glavni put, smenjivale u nizu identične žute rđave kapije, dok je iz sporednih blatnjavih ulica, sa starim kućicama, progovaralo siromaštvo. Ne baš idilično, ali donekle očekivano za unutrašnjost zemlje koja se zove Gruzija. Poslednji put tog jutra oči sam otvorio dok smo se probijali kroz saobraćajnu gužvu severnog Tbilisija. Grad je bio obojen tmurnim jutarnjim nebom koje se spustilo nad turobna brda i braon reku. Od mrtvih nijansi odstupali su jedino bilbordi sa apstraktnim oznakama i retro estetikom. Dve građevine kojima sam se posebno radovao, nisu sačekale bolji trenutak da premijerno uživo zasijaju u mojim očima. I ona, ako je verovati Vikipediji, najveća pravoslavna crkva na svetu i onaj zanimljivi stakleni most sa poklopcem poput talasa - istrošili su svoj ekskluzivni kredit ušavši mi u kadar kroz prozor autobusa kao statisti pokislog grada. Upoznali smo se tako glupavo i na brzinu da mi je bilo žao.

Okruženje parkinga u podnožju malenog Puškin parka, bilo je demolirano, ograđeno i stigmatizovano građevinskim radovima. Do danas je postalo pravilo da gde ja kročim - tamo niču rekonstrukcije. Po većini gradova koje sam obilazio preskakao sam skele, gutao prašinu, gledao u dizalice i kranove i trpeo nesnosnu buku. Rastaveli bulevar gde mi je bio hostel, na svom početku me je pozdravio velikom parcelom po kojoj su se šetali majstori u drečavim prslucima i sa šlemovima. To je bilo tako podlo i neprimereno. Kao da mi je rekao Zdravo neko sa kim ne razgovaram i ne želim nikada više da se sretnem. Ispred nekoliko gigantskih gruzijskih institucija, nalazile su se gomile šuta i male metalne ograde da označe zabranu prilaza dok su radovi u toku. Kao da se sve urušava i sprema da se ponovo uzdigne iz pepela poput Feniksa. Zašto baš dok sam ja tu?

Pansion

Nakon vlažnog prolaza, pojavljuje se dvorište zgrade u koje kao da je neko bacio bombu. Limene verande, nekoliko porušenih zidova, psi vezani lancima i dva trabanta po kojima su spavale mačke. Iza zatvorenih vrata hostela, otvorilo se novo poglavlje mog života. Postao sam protagonista realizma, onakvog kakvog ga učimo u školama. Našao sam se na mestu nalik pansionu gospođe Voker kod koje je boravio Čiča Gorio. Na recepciji u produžetku hodnika, koji je ujedno i kuhinja, sedeli su bucmasti džindžer bradonja – Švajcarac vikinške pojave – i ženska osoba u koju kao da se đavo nastanio. Kratko ošišana crnpurasta pankerka iz Barselone, bila je slika i prilika nečega nad čim se u ovim godinama zgražavam. Srče kafu, puši cigaretu, na bangavom engleskom jeziku govori agresivno kao lik iz latinoameričke serije, a kada se neartikulisano nasmeje izbaci gornju vilicu poput osmog putnika. Prljavi nokti i nedovršene tetovaže upotpunjavale su njenu „ženstvenost“.

Ubrzo za mnom ušla je grupa mutavih i anemičnih Poljaka, pa se stvorila gužva na malom prostoru. Volim Poljsku i Poljake i pokušao sam da razgovaram sa njima, ali niti su govorili engleski niti su bili raspoloženi za mene. Dečko koji je tu radio bio je krezav, spor i potpuno se zbunio kada smo se pojavili mi - novi gosti. Beda bez poezije.

p><p><p style=Čekajući da mi se dodeli soba, seo sam preko puta Španjolke satane i čak smo razmenili par rečenica. Požalila se kako joj je dosadilo da trpi diksriminaciju jer svi misle da je Ciganka. Samo što me nije rasplakala. Željan još nekoliko sati sna nakon noćnog razvlačenja po avionu i autobusu, prvo sam otišao da se istuširam. Kupatilo iz solidarnosti prema čitaocima neću opisivati. Dodeljen mi je krevet u skoro praznoj višekrevetnoj sobi. Bio je to zagušljiv i mračan prostor, obojen zvukom hrkanja starijeg čoveka. Probao sam da zaspim, ali nisam mogao. Plašio sam se da dišem. Imao sam utisak kao da sam u gasnoj komori i da se neću ni probuditi ako zaspim. Ustao sam i upalio svetlo i video da ta spavaona zapravo nema prozore i da je samo jedna zavesa deli od recepcije sa koje se sve čulo. Odmah sam radnika zamolio da mi promeni sobu jer sam klaustrofobičan i imam hronični bronhitis. A i da nije tako – boravak u onakvoj prostoriji je nehuman. Ponudio mi je osvetljenu sobu sa pogledom na zgradu opere u bulevaru, ali zato sa krevetom koji vređa dostojanstvo.

Celokupni ambijent me je podsećao na mešavinu sirotišta, zatvora i logora. Nestrpljiv da nakon odmora započnem prvu šetnju Tbilisijem i sa planom da sutra ujutru otputujem za Jermeniju - racionalizovao sam da ću jednu noć izdržati. Ipak, grizla me je savest što sam sebi dozvolio da ostanem na takvom mestu. Dušek na kom sam kratko odspavao bio je u lošijem stanju od onih koji se bacaju na deponiju. Sve vreme sam bio obučen i sa kapuljačom, kako ne bih kožom dodirivao posteljinu. Kada sam nakon sna otišao do toaleta da se umijem i operem zube, ugledao sam korpu prepunu korišćenog toalet papira. Kiselina mi se skupila u grlu kao pred povraćanje. Izleteo sam napolje, spreman da zažmurim na dobrodošlicu i šansu dam ulicama grada.

Životinje od štuka

Osim erektilne statue sa pozlaćenom životinjom na vrhu i zgradom Skupštine u pozadini, na Trgu slobode nalazi se i restoran nacionalne kuhinje koji mi je vratio optimizam. Život mi je opet dobio smisao kada sam udobno seo za sto i počeo da prelistavam raznoliki meni sa pristupačnim cenama. Hrana po gruzijskim restoranima u osnovi budi slične asocijacije kao i slike grada. Podseća na prošla vremena, ali u kontekstu kulinarskog ukusa to je mnogo veći kompliment. Ne samo da je jeftinije, da su porcije velike i osoblje ljubazno, već i hrana ima pomalo zaboravljeni prirodni ukus. Prvo su mi doneli pileću čorbu u koju je bio potopljen ogromni komad mesa. Po ukusu je bilo očigledno da je ta kokoška imala životni vek tokom kog je kljucala i hodala, a da nije zaklana nakon 5 dana tovljenja koncentratom u zagušljivom pilićarniku pod veštačkim svetlom. Ukus paradajza i krastavca u grčkoj salati, takođe se razlikovao od onog na koji sam navikao. Za glavno jelo sam poručio dve faširane goveđe šnicle sa pireom i ljutim sosom, ali na kraju sam ga samo probao. Čorba i salata su me toliko zasitile da sam jedva disao.

p><p><p style=Pozicija restorana sa pogledom na najprometniji deo grada, bila je mamac za prolaznike raznih namera. Dovijanje za novcem u najarhaičnijem obliku, do danas je opstalo kao odlika Tbilisija. Bakute sa štapovima često stoje ispred ulaza i prose, a one smelije koje pokušaju da uđu unutra, odmah bivaju izbačene. Dva puta sam bio svedok takve situacije dok sam ručao, a viđao sam i mnogo kreativnije performanse. Oduševili su me otac i sin po čijim fizionomijama bih rekao da su iz Kirgistana ili neke druge države iz tog pojasa čije se ime završava na istan. Ušli su u restoran u autentičnoj nošnji sa sve čakširama, opancima i ogrnuti krznom, a u rukama su nosili groteskne figure orlova i tigrova, skoro pa u prirodnoj veličini. Nastupili su najopuštenije, kao potencijalni gosti, a onda su krenuli od stola do stola da nas maltretiraju nudeći da kupimo životinje od štuka.

Setio sam se teksta Anđeo od štuka, koji sam čitao spremajući ispit iz Postmodernizma. Tu sam na primerima Diznilenda i anđela od štuka naučio šta je simulakrum. Skoro na svakom putovanju kroz razne situacije pred očima mi se pretapaju kako istorijske, tako i lične epohe, s tim što sam od Gruzije najmanje očekivao postmoderni momenat. Nije dugo potrajao jer čim je spazila šta rade, vlasnica se zatrčala i Istance izbacila napolje, a u povratku se ljubazno nasmejala nama gostima. Neke stvari su svuda iste. Posebno one koje dolaze sa vrha hijerarhije. Ovi sa dna su mnogo kreativniji.

p><p><p style=Na svakom kutku u gradu ljudi prodaju širok spektar predmeta nedefinisane upotrebne vrednosti. Iskreno, sumnjao sam da je pozadina toga preživljavanje. Ponekad mi je delovalo kao deo folklora i tradicije, pa čak i kao egzibicionizam. Postave ćilim na trotoar, klupu, most ili ulaz u metro i spuste na njega šrafove, escajg, gramofonske ploče, izbledele stripove i plišanu igračku sa velikim penisom. U tome sam pre svega prepoznao doprinos gradskom imidžu, a tek onda motiv da se zaradi. Na taj način stariji meštani ispunjavaju svoju dokolicu. Druže se na ulicama sa ljudima sličnog hobija čiji se ćilim graniči sa njihovim i održavaju instituciju nelegalne prodaje.

Feniks

Neki od obrazaca ponašanja i ophođenja ljudi u raznim situacijama u kojima sam se tamo našao, podsetili su me na Beograd, a i samog sebe sam počeo da podsećam na svoj grad. To koliko se utisnuo u mene - daljine više ne mogu da razblaže i transformišu. Čini mi se da me je način na koji živim u svom okruženju, oformio za vjek i vjekova. Od putovanja više i ne očekujem da izazovu revoluciju mog bića. Jedan je Izrael i hvala Berlinu, ali Gruzija je ipak amater. U nju sam doveo pravog sebe, sa istim raspoloženjima i reakcijama i nijedna promena niti novo iskustvo nisu uspeli da me isprovociraju da budem malo bolja verzija sebe. Sada sam kao malter koji se stvrdnuo i ne menja težinu i oblik gde god da se premesti.

Tbilisi je geografski razbacan i toliko je star da se raspada. Nepravilnog oblika se prostire uz reku od juga gde je skoncentrisana većina znamenitosti, ka severu gde se pruža sve ono što nije centar, ali gde se mogu zateći nijanse svakakvih urbanih prizora. Tamo nema monotonih predgrađa i pravolinijskog kretanja. Grad je veliki, brdovit, bučan i u konstantnoj gužvi. Građevine su dotrajale, porušene ili poluporušene, mahom zapuštene, a opet se mogu videti i one čiji dizajn podseća na futurizam. Recimo, u centru se može zateći kuća koja je pukla na pola i tako rastavljenih cigli i krova ostala da stoji, a u blizini je i zgrada Suda koju žargonski zovu kuća pečurka (mushroom house) jer stvarno izgleda kao staklena pečurka.

p><p><p style=Svuda i na svakom koraku se gradi, buši, diže prašina i proizvodi buka koja meni nimalo nije prijala i činila je da se osećam nesigurno i nepoželjno. Saobraćaj je rulet za život. Voze kao ludi. Ljudi pretrčavaju i mimoilaze automobile, ponekad i u punoj brzini. Jednog mog poznanika su pre nekoliko godina udarila kola u Tbilisiju, pa su ga nakon ukazane pomoći u avion ubacili vezanog za bolnička nosila. Čuo sam da u Vijetnamu, gde takođe ne postoje saobraćajna pravila, ljude puste da prođu ako zažmure i prave se da su slepi. Ovde ni to ne bi pomoglo. Bezbednija opcija je zaranjanje ispod ulica, ali nakon što sam posetio Kijev 2013. godine, navukao sam fobiju od postsovjetskih podzemnih svetova u kojima se prodaju šarene laže. Ostajao sam na površini gde nisam mogao da se oslobodim iracionalnog osećaja da su sva ta dreka, trubljenja i zvižduci upućeni meni. Činilo mi se da me neko uporno doziva kako bi me povredio i kaznio. Ponašao sam se kao da bežim. Neretko mi je kroz leđa strujao neprijatan nadražaj iza one crne jakne sa rasprodaje koja je simbol moje prošlomartovske depresije u Parizu. Ovog marta u Gruziji i Jermeniji, taj odevni predmet bio je praktičniji nego godinu dana ranije u Francuskoj i Italiji, ali i dalje mi je bio teret.

Proleće na Kavkazu je hladno i vetrovito. Sa džemperom i jaknom nije mi bilo vrućina. Pogrešno sam rezonovao da će do kraja marta sve procvetati i da će me dočekati probuđeni zeleni prizori. Umesto toga, dominirale su siva i smeđa - boje ravnodušnosti i očiju. Nebo je bilo bezbojno, a ujedno teško, što je gradsku atmosferu naruživalo, pa je i moj celokupni utisak, verovatno nepravedno, ostao unižen. Kada me neko pita kako je bilo u Gruziji i Jermeniji, prvo kažem – Mart, a nakon toga - Značajno. Detalje još uvek niko ne zna.

Nastavak sledi ...


Od istog autora:

PISMO IZ TORINA - Panorama misterije

Ovaj tekst nastao je našom željom da stvorimo alternativni veb prostor za mlade gde mogu da pišu o onim temama koje smatraju važnim, iskreno i bez ograničenja! Ukoliko želiš da i ti budeš član našeg mladog tima tvoje ideje su dobrodošle! CV i jedan tekst pošalji na urednistvo@iSerbia.rs uz Cc na office@iSerbia.rs, sa naznakom "Prijava / novinar". Otvoreno za sve od 15 do 35 godina. Prijem novih novinara vršimo do svakog prvog dana u mesecu.


Želim povremeno da dobijam mejlove od portala o vestima, najnovijim konkursima i aktivnostima OVDE

Odricanje od odgovornosti