Dragan J: Uzdam se u Boga, srce i u svoje noge

FOTO: Skyrunning Serbia

Dragan Jevremović, veroučitelj i ultraš (kako sebe nazivaju ultramaratonci), skoro je pretrčao svoj prvi ultramaraton, prešavši na Staroj planini čak 108 kilometara. To je kao da od Jagodine otrčite časkom do Niša. Tek tako. Dok je svih ovih godina trčao svakog dana, bilo je malo onih koji su verovali u njegov uspeh. Međutim, tog dana i te noći, kada je u 5 ujutru započeo svoj prvi ultramaraton, svi smo shvatili koliko je on ozbiljan, posvećen i istrajan u tome. I sve vreme njegove trke, celih 20 sati i 40 minuta, čekali smo da se javi, da čujemo da je živ...i da je pobedio – sebe.

Ovo je prilika da popričamo sa njim o tome šta ga je motivisalo da se bavi ovim sportom, kako se priprema za maraton i kakva su odricanja neophodna da bi se postigao uspeh u ovoj disciplini.

Šta te je pokrenulo da se spremaš i trčiš ultramaraton?

Već nekoliko godina se bavim trčanjem, idem na poneki polumaraton, tako da mi samo trčanje na malo duže staze nije strano. Međutim, poenta je u izazovima. Volim ih. Izazov mi je bio da oborim svoje lično vreme na polumaratonu, to me je nateralo da se ozbiljnije spremam, da izgovore ostavim po strani. Vremenom je apetit rastao, i, preko noći, samo je kliknulo da želim ono što smatram najtežim izazovom za jednog sportistu. Ovo mi je ujedno i motivacija za svaku drugu životnu situaciju, jer, ko završi ultru, uvek može da se osvrne i nađe snagu za životne pobede. Moram da napomenem da veliku zahvalnost dugujem našoj najboljoj ultrašici, Marini Lazić. Ona je dala pravi smer ovog sada.

Šta te motiviše?

Snagu vam daje ono što suštinski volite i čemu stremite. To uglavnom budu ljudi koje volite, na koje mislite u teškim situacijama, pa i u samoj trci. Ljubav je ta koja vas pokreće. Naravno, i u mom slučaju je slično, imao sam dovoljno vremena da mislim da na sve koje volim i koji su bili duhom tamo u planini sa mnom. No, onog trenutka kada je počela trka, isključio sam se i razmišljao samo o Bogu i trci. Imao sam osećaj kako me sam Bog vodi kroz ono u šta inače ne bih poverovao da mogu, pa je zaista bilo onako kako sam govorio danima ispred ultre – uzdam se u Boga, u srce i svoje noge. Tim redosledom!

Ono što je posebna motivacija jeste da, iako ultramaratonsko trčanje nije komercijalan sport poput drugih, ima dosta prostora za podršku i širenje svesti o ljudima sa teškim i retkim bolestima. Dosta naših ultraša trči baš za one ljude koji sami ne mogu, šire svest o njihovom stanju, prikupljaju pomoć, i onda, shvatiš da te ništa ne boli, da ništa nije teško, i da svaki tvoj korak menja svet i nečiji život, makar i za gram. I, to nam je, lično, dovoljno.

Koliko je teško pripremiti se i završiti ultramaraton?

Lično, ovo je bilo nešto daleko najteže što sam uradio u životu za sada. S obzirom da je svaki dan donosio minimum dvadeset pet, pa do skoro pedeset kilometara uzbrdica i nizbrdica, raznih treninga snage, čak i aerobika (koji mi je mnogo pomogao u pripremi, ali i opuštanju mišića nogu). Dodao bih i da sam se spremao sa jednim od naših najboljih trkača na deset hiljada metara i u polumaratonu Mladenom Minićem, i svakako je pomogao da sprema i motivacija budu na visokom nivou za ovaj ultramaraton.

Kako su se pripreme bližile kraju, treninzi postajali sve kraći i ređi, sve više sam se radovao trci. Koliko god sama trka bila izuzetno fizički i tehnički zahtevna, čini mi se da je period priprema koji sam započeo još s početka zime bio daleko naporniji iz dana u dan. Pritom sam se nosio sa raznim povredama poput distorzija stopala i išijadikusa koji su me mučili (Ah, Marfi..) u nedeljama i danima ispred same trke. Iz ove perspektive, sama trka od preko sto kilometara planine mi se čini lakšom nego zimski pripremni period. To je, međutim, preduslov da biste uopšte pomislili da se tamo pojavite. Stari trener rukometa me je učio da moraš da, takoreći, pogineš na treningu da se to ne bi desilo na utakmici.

tekst.jpg

FOTO: Skyrunning Serbia

Koliko se menja način života u ovakvim situacijama? Šta tu trpi?

Sve to zavisi od toga kakve životne navike čovek ima. Ja sam neko ko kasno odlazi na spavanje, imam problem sa nesanicom, ali, svakako se trudim da ustanem rano, započnem dan laganim treningom koji je u svrsi buđenja organizma. Praktikujem lak, a hranljiv doručak u vidu pahuljica i voća, kafu nakon toga, i to je sve. Ishranu vremenom sami redukujete, izmenite, večerate ranije. To čak i nije strašan problem. Problem je ozbiljan pristup. Pitajte svakog trenera šta je to što čini ljude šampionima i svi će vam reći da je to sposobnost učenja i prilagođavanja, i radna disciplina. Prosto, za velike zalogaje ne smete biti popustljivi prema sebi. Tako je za sve u životu. Koliko god se zabavljali u celom procesu, ne smete izgubiti iz vida taj fokus zbog čega ste u šest ujutru već na stazi. Fokus vas drži na toj stazi kada biste inače rekli „dosta je za danas“. Najnapornije je biti suštinski uporan. To te čini ultrašem. Neodustajanje. Bilo je dana kada mi je muka svega, sve me boli ili nema rezultata. I uvek sam pomislio zašto to radim, i uvek nastavio dalje. Trpi vam društveni život. Željni ste šetnji, izlaska na kafu sa prijateljima, vikenda oduška negde daleko. To vam donosi ta konstantnost dva do tri treninga dnevno. To i obilje radosti kada sve prođe. Srećom, imam divne ljude, porodicu i prijatelje od kojih sam imao samo razumevanje i podršku. To je ono glavno u ovome. Bez dragih ljudi ste ništa.

Kakva je bila ovogodišnja UTSP (Ultra trail Stara planina)?

Trka ima dosta promena nagiba, kao i svaka planinska trka, vremenska doba su se smenjivala od proleća do zime, bez izuzetka. Delom se trči na samoj granici Srbije sa Bugarskom. Teren je zahtevan, jer ima dosta vertikalnog uspona što vas usporava, još više bodljikave kleke, puno izvora koji mogu da posluže ukoliko ste ostali bez zaliha vode, ali su tu i da vam noge budu mokre dobrim delom trke. Bilo je oko tri stotine i trideset trkača iz dvanaest zemalja, najviše iz Srbije, Makedonije i Bugarske. Moram da pohvalim sve ljude u organizaciji koji su se maksimalno potrudili da nam olakšaju trku na samim kontrolnim stanicama, posluživali su nas, donosili stvari, imajući puno razumevanje za muku koju je svako od takmičara prolazio, naročito kako se trka bližila kraju. Osim trke na sto osam kilometara, bila je i distanca na pedeset sedam, kao i trka na dvadeset četiri kilometara. Prelepa i teška.

Šta dalje, koji su tvoji ciljevi?

Iskreno, jutro nakon trke sam samo želeo da uživam u osećaju, odmaram, da ne razmišljam o trkama, jer sam ispunio cilj za ovu godinu. Sada, nekoliko dana kasnije, osećam istu onu zavisnost kao i nakon prvog polumaratona, tražim izazove dalje. Tu je sigurno nekoliko polumaratona koje želim da istrčim sa društvom, ali i dve velike trke do kraja godine. Jedna od njih je DUT (Dalmacija Ultra Trail), u oktobru, na sto milja obale i kamenjara, prelepa trka, kao i Jahorina, koja je u julu. Kada završim te trke, reći ću vam šta zaista dalje.

Koliko je trčanje popularno kod nas, a koliko ultramaratoni?

Trkačka zajednica se naglo uvećava, sve je više trka, pokreta i ljudi koji su spremni da obuju patike i uživaju u slobodi pokreta istovremeno vodeći brigu i o svom zdravlju. I to je jedna odlična stvar! Izađite u parkove i odmorišta, i biće vam sve jasno. Mada, naša zemlja još uvek nema toliko razvijenu svest i kulturu trčanja, sporta uopšte kao neke susedne, poput Bugarske i Hrvatske ili neke srednjeevropske.

Na ultrama je manje trkača jer su to daleko izazovnije trke, obimnije, često i planinske, drugačiju tehniku trčanja koristite, mislite na stotinu stvari istovremeno, od vašeg koraka i disanja, preko neravnog terena, hidrantnog ranca, rezervnog šuškavca, okrepe koju nosite ili vas čeka na nekoj od stanica itd.

Međutim, čini mi se da pojedinci ne gledaju blagonaklono na svet ultramaratona. Ne iz razloga što ljudsko telo nije „napravljeno“ da bi to izdržalo, a opet, vidite gde smo, već, iz prostog razloga jer to nije zvanična olimpijska disciplina. Lično znam ljude sa takvim stavom i jako mi smeta zbog svih onih ljudi koji ulažu nadljudske napore u slavu samog sporta, i onda dođe neki trener ili sprinter pa nablati trud i svrhu ultramaratona.

Čak mislim da će ultramaraton i skajraning postati olimpijske discipline jednog dana, jer čvrsto verujem u evoluciju sporta. Na kraju, tako je i bilo od antičkih dana. Pogledajte gde smo sada i koliko sportova je opšte i olimpijski priznato, zato ne vidim nijedan razlog da to ne bude i ultramaraton.