Dva točka čiste strasti

FOTO: Privatna kolekcija

O čistoj inspiraciji.

Priča o najnovijoj strasti u mom životu počinje kao i mnoge slične, na jednom mračnom i tamnom mestu na kojem sam bio pre tačno pet godina. Hronični problemi sa kičmom dodatno su pogoršani saobraćajnom nesrećom i preda mnom su bila dva puta. Prvi je značio nastavak istog stila života, uz lagano, ali sigurno pogoršanje mog stanja i dalji put u samosažaljenje i sveprisutan bol. Drugi je, pak, sa sobom nosio mnogo vežbi, odricanja i potpuni zaokret u jednom od najbitnijih segmenata mog života.

O sportu.

Sport za mene nikada nije značio samo odmeravanje snaga sa vršnjacima. Vremenom, postao je socijalni generator većine mojih prijateljstava u životu, prilika za druženje i pre svega veliki psihološki ventil od sumorne svakodnevice. Skoro celokupno društvo sa fakulteta u moj život ušlo je preko košarkaške lopte. Fudbal vikendom značio je ostanak u kontaktu sa društvom iz gimnazije. Odbojka je postala svojevrstan team building sa kolegama sa posla. Vaterpolo? Pa, vaterpolo je samo bio dokaz da se i tim sportom mogu baviti.

Sve su to bile sjajne aktivnosti, daleko od profesionalnih, ali ozbiljne u pristupu i redovnosti. Ali kontaktne, sa skokom i većinom asimetrične. Sve ono što je meni u leto 2010. suštinski bilo zabranjeno. Šok je bio veliki, promena teška, tranzicija muktrpna. Za čoveka koji od kad zna za sebe zna za loptu i kolektivni sport, prelazak na individualnu rekreaciju bio je veoma komplikovan.

Prvo je došlo plivanje, bezbedno, terapeutsko, ali u srpskim i beogradskim uslovima veoma mukotrpno i iznad svega, dosadno. Napred-nazad, napred-nazad, u nedogled. Nažalost, i jedino moguće bavljenje sportom za mene u zimskim uslovima.

_veb_novinarstvo.gif

Teretana je bila za nijansu zanimljivija, ali veoma delikatna u slučaju moje povrede. Tražila je konstantna nadzor, pravilno doziranje i donosila nove sitne povrede. Bila je to jadna zamena za neutoljivu energiju koja se morala oslobađati.

Raspoloženje je dotaklo novo dno, a ni zamorne terapije nisu tome previše pomagale. Počeo sam da se mirim sa činjenicom da me u ranim tridesetima čeka svojevrsna penzija kada su fizičke aktivnosti u pitanju. Jednostavno, nije bilo sporta za mene, ne više.

A kao i mnogo puta do tada, odgovor je bio tu, ispred nosa. Potpuno zaboravljen, kupljen i nekorišćen, izduvanih guma i prašnjav.

Na bicikl sam poslednji put seo kao tinejdžer, u vreme bombardovanja. Jedna od bezbroj akcija sniženja naterala me je da na njega utrošim poprilično simboličnu cifru. Nekoliko vožnji me uverilo da je to (možda) ipak bila promašena investicija. Sve do 2010 godine.

d220185b61908346fbbddfa6b7c9759e.jpg
FOTO: Večernji hr.

Prvi koraci bili su podjednako mučni. Sama vožnja bila je problematična zbog kičme, ali je donela stabilnost donjeg dela tela. Paralelno sa bazenom i terapijama, vrat se stabilizovao i duže deonice su postale realnost. Imajući tu sreću da živim pored jedne od retkih biciklističkih staza u gradu, Ada Ciganlija je postala moja redovna ruta. Kao i uvek do sada kada je sport u pitanju, brzo se našlo i društvo. Mada, za vožnju na dva točka ono i nije bilo neophodno. Bicikl je bio to društvo, a kada bi postalo zamorno, pomagale su slušalice i mp3 plejer.

Oskudna mreža uređenih staza u našem glavnom gradu brzo je izgustirana. Drugari i neizbežno pivo su ispunili vikende, ali je organizam tražio još. Počelo je sa ulaganjem u dodatnu opremu, kupljen je i brzinomer. Kilometraža je postala novi cilj, prosečna brzina veliki rival koga je trebalo pobediti. To je bilo kada sam u takmičarskom raspoloženju. Iako u osnovi zamorno repetitivan, za razliku od svih ostalih aktivnosti, bicikl je sa sobom doneo i ogromnu slobodu. Shvatio sam da sam decenijama bio zarobljen disciplinama čija sva bit je bila da se ostane u granicama igrališta koje su se merile desetinama metara.

Dva točka nisu poznavala takvo ograničenje. Bilo je lepo biti na stazi, ali se moglo sići i na manje prometne saobraćajnice, ali i zemljane puteve i stazice. Svaka uzbrdica bila je prepreka, ali i novi izazov, svaka nizbrdica dugo očekivano olakšanje i opuštanje. Sve to iz jedne potpuno neobične perspektive.

Viši i brži od prosečnog pešaka, sporiji od automobila, aktivniji od sedenja u prevozu. Grad, ljudi i priroda sagledavani su iz nekog sasvim novog rakursa. Svaka vožnja sada je značila i razgledanje, a sve to dok se rekreirate i jačate noge. Taman toliko da se aktivirate, a ne premorite. I sa još jednom potpuno novom dimenzijom slobode kada je dužina trajanja i daljina obilazaka u pitanju. Više nije bilo poluvremena, četvrtina, satova za napad da me sputavaju. Granica je bila fizička izdržljivost i dnevno svetlo. A fizička izdržljivost je pomerljiva kategorija.

Počeo sam da odlazim biciklom na posao. To je sa sobom povuklo kraći san i ranije ustajanje, ali i neponovljivo uživanje u jutrima koje sam do tada prezirao. Odlazak je proticao u mirnijem ritmu i dolazak na posao u odmornom stanju. Povratak je, sa druge strane, sa sobom nosio žestoko pedalanje, borbu sa samim sobom i psihoterapiju nakon osam sati sedenja za računarom. Ujutru bih bio sam, uz ponekog kolegu fanatika i džogera, a popodne bi na stazi vrilo.

8546_TTRider_WEB.jpg
FOTO: Bajsologija

Nakon pet godina pedalanja, bicikl mi više nije sredstvo za rekreaciju, već ozbiljno prevozno sredstvo. Po gradu, ali i van njega. Srem je ponudio ravne i drumove sa retkim saobraćajem, ali zato čestim salašima, adama i stadionima.

Dva točka sam spojio sa hobijem obilazaka stadiona (engl. „groundhopping”) i fotografisanjem istih. Kada se na to doda i muzika i druženje, moglo bi se reći da sam sa biciklizmom postigao potpunu sinesteziju fizičkog, mentalnog i emotivnog - a sve to sa minimalnim uticajem na životnu sredinu, da citiram jednog od kolega pasioniranih biciklista.

Granice na dva točka praktično i nema. Trocifreni iznos u kilometrima u jednom danu je realnost, ozbiljan putovanja neminovnost. Planiram obilazak Durmitora, a životni san je odlazak na more u Crnu Goru. Previše, reći ćete. Možda, ali od snova se živi, a snovi se pune od strasti.

Strasti na dva točka.


Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme.