Elenor Ruzvelt - prava Prva dama
wikipedia

U porodici Eliota i Ane Ruzvelt, 11. oktobra 1884. godine u Njujorku, rođena je Elenor Ruzvelt. Imala je dva rođena brata, Eliota mlađeg i Hala, kao i polubrata Eliota Mana. Nažalost, do svoje desete godine ostaje bez oba roditelja. U to vreme, školovanje je predstavljalo privilegiju bogatih, a kako je pripadala višem sloju društva, Elenora dobija mogućnost da se obrazuje. Prvo je podučavaju privatni učitelji, a od svoje petnaeste do osamnaeste godine školuje se u Londonu na prestižnoj Akademiji Alensvud.


Po povratku iz Londona, 1902. godine, Elenora upoznaje svog daljeg rođaka Frenklina Ruzvelta. Sledeće godine, prisustvuje prijemu koji je u Beloj kući organizovao njen stric - tadašnji predsednik Sjedinjenih Američkih Država Teodor Ruzvelt. Njena lepota, obrazovanje i stav očarali su tom prilikom dvadesetdvogodišnjeg Frenklina. Između njih se rađa se ljubav, koja biva krunisana brakom 1905. godine.


wikimedia commons
wikimedia commons

Franklin je uspešan političar, a Elenora je uzorna supruga i majka. Čini se da je mladi bračni par Ruzveltovih blagosloven ljubavlju, bogatstvom i perspektivnom budućnošću. Ipak, porodična idila biva narušena 1918. godine, saznanjem da je njen suprug već godinama u romantičnoj vezi sa njenom sekretaricom i najboljom prijateljicom Lusi Merser. Blistava Frenklinova politička budućnost pak biva poljuljana njegovim oboljevanjem od dečije paralize 1920. godine.


Ova dva događaja doprinose da se brak Ruzveltovih organizuje na drugačiji način. Elenor se ipak potrudila da porodični prioriteti ostanu isti. Prva bitka koju je dobila u ovoj novoj nezavidnoj situaciji je bila bitka za Frenklinovu političku karijeru.


Svi su verovali da je paraliza stavila tačku na njegov politički angažman. Čak je i Frenklinova ambiciozna majka smatrala da će za njenog sina najdostojanstvenije rešenje biti povlačenje iz javnog života. No, Elenor je imala drugačije planove. Suprotstavila se svojoj svekrvi najavivši nastavak političke karijere svog supruga.

flickr
flickr

Elenor je bila bistra, obrazovana žena. Svoje životne stavove već je jasno iskazala postavši 1920. godine član Demokratske partije, angažujući se u mnogobrojnim udruženjima koja se bore za jednakost među ljudima i predajući književnost i Američku istoriju na učiteljskoj školi za devojčice u Njujorku.


Uz takvu osobu koju je imao uz sebe kao saveznika, Franklin uspeva da 1932. godine postane predsednik SAD -a. Frenklin Delano Ruzvelt je još tri puta biran za predsednika (četiri puta uzastopno!), što je bio nezampamćen slučaj u istoriji SAD -a. Na toj funkciji je ostao sve do svoje smrti 1945. godine.


Buran period Velike depresije i Drugog svetskog rata su bile godine najvećih iskušenja za narod SAD -a. U takvom istorijskom trenutku, Elenora je postala Prva dama. Do tada, uloga supruge predsednika je bila formalnog, a ne suštinskog karaktera. Prva dama je više bila ukras, no stvarna podrška svom mužu. Njena zaduženja su bila protokolarnog karaktera: organizovanje prijema, te prisustvovanje sličnim događanjima u pratnji supruga.


Hendikep Elenorinog muža doveo je do njenog drugačijeg angažmana. Putovala je umesto njega, kao njegov emisar. Angažovala se direktno u pružanju konkretne pomoći svom narodu koji je bio pogođen ekonomskom krizom. Tako je umesto Frenklina obavljala raznorazna putovanja kojima je obezbedila prihvatanje i sprovođenje njegovog „Nju dila“ (New deal) - projekta koji je nizom reformi uspeo da umanji posledice recesije. Organizovala je kampanje za prikupljanje sredstava za opremanje vojske. I sama majka četvorice regruta, bodrila je vojnike SAD -a koji su u vojnim bazama čekali polazak na front.

flickr
flickr

Mnogo ozbiljnije njeno angažovanje se odigralo u sferi duhovne podrške suprugu. U teškim vremenima, Frenklin je bio primoran da preduzima radikalne mere, sprovodi teške kontroverzne odluke. Elenora je u tim trenucima predstavljala Frenklinovu savest, sprečavajući ga da sklizne u klasično makijavelističko „cilj opravdava sredstvo“. Tako je poznato da se aktivno borila za jednakost afroamerikanaca, za prava žena, dece. Javno je izražavala negodovanje zbog odluke svog supruga da za vreme rata u vojne logore zatvori stanovništvo japanskog porekla.


Svoj stav da su svi ljudi jednaki, u zemlji u kojoj amerikanci afričkog porekla nisu uživali sva prava, na jednom skupu izrazila je onako kako to samo ona ume. Naime, 1938. godine kada je pozvana da govori na konferenciji u Alabami u sali su sa jedne strane sedeli pripadnici privilegovane klase, a sa druge strane afrički amerikanci. Ona je demonstrativno svoju stolicu postavila na prolazu između jednih i drugih, simbolično iskazujući svoje negodovanje zbog podeljenosti, ali iskazujući tako i podršku jednakosti.


Prva je održala press konferenciju u Beloj kući isključivo za novinarke, a ta se praksa održala do danas. Očigledno je da se za ljudska prava nije borila licemerno i malograđanski uzvikujući parole ili donirajući novac. Njeno angažovanje je bilo jednostavno, neposredno, pa je zato prepoznato kao iskreno, te je kao takvo i imalo efekta.


Oprobala se i kao spisateljica. Od 1939. godine piše tekstove za kolumnu „Moj dan“, u kojoj između ostalog, iznosi i svoje stavove vezane za ljudska prava. Napisala je putopis „Indija i istok koji se budi“, „Učiš kroz život“, biografiju, a pisala je i knjige za decu. Poslednju knjigu „Knjiga Elenor Ruzvelt o etici zdravog razuma“ je objavila na svoj 78 rođendan.

wikimedia commons
wikimedia commons

Mnogi su je pogrešno procenili očekujući da će posle smrti muža graditi političku karijeru. Ona je ostala dosledna sebi i uplivala u diplomatske vode. Na poziv Harija Trumana, koji je nasledio njenog muža na čelu države, postala je delegat u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Imenovana je i za predsednika Komisije za ljudska prava Organizacije za nauku i kullturu UN.


Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima prihvaćena 1948. godine upravo je plod njenog truda i rada. Deklaracija predstavlja pravo na život, slobodu, obrazovanje, slobodu mišljenja, veroispovesti i ostala ljudska prava. Elenorin rad su mnogi poštovali, pa ju je tako i Džon F. Kenedi, 1961. godine pozvao da se ponovo aktivira kao predstavnik SAD -a u OUN. Međutim, njeno zdravlje se pogoršalo i ona umire u Njujorku 7. novembra 1962. godine.


Kao i svi ljudi koji svojim ponašanjem i mišljenjem idu isped svog vremena, ni Elenor Ruzvelt nije bila prihvaćena u svojoj sredini. Na njeno angažovanje se u to vreme gledalo podozrivo i sa podsmehom. Zvali su je „ona što voli da putuje“.


Danas, sa veće vremenske distance, mišljenje o njoj se promenilo.

Od 1982. godine Siena Koledž (Siena Colegge) je pet puta sproveo anketu o tome ko je najbolja Prva dama ikada. Rezultati istraživanja od 2014. godine objavjeni su tokom emitovanja televizijske serije „Prve dame“ na kablovskoj mreži C-SPAN, preneo je Blic. Tom prilikom prikazani su razgovori sa 242 istoričara, politikologa i drugih naučnika. U svih pet anketa, Elenor je bila rangirana kao prva, dok su iza nje ostale Ebigejl Adams, Žaklina Kenedi, Hilari Klinton, Mišel Obama i mnoge druge.


Smatra se da je Elenor visoko postavila lestvicu za sledeće Prve dame. No, čini se da je njen život spomenik nečem mnogo većem. Elenora je svojim primerom pokazala kako treba da se ponaša prava žena: da se u svojoj kući bori za dobrobit porodice, a u društvu zalaže za humanost.