EKV: Iznad vremena!

FOTO: i.ytimg.com

Po pravilu, takva reizdanja donose kratkotrajnu finansijsku korist izdavačima, ali i malo toga vrednoga i novoga fanovima. Takav je slučaj i sa svežim snimkom poslednjeg koncerta EKV-a, „Iznad grada”.

„Ekatarina Velika” je jedna završena priča. Po mnogo čemu najblistavija i najstrašnija rokenrol priča sa ovih prostora. Strašna zbog činjenice da nijedan bend iz bivše Jugoslavije nije tako surovo i brutalno nestao sa lica ove Zemlje poput Milana, Magi, Bojana i Vd-a. Blistavu, jer i posle 20 godina nakon njenog raspada, fragment njenog stvaralaštva, otisak na magentofonskoj traci može u ovoj zemlji da bez većih problema postane najprodavaniji nosač zvuka u eri nestajanja nosača zvuka kao fizičkog entiteta.

O „Ekatarini” se skoro sve zna. Albumi, kompilacije, živi snimci, dokumentarci. I dok su pesme i spotovi svedočanstvo njihovog rada, filmovi, emisije i dokumentarci svoj fokus bacali su na samu sudbinu grupe, time prenebrežući najznačajniji segment koji je nakon beogradskog benda ostao da odzvanja u večnosti.

Uticaj.

Nisam bio savremenik Milana i ostalih. Muzika me je pod svoje uhvatila u prvoj godini gimnazije, a tada se nažalost već navršavalo dve godine od odlaska frontmena „EKV-a”. Kao i mnoge dobre stvari u životu, ulazak tog neponovljivog zvuka i lirike u svakodnevicu jednog tinejdžera koji je tek stvarao svoj muzički ukus desio se sasvim slučajno.

Presnimavajući kasete kod mog najboljeg drugara iz gimnazije, koji je tada posedovao čudo tehnike zvano dvokasetaš, u moj posed su došle tri kompilacije. „Riblja čorba” je bila nekako logičan izbor svakog buntovnog adolsecenta, takoreći klasika. „Van Gog” je bio (i ostao) idealan bend za taj uzrast i (samo) početni stepenik ka ozbiljnijem zvuku. A taj „ozbiljniji zvuk” je došao maskiran u omotu kompilacije „Galije”, u kom (na svu sreću) nije bilo ni „G” od „Galije”.

_veb_novinarstvo.gif

Pokasapljen kraćim trajanjem kasete i nepoznavanjem tehnologije (noise reduction ostao uključen), u moj vokmen je preko noći uleteo miks uglavnom starijih mračnih i filozofskih pesama o gradu, ljubavi i životu uopšte poznatiji pod nazivom „Ekatarina Velika”. Hipnotički „Aut”, lirska „Modro i zeleno” i živahna „Tatoo” predstavljale su nešto sasvim drugačije od onoga sa čime sam se do tada susretao. Stihovi su bili kratki, bez rime, ali efektni u svojoj osnovnoj nameri.

Terali su me da razmišljam o njima i terali su me da ih zamišljam.

A Milan je, shvatio sam to veoma brzo, bio jedan od onih ljudi koji slikaju rečima. Bilo da je u pitanju bio skrajnuti pasaž („Platforme”), otvorena ulica („Budi sam na ulici”), školsko dvorište („Geto”) ili čitav grad („Sarajevo”), rođeni Zagrepčanin koji je odrastao u Sarajevu, a svoje najbolje godine proveo u Beogradu, znao je sve da ih pretoči u slike - te slike je pokretao rokenrol sastavom pojačanim klavijaturama.

Za tinejdžera, dobitna kombinacija. Za tinejdžera koji je voleo (i dalje voli) da čita, analizira i sakuplja podatke, neponovljivi spoj kojem ću se vraćati u godinama koje su sledile, a godine koje su sledile su donele svakonedeljnu posetu berzi diskova kod „SKC-a” i marljivo kompletiranje diskografije „Ekatarine”. I tu je prva kupljena kaseta bila prelomna. „Par godina za nas”, direktan pogodak u vrhunac komercijalnog zvuka prožet legendarnim hitovima (naslovna numera, „Krug”, „Sinhro”, „Pored mene”). Više nije bilo nazad.

„Ljubav”, odlučujući zaokret ka zrelom zvuku. „Dum dum”, oštriji od noža. „Neko nas posmatra”, lagani pad. „S’ vetrom uz lice”, ulazak na veliku scenu. „EKV”, podloga za kasnije uspehe. „Katarina II”, prapočetak svega.

20141031093027_270611.jpg
FOTO: Nezavisne novine

Nisam se tu zaustavio. „Paket aranžman”, prva kupljena ploča u životu, uspomena na davna prošla vremena. „Angel’s breath”, kolekcionarski raritet i jedan od najbizarnijih nosača zvuka ikada snimljenih na našem jeziku. Sledile su i knjige. „Dečak iz vode”, knjiga tekstova pesama i intervjua i prvi susret sa mnogim Milanovim stihovima čak i pre kupovine samih kaseta i CD-ova. „Mesto u mećavi”, osvrt na život i karijeru.

Sa odomaćivanjem interneta, slilo se tu i mnogo sakupljenih članaka i fotografija, koji su samo upotpunili sliku jedne karijere i jednog života koji je nestao nekoliko godina pre nego što sam se ja u njega ušetao.

I to istraživanje, to upijanje stihova, reči i nota, koliko god zabavno bilo, završilo se negde krajem gimnazijskog perioda. Iako veoma plodno, „Ekatarinino” blago ipak je bilo iscrpljeno. Bespovratno. Shvatio sam to, za razliku od (re)izdavača „Iznad grada” i sličnih recikliranih komadića njihove istorije.

Mene je moj muzički ukus odveo dalje, u neke nove žanrove i neke nove bendove. „EKV” je pao u drugi plan, ali nikada nije sasvim nestao iz mog života. Niti će. Uvek ću im se rado vraćati, toj neponovljivoj grupi gradskih intelektualaca i umetnika, tih neprevaziđenih filozofa koji su me muzički i ljudski odredili i usmerili na pravu stranu. Da sve analiziram. Da se vraćam i razmišljam o temama, čak i kada mi se učini da sam ih savladao. Da život ne posmatram kao crn ili beo, već kao siv. Da volim ovaj grad, ma koliko nekad sumoran i mračan bio. Da ljubav nije samo patetika, već kompleksna emocija. Da čak, i kada njih više odavno nema, nije sve izgubljeno.

Da, „i kada sve je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo”.

Čak i kada je sve završeno.


Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.