Godine koje ne volimo

FOTO: Pixabay

Zanimljivo kako su godine prvi kriterijum osude, one iste godine za koje treba da kucnem u drvo da ću ih doživeti. Kao da je nastrano preći 70, 80, 90 godina i još uvek izlaziti iz kuće i živeti. Stari ljudi su, čini se, zasebna vrsta prema kojoj ne znamo kako da se postavimo, a to koliko dugo su na ovoj planeti gradi zid između nas i njih. Iako je, paradoksalno, "nama" je suđeno da pređemo zid i postanemo "oni".

Na šarenim ekranima ne postoje stari ljudi kakve viđamo na ulicama. Ako se uopšte pojavi neko ko je prešao pola veka, ispeglano lice nas zbunjuje i vraća u detinjstvo kada smo verovali u veštice i čarobnjake sa maskama. Bojimo se starosti, ali ne toliko zbog moguće slabosti koliko zbog bora i, još više – zbog toga što znamo kako mi gledamo i ponašamo se prema starosti. Moraš da budeš mlad i lep zauvek, inače nisi vredan pažnje i divljenja, već si nečija obaveza. I oni za koje kažemo da su "dostojanstveno stari" kao da moraju da se trkaju i prave da se ništa nije promenilo, da još uvek mogu sve kao nekad.

web_novinarstvo_3.jpg

Naučeni smo da su vitalnost i svežina odlike kojih treba grčevito da se držimo, ali niko nam nije govorio o mudrosti koja se stiče jednostavnim protokom života. Kažu nam da hodamo sami, protiv svih ako treba, nezavisni i hrabri, ali ne i da zatražimo savet od nekog ko je možda već sve to prošao. Jer, šta se zaista na svetu promenilo? Ljudi su još uvek malo dobri i malo zli i nema tog tač skrina i tog četa koji je suštinski promenio ljudsku prirodu. Svi plivamo kako znamo i umemo, ali sigurno bi bilo lakše kada se usput ne bismo ignorisali ili, još gore, kinjili. I mladi i stari mogu mnogo da nauče jedni o drugima samo ako pruže priliku da se to desi. Ne govorim o tajnama bakinog kolača ili štrikanja niti o internetu i kompjuterima. Govorim o iskustvima koje je imao ili će svakako imati svaki čovek – ljubav, bol, uspeh, promašaj, novi pokušaj. Sve dobre priče od kada je književnost nastala opstaju zato što su to priče o nepromenljivim smicalicama života.

I priznajem – postoje ljudi koji ne zaslužuju da im se ustane u prevozu, i mlađih i starijih od vas, ali ako ih samo otpišete, ni vi niste zaslužili da sednete.