Epidemija treme

FOTO: Lifehacker

Došao je period poslednjih ispitnih rokova pa naši studenti u jurnjavi za uslovom jedva podnose i sopstvenu kožu, a kamoli situaciju u kojoj se nalaze. Dovoljno je da pod tim stanjem razgovaramo sa jednim i već smo ga zarazili, a epidemija se širi dok kažeš: „keks“. Uspaničeno vrtimo listove, na gomilu ispitnih pitanja ne možemo naći adekvatne odgovore, sto puta čitamo rečenicu i ne možemo niti da je zapamtimo, niti da je ukapiramo, naš mozak ne sarađuje, a umesto da mi letimo kroz strane, jedino što leti je vreme. Aman, kolege!

Kao što uvek trubim, najviše se plašimo onoga nad čime nemamo kontrolu. U ovom slučaju, to su dve stvari: profesor i rad našeg mozga. Neću zalaziti u prvo, na njega možda možemo indirektno da utičemo (svojim dobrim nastupom na ispitu), ali to će nam na kraju biti jasno i kako. Međutim, hajde da vidimo šta je to sa našim mozgom što nas plaši. Šta ako zakaže, šta ako nije sposoban da pamti? Poznata su vam ova pitanja? Možda deluje da ne možemo uticati na tako nešto, ali iznenadićete se koliko zapravo možemo.

Koliko smo samo puta poželeli da nam mozak bude kao sunđer i da samo upija. Želja nam se ostvarila, jer naš mozak i jeste sunđer, upija bukvalno sve. Tu uključujem i naše misli, strahove... Jasno je da i sunđer kada skroz natopimo ne može još više da upija. Stoga, važno je da budemo svesni da naše panične misli, čak i one nesvesne, takođe pune naš mozak informacijama i time zauzimaju prostor onome što bismo mi voleli da tu uglavimo. Došli smo, dakle, do onoga što smo mislili da nije do nas, a zapravo jeste. Kako se rešiti tih suvišnih informacija koje preokupiraju naš mozak?

Naravno da nije lako, trema i strah, iako često imaju, za nas, realnog osnova, nisu u domenu namernih radnji i utoliko je teže na njih uticati. Uvek sam bila pobornik zdravog razuma i analitičkog razmišljanja, jer mi se često pokazivalo kao najkorisnije, pa ću i ovaj put predložiti isto. Udahnimo duboko i razmislimo od čega strahujemo.

web_novinarstvo_3.jpg

Idemo redom. Dakle, sada je period pripreme ispita. Šta bi nas tu uplašilo? Svakako neuspešna priprema, lekcije koje nisu jasne, koje teško pamtimo, želja da se postigne mnogo, a činjenica da se ne ide željenim tempom. Šta bi nas na samom ispitu uplašilo? Neizvesnost pre nego što dobijemo ispitna pitanja, zatim kada ih dobijemo, panika ukoliko nam ne odgovaraju ili odlaganje iste ako su pitanja u redu (uspaničićemo se ako se zbunimo), želja da se pokažemo u što boljem svetlu i naravno, do samog kraja neizvesnost kako smo prošli. Malo li je? Hoćete još? Izvolite još, daću vam jednu bombu straha – predstoje vam ispiti od kojih vam zavisi uslov za narednu godinu, a time i gomila vaših planova i želja.

Kada smo sve to lepo stavili na papir, nađimo rešenje za ove probleme. Najpre treba da uvidimo šta je to što mi jedino možemo da učinimo kako bismo sebi omogućili što bolji rezultat. Rad. Međutim, ne neki težak, iscrpan rad od kojeg ćemo na dan ispita pasti u nesvest. Ne zaboravimo da je naš mozak jedan od glavnih aktera, moramo misliti na njega. Dakle, jedan disciplinovan rad u miru. Uhvatite povoljan trenutak i počnite. Samo vi i knjiga. Nema ispita, profesora, drugih, tremom zaraženih, kolega, samo vi i vaša knjiga. Družite se sa njom, čitajte je, ona ima nešto da vam kaže. To je sve što u ovoj situaciji možete.

Kada dođe ispit, uloge će se malo zameniti, umesto knjige, ostaćete samo vi i vaše znanje. Ta osoba što je ispred vas je samo zainteresovana za vas dvoje, nema nikakvu lošu nameru. Oni što su vam samo pothranjivali loše misli svojim izjavama o tome kako je gradivo teško ili pak kako je njima lako (pa vam time srozavali samopouzanje) takođe ne zalaze u ovu sferu. Već smo rekli da postojite, najpre, samo vi i vaša knjiga, a potom, samo vi i vaše znanje. Nema njih i nema strahova, oni nisu vi, oni nisu vaša knjiga i oni nisu vaše znanje.

Šta je sa strahovima? Transformisaće se u smirenu svest da vam je do nečega stalo. Staćete im na put kada sebi jasno kažete šta je jedino što možete učiniti i kada se pomirite sa tim da ne možete voditi situaciju nečim što niti imate, niti vam je potrebno. Borite se jedinim sredstvima koje imate i ne očajavajte što nemate druga, ni drugi ih zapravo nemaju. I znajte da niste sami, mnogi imaju tremu, ne zaboravite, epidemija je. Takođe, vaš mozak je od straha zaboravio i drugačiji, realan, scenario koji bi vam se više dopao i sasvim je moguć.
Srećno!