Dnevnik jednog idiota

FOTO:imagekind

Ustaneš, spremiš se, doručkuješ i izađeš. Nametnuo si sebi izazov. Rekao si: „Hoću da uspem!“ Na putu do svakog malog uspeha proživiš deset života u sebi. Proživiš ih deset dok juriš za uređenjem jednog. Kažu: „Računaju se samo rezultati!“

Reci mi, ko računa ono promašeno, izgubljeno, doživljeno? Ko sabira strah? I, ako se računaju rezultati, kako to da se računa samo ono lepo? Šta je sa onim što se dogodilo u meni? Ko će to da pokupi i sabere? Da li je slabost najveći greh, a nikada to javno nećemo priznati?

EU%20GIF.gif

I ti si se zapitao nekada, „šta ako ne uspem?“ Ili me ne zavole, ili nisam lep, ili nisam pametan? Šta ako ne smem? Ne umem?

Zašto te nervira moja slabost? Što ne vičeš na invalida koji ne hoda? Ili na slepca što ne vidi? Zašto mi se ne nasmeješ blago kada drhtim od straha jer ne znam kako da se postavim?

Zašto se unutrašnja bol ne računa? Zašto preziremo slabiće?
Posvećeno svima koji su se nekada uplašili „gluposti“, a niko ih nije razumeo. I onima koji žive svoj strah. I onima koji mrze slabiće.

Njima savetujem da ne stvaraju svet jakih, bojim se da neće ostati ljudi...


Jovana ne zna da opisuje sebe, ali veruje da će za njen potpis, jednog dana, biti dovoljno samo njeno ime.


Pročitajte i:

Muzika iza pozadine – ‘Ajmo, tamburaši!
Nemanja Radulović i Svetski dan muzike
Svi smo mi ličnosti Pračeta