Etička i filozofska analiza ljubavi

Foto: pixabay

Da li je ljubav kao kvalitet uzvišenog reda samo koncept ili transcendentalni izraz?

Ljubav je koncept sa dvostrukim značenjem. Pod primarnim značenjem obuhvata grupu stavova i ponašanja povezanih sa naklonošću, izraženih odgovarajućim osećanjima, emocijama i tipičnim iskustvima. U njegovom drugom značenju, ljubav se smatra vrlinom uzvišenog reda koja sažima svu naklonost i dobrotu za koje je sposobno ljudsko biće, tako da se na polaznoj tački susrećemo sa dva približna značenja ljubavi, iako različitih u svom obimu: jedno koje posmatra ljubav u njenoj psiho-fiziološko-socijalnoj dimenziji, a drugo simboličkog karaktera koje je posmatra kao vrlinu ili nešto duhovno ili neopipljivo, povezano sa stavovima i ponašanjima orijentisanim na društveni kontekst. Možemo, dakle, reći da ljubav ima dve dimenzije: jednu fizičku ili psiho-fiziološko-socijalnu, i drugu simboličku ili virtuelnu.

Počećemo sa stanovišta da ljubav podrazumeva obe stvari, osećajno i duhovno, i nešto više. Kroz ovo kratko razmišljanje pokušaćemo da naučimo i, iz tog učenja, objasnimo šta je to nešto više povezano sa suštinom ljubavi. U stvari, ljubav nije samo skup osećanja i osećajnih iskustava, i vrlina povezana sa određenim stavovima i ponašanjima. Ono što kvalifikujemo kao „nešto više“, osnovno ili uzvišeno, je ono što je u stanju da generiše sve te različite stavove, osećanja i iskustva, bilo kod ljudi ili kod životinja.

U stvari, ljubav se zamišlja kao nešto najveće, u pozitivnom smislu, što neko može da iskusi ili doživi. Od najstarijih vremena do danas, mnogi ljudi su bili sposobni da spontano posvete ili predaju svoj život zarad ljubavi. U stvari, iz ljubavi proizilaze stavovi i ponašanja kao što su razumevanje, empatija, velikodušnost, bratstvo, tolerancija i solidarnost, filozofski takođe smatrane vrlinama. Prema ovome, ljubav se nalazi iznad svih tih stavova i vrlina i objedinjuje ih.

daisy_712898_640.jpg
Foto: pixabay

Prijateljstvo, kao najčešći izraz ljubavi, strastveno neutralno, takođe obuhvata sve naznačene stavove ili vrline, jer voleti podrazumeva osećati empatiju, razumeti, biti velikodušan, blizak, tolerantan i solidaran. Onda, sa namerom da dođemo do razumevanja tog nečeg više što definiše suštinu ljubavi, fokusiraćemo našu analizu na posmatranje ljubavi kao kvaliteta uzvišenog reda.

Uzmimo kao polaznu tačku doprinos Aristotela, koji nam govori da je vrlina izraz ljudske izvrsnosti, ljudskog delovanja u potrazi za uzvišenim, za najlepšim i najboljim. Tako se vrlina odnosi na ono što pripada suštini ljudskog postojanja, što nas razlikuje od životinja, kao što je izražavanje čovekove volje podstaknuto inteligencijom.

U svojoj fizičkoj ili psiho-fiziološko-socijalnoj perspektivi, učenje o ljubavi odgovara nauci, u ovom slučaju psihologiji, koja analizira i uzima u obzir sve što podleže posmatranju, tj. različite oblike nastajanja i manifestacije ljubavi. U svojoj nematerijalnoj ili simboličkoj perspektivi, predstavlja filozofiju koja se bavi istraživanjem pitanja ljubavi, i za to ide još dalje i ulazi u skrivene ili neprimetne aspekte, putem razmišljanja, kako bi obuhvatila sve što ljubav podrazumeva.

Pre nego što nastavimo da napredujemo u našoj potrazi, utvrdimo četiri tačke, kao preliminarne zaključke:

• U svakodnevnom životu, ljubav se manifestuje na dva načina: na psiho- fiziloško-socijalni način izražena kroz osećanja, emocije i osećajna iskustva, i kao vrlina koja u nama generiše određene stavove i ponašanja orijentisana na društveni kontekst. Shvatamo da ponekad, zavisno od slučaja, više naginje ka prvom, a ponekad ka drugom načinu;

• Psiho-fiziološko-socijalni ne mora obavezno da podrazumeva vrline kao što su razumevanje, empatija, velikodušnost, bratstvo, tolerancija i solidarnost. Može da podrazumeva neku vrstu zajedničkog egoizma, kao osećanja, emocija i iskustava erotskog karaktera;

• Ljubav, kao i stvarnost, je zbir oba aspekta: primetnog ili psiho-fiziološko-socijalnog, i neprimetnih aspekata do kojih se dolazi putem analize i filozofskog razmišljanja. Upravo filozofsko mišljenje koristimo da bismo se približili razumevanju tog neprimetnog „nečeg višeg“;

• Analiza koju sprovodimo će nas odvesti do jednog od tri zaključka: a) ljubav je samo skup osećanja, stavova i ponašanja povezanih sa psiho-fiziološko-socijalnim; b) ljubav shvaćena kao vrlina uzvišenog reda ne postoji, nema ljudsku osobinu, predstavlja samo pojam; c) ljubav kao vrlina uzvišenog reda, prestavlja teorijski pojam, nedodirljiv ili uzvišen, koji utiče na stvarnost psiho-fiziološko-socijalnog.

Pojam vrline uzvišenog reda, koji proizilazi iz filozofskog pristupa, predstavlja nam ljubav kao teorijski pojam ili entitet koji se odnosi na nešto što obuhvata, ili je povrh ili prevazilazi, naznačene stavove ili vrline. Po simplističkoj formi, svako bi mogao reći da je ljubav, onda, samo teorijska konstrukcija, prost ljudski pojam, i da su realni stavovi samo razumevanje, empatija, velikodušnost, bratstvo, tolerancija i solidarnost.

Gledano na taj način, ljubav kao vrlina bi bila posmatrana samo kao klasifikativni koncept ili naziv koji dajemo tom skupu stavova ili vrlina. Međutim, stvarnost nam pokazuje da razumevanje, empatija i velikodušnost, ili njihov izostanak, same po sebi ne utiču na ljude kao što to čini ljubav, osim kada je reč o potpunom napuštanju, gde nekom sve to fali i niko mu posvećuje pažnju.

Tačnije, potpuno napuštanje bi bio slučaj potpunog odsustva ljubavi, tako da bismo tu podrazumevali ceo skup. Osim toga, shvatamo da naznačeni stavovi ili vrline imaju određeni afinitet, ili kako bi rekao Vitgenštajn, poseduju određenu familijarnu notu, koja čini se da odražava zajedničko poreklo. Onda, možda, nije skup datih stavova ili vrlina ono što označava ljubav, nego oni predstavljaju implikacije ili derivacije ljubavi, što čini ljubav nečim što ih prevazilazi.

heart_159637_640.png
Foto: pixabay

Zaista, ljubav je nešto svojstveno suštini života, što pripada životnom redu. Rađamo se iz ljubavi jednog para, i zahtevamo pažnju i brigu da bismo prevazišli ili preživeli tu etapu hendikepa karakterističnu za rano detinjstvo. Kao što je istakao Levinas, osnivač etike ljubavi, postojimo jer se neko ranije pobrinuo za nas. Bez ljubavi ne bismo postojali.

U stvari, nedostaci koji se odnose na ljubav i koji su povezani sa poreklom svakog ljudskog života i sa detinjstvom, kasnije se pretvaraju u psiho-socijalne poremećaje koji mogu, u nekim slučajevima, postati ozbiljni. S druge strane, ljubav u svom simboličkom karakteru, prevazilazi pojedinca ili ga vodi van okvira i sa biološke strane. Psiho-fiziološke komponente ljubavi imaju svoj koren u genetici, čine deo ljudske konstitucije, i aktiviraju se preko stimulanasa koji izazivaju hormonalne reakcije, koje zauzvrat, generišu reakcije u ponašanju.

Ljubav, kada je posmatramo kao kvalitet višeg reda, se povezuje sa simboličkom funkcijom misli, sa našom duhovnom dimenzijom. Po mišiljenju Savatera, ljudski život se odvija u dvostrukom kontekstu: biološkom i simboličkom. U tom smislu, filozof komentariše: „Dete prolazi kroz dva razvoja: prvi je u majčinoj materici prema biološkim odrednicama, a drugi u društvenoj matrici, izložen različitim simboličkim odrednicama.“

Kada posmatramo jednu majku koja vodi računa i brine o svojoj deci, bilo u društveno-ljudskom okruženju ili u životinjskom kraljevstvu, primećujemo da ljubav prevazilazi sentimentalno i nalazi onog koga voli na ivici sebe, svog postojanja, i postavlja ga na granicu između života i smrti, i tako je majka sposobna da se odrekne ili da preda sopstveni život za svoju decu. To je uzvišenost, nešto što prevazilazi i čak se pretvara u negaciju individualnog ili biološkog, a ljudska istorija je puna slučajeva skoro spontanog predavanja svog života zarad odbrane dece, a čak i zarad drugih voljenih bića.

Ljubav je pokazala da je sposobna da u ljudskom biću pokrene radikalna ponašanja gde simboličko prevazilazi biološko. A šta je simboličko? Simboličko, u slučajevima povezanim sa ljudskom egzistencijom, kao što je ljubav, predstavlja integraciju značaja, vrednosti od značaja, očekivanja povezanih sa vrednostima i naučenih odgovora. Ističemo dve Savaterove rečenice koje nam pomažu da shvatimo kako simboličko, nedodirljivo, može da utiče na materijalno, na realnost:

„Stvari nisu ono što jesu, nego ono što znače za nas“.
„Život koji pokušavamo da sačuvamo i održimo nije samo biološki proces, nego simbolička promena“.

Reći da je ljubav vrlina, ili kvalitet višeg reda, svojstvena životu i povezana sa drugim vrlinama, kao ranije naznačenim, nije dovoljno da bismo je definisali, jer bi trebalo razjasniti tu vrlinu ili kvalitet u njenim unutrašnjim odrednicama. U pokušaju da se približimo suštini ljubavi, da bismo pokušali da je objasnimo, moramo je razlikovati, kao životni kvalitet, od glagola voleti, koji je jednak ljubavi u akciji. Možemo opisati šta podrazumeva voleti, ako krenemo od vidljivih ponašanja povezanih sa naklonošću, strašću, osećanjima, emocijama i sa razumevanjem, velikodušnošću i drugim stavovima karakterističnim za ljubav, ali bi iz analize pobeglo ono njeno osnovno ili esencijalno.

Tako, kao i postojanje, primarni ontološki pojam, nema svoju definiciju, i samo se definiše kao suprotnost nepostojanju. Suština ljubavi prevazilazi sam pojam i obavezno treba da se poveže sa dobrim da bismo je definisali, kao što pokazuje sledeća afirmacija: ljubav je najviši izraz dobra, životnog reda i dobrog. Ova tvrdnja, iako i dalje nije definicija sa validnom epistemološkom strukturom, ukazuje na njen značaj.

heart_700141_640.jpg
Foto: pixabay

Ljubav nije samo obuhvatni pojam skupa pozitivnih stavova i ponašanja. Ljubav, kao kvalitet uzvišenog reda, je nešto nedodirljivo što pripada samoj strukturi, vitalnom redu i dinamici života, nematerijalni pojam koji izaziva pozitivne stavove i ponašanja. Predstavlja nedodirljivo ili uzvišeno omogućujući i modifikujući stvarnost. Predstavlja nešto slično Higsovim bozonima, koji iz svoje nematerijalnosti ili svog samo podrazumevanog postojanja, određuju pripadnost mase materijalnih čestica. U tom slučaju, ljubav omogućuje život.

Ljubav je nešto svojstveno ljudskoj suštini. Zbog toga, bez ljubavi život nema smisla. Ovde dolazimo do šokantnog zaključka, jer se direktno poziva na uzvišeno, na smisao života. Pada nam na pamet čuvena afirmacija Vitgenštajna u „Traktatu“, kojom povezuje smisao sa uzvišenim: „Smisao sveta mora da ostane izvan sveta, jer ako ne bi bilo tako, bio bi naslonjen na sve što se dešava, tj. naslonjen na uzročnost. I ispada da ono što čini svet koji nije uzročan, a to je smisao, ne može ostati u svetu, jer bi u suprotnom postao uzročan“.

Ljudski svet se ne naslanja samo na uzročnost, kao što je slučaj sa genetički programiranim životinjskim svetom, jer je naš svet stalno modifikovan kroz ljudske radnje, gde su radnje povezane sa ljubavlju one koje naginju pozitivnom, konstruktivnom, dok se radnje orijentisane ka odsustvu ljubavi, ka mržnji, okreću destruktivnom.

Završavamo citirajući Luka Ferija, savremenog francuskog filozofa, koji sa polazišta nevernika, drži da na svetu postoje jasne naznake uzvišenosti, čak i posle toliko pokušaja od strane Ničea da stane na kraj svim znacima uzvišenosti. Stavlja kao primer tome ljubav, smatranu kao nešto više od podrazumevanog koncepta koji je kvalifikuje kao uzvratni osećaj, kao emociju više, čime ljubav postaje nešto što nas vodi van okvira i u stanju je da nas dovede van ivica egzistencijalnog. U svojoj knjizi „Naučiti da živiš“, potvrđuje da je potpuna imanencija besmislica, jer prekid sa svim što je uzvišeno znači i prekid sa svim što je ljudsko.


Izvor: gestiopolis