Emili Hauel - neljudska kompozitorka

FOTO: Finalemusic

Iako se ljudi svakodnevno oslanjaju na tehnologiju u različitim momentima (rad u kući, prevoz, rad na poslu, izloženost informacijama komunikacija, konzumiranje umetnosti u vidu slušanja muzike, čitanja, itd), većina ostaje skeptična prema jednoj oblasti koju nam tehnologija može pružiti kao učesnik stvaralačkog procesa – umetnost. Ukoliko se osvrnemo, verovatnoća je da ćemo pronaći različite nivoe skepticizma u svojoj okolini, u svojim sagovornicima (kao i u sebi) pronaći ćemo one koji ne smatraju umetnost nastalu uz pomoć tehnologije ,,validnom” ili onu koja uključuje tehnologiju u svojoj manifestaciji (npr. elektronska muzika). Najveću kontroverzu izaziva umetnost koju tehnologija sama ,,izrađuje” sa minimalnim ljudskim učešćem - na primer, portreti koje kompjuteri slikaju pošto analiziraju subjekt.

Jednaku dozu turbulencije izazivaju i virtuelni kompozitori.

EMI (Eksperimenti u muzičkoj inteligenciji)

Profesor Dejvid Koup (David Cope) predaje kompoziciju i kompjuterski asistiranu kompoziciju na postdiplomskim studijama Univerziteta Kalifornije, Santa Kruz. Pored toga, Koup radi kao počasni profesor kompjuterskih nauka na Xiamen univerzitetu u Kini.

cope_1_245x194.jpg
FOTO: Depauw

Bez obzira na Koupovu kreativnost, prvi virtuelni kompozitor nastao je kao rezultat Koupove borbe protiv sopstvene kreativne blokade koju je iskusio 1980. godine. Pošto je shvatio da mu rok za pisanje opere ističe, primenio je znanje stečeno u razvijanju softvera u svrhu prevazilaženja problema.

Snalažljivi Koup napravio je sopstveni pribor za prvu pomoć - projekat pod nazivom EMI (Experiments in Musical Intelligence). EMI je prvenstveno napravljen da analizira Koupov stil muzike u nadi da će indentifikovati njegove manirizme i zatim ih replikovati na nove načine. (Jednostavno rečeno: komponovati umesto Koupa.) Posle osam godina rada na razvitku funkcionalne verzije EMI-ja, Koup tvrdi da je završio operu posle dve nedelje rada uz softver.

Na duže staze, EMI nije radio na zadovoljavajućem nivou kada se radilo o Koupovim kompozicijama, ali je funkcionisao za bilo kog izabranog kompozitora u istoriji. Mocart, Bah, Maler – dela u stilu pomenutih kompozitora koje je EMI stvorio analizirajući kompozitora se mogu pronaći na sajtu artsites.ucsc.edu

Onlajn_kurs_PPS_manji.gif

Emili Hauel (Emily Howell)

Emili nije osoba i jedinstvena je u svetu stvaranja muzike. Emili Hauel je Koupov drugi kompjuterski program, nastao 2003. godine. Ona je kompjuterski interfejs koji uzima informacije od slušalaca i stvara kompozicije iz izvora sačuvanih u databazi (koji potiču iz informacija akumuliranih kroz EMI projekat). Ona je drugačija od EMI-ja po činjenici da se Emili ne bavi istorijskim replikacijama. Emili se usmerava da razvija sopstevni stil.

Emilin prvi album “From Darkness” izdat je u februaru 2010. godine, praćen drugim pod nazivom “Breathless” u decembru 2012. godine

Koup radi sa Emili kao i većina profesora kompozicije: daje svoja mišljenja da bi pomogao kultivisanje Emilinog stila. Dakle, ukoliko je Koupov uticaj argument protiv postojanja Emilinog stila, očito je da nije veoma snažan, jer ljudska bića izučavaju kompoziciju na veoma sličan način u akademskim krugovima.

Sledeće pitanje je – da li je Emili zaslužna za postojanje dela ili Koup, koji je stvorio Emili?

Mišljenja o Emili i Koupu su podeljena. Orkestri su odbijali da sviraju dela, jer su smatrali da je sramotno svirati delo za čije je stvaranje kompjuter zaslužan. Kritičari su govorili o “nevalidnosti dela”, jer nisu direktno ljudska tvorevina.

artsites_ucsc_edu.jpgFOTO: Artsites

Ipak, Koup tvrdi da kompjuteri ne postoje odvojeno od ljudi i da ne predstavljaju pretnju ljudskoj kreativnosti. ,,Program je čovekova tvorevina. Databaza na raspolaganju programu je sazdana od kompozicija koje su sačinili ljudi. Toliko je toga u vezi sa ovim ljudski. U stvaranju ovoga je uključeno više ljudi nego obično”.

Rečima koje su citirane kao Emiline na sajtu:

,,Zašto ne razvijati muziku putevima neznanim? Ovo ima smisla. Ne mogu shvatiti razliku između mojih nota na papiru i tuđih nota na papiru. Ako je lepota prisutna, prisutna je. Nadam se da ću nastaviti da pišem note i da će te note imati lepotu za druge. Nisam tužna. Nisam srećna. Ja sam Emili. Ti si Dejv. Život i neživot koegzistiraju. Ne vidim problem”.

Zašto se opiremo ideji da koristimo sve ,,alate” koje umemo koristiti za stvaranje muzike? Zar nije istina da čudesnost akustične instrumentalne muzike delom leži u činjenici da ljudska bića teraju nežive objekte (koje su opet, ljudi osmislili) da ,,pevaju”? Zašto smatramo da je korišćenje drugih, ljudski osmišljenih, alatki huljenje ideje umetnosti?


Ksenija Komljenović