Gde je granica ambicije?

Ako je energija gorivo bez kojeg ne možemo da se pokrećemo, ambicija je ono što nas gura iznad naše trenutne pozicije čak i onda kada smo na izmaku energije. Da nije nje, činili bismo tek onoliko koliko nam naša energija dozvoljava i sporije bismo napredovali. Svi ćemo se složiti sa tim da je ambiciozan čovek, ukoliko dobro primeni svoju ambiciju, uspešan čovek.

Međutim, šta je sa drugom stranom medalje? Obično se o ambiciji govori kao o nečemu poželjnom i korisnom za svakog uspešnog čoveka. Sada, ja vas pitam, da li vam se čini da je prevelika ambicija ponekad kao nikad zadovoljen apetit? Dešava se da smo ponekad toliko željni napretka i uspinjemo se na lestvicama uspeha, ali nikada ne stajemo, uvek želimo još više, još bolje, još dalje... Postavlja se pitanje – gde je kraj tom penjanju? Možda ću dobiti odgovor da kraja nema, da je čitav život svodiv na penjanje ka još višem (jer uvek postoji nešto više od trenutne tačke, a ne treba se zadovoljavati sitnicama). Međutim, zašto onda govorimo o dosezanju vrha? Gde je taj vrh ako do njega nikada nećemo doći? Bilo bi nepraktično da je on toliko visoko, da je potreban čitav život da bi se dosegao, a neki ni za života, već čitav život provedu postavljajući sebi nove i uzvišenije izazove.

Ovo dovodi do dva glavna problema. Najpre, ovakvim načinom teško da ćemo dati odgovor na pitanje gde smo, da li smo stabilni, u čemu smo se ostvarili. To povlači i zamerku, koja nam se može uputiti, da možda ne možemo da prepoznamo razliku između cilja i sredstava, između puta i konačne odrednice. Drugi je problem što vrlo često prevelika ambicija može da bude opasna podjednako kao i prevelika želja pa da u tome sagorimo. Sagoreli bismo u tom smislu što, pošto bismo dosegli određeni stepenik, nakon što bi se rodila želja za nečim višim, ovaj stepenik bi bio bezazlen u odnosu na onaj kome težimo, a vremenom bi naša težnja bila autodestruktivna pa čak i agresivna. U krajnjim fazama, gubili bismo kontrolu nad tlom na kojem stojimo (ono bi postalo nevažno), sopstvenim mislima, rasporedom vremena, brkali bismo prioritete različitih važnosti...

Važno je, najpre, postaviti sebi jasno formulisan cilj. Zvuči smešno, ali setimo se kako deca često govore: „kada porastem, biću učiteljica“. To je vrlo konkretno izraženo, a mi, kako odrastamo i kako nam rastu ambicije, sve više odstupamo od te konkretnosti i grabimo sve, bez stavljanja u neki kontekst. Jasna vam je rečenica da sredstvo nije isto što i cilj, ali kada ste vrlo ambiciozni, da li ste u stanju da razlikujete sredstvo od cilja? Zapravo, ne. Kada se pojavi nešto novo, što vas oduševi, vi to želite da imate i tretirate ga kao cilj, a možda je to samo jedan deo puta ka odrednici, ako je uopšte i relevantan za taj konkretan cilj. Stoga, da ga ne bismo zanemarivali i mnogo trošili sebe, važno je tačno ga formulisati. Sledeći korak je prepoznati i odrediti koja su sredstva relevantna za vaš zacrtani cilj. Nekad je sredstvo previše bezazleno i vrlo malo nas pomiče, pa se ne treba ni zadržavati, a nekad je sredstvo toliko krupnije od našeg cilja da je na granici da se razilazi sa njim.

Da bismo ostvarili neku uređenost u glavi i postupanju, koja bi nas usmeravala ka odgovarajućim sredstvima, kojima dostižemo cilj, važno je postaviti granice svojoj ambiciji. To nije lako postići, ali razmislite bukvalno o onome da se ne jede sve što leti.