Korina Đorđević: Devojka koja prelazi granice
privatna arhiva

Za iSerbia, na pomalo romantičan i nostalgičan način, govori o tome kako izgleda posao stjuardese, koje su joj omiljene destinacije i zašto voli da fotografiše.


Kako je zapravo sve počelo? Kako si dobila ovaj posao?


Prva putovanja avionom su bili kratki letovi od po sat i po vremena i manje, na relaciji Beograd-Trst. To je bilo davnih devedesetih godina. Tada mi ni na kraj pameti nije padalo da bih jedna od onih slatkih, ljubaznih stjuardesa mogla da budem ja u budućnosti.
Prvi put sam dobila želju da pređem na drugu stranu sedišta 2003. godine, kada sam se vraćala iz Pariza sa drugaricom i opazila lepu uniformu na visokom, plavom stjuartu, koji mi je dodao papirić sa svojim imenom i brojem telefona. Mama mi je nedugo posle toga kupila prvu knjigu o avijaciji koja mi je otvorila vrata tog tajanstvenog sveta među oblacima. Ali za vreme srednje škole, to su bile samo fantazije u pozadini realnog života. Tek nakon što sam u Bolonji završila fakultet, moja najbolja drugarica Marina mi je javila da poznata firma regrutuje stjuarte u Firenci, koja je udaljena pola sata od Bolonje. Otišla sam iz čiste znatiželje i bez velikih očekivanja. Sve je postalo ozbiljno kada sam prošla sve selekcije i kada mi je stigao poznati ,,zlatni poziv" sa ponudom posla.


Koje su najzanimljivije zemlje koje si posetila i kojima bi se opet vratila?


Teško je napraviti selekciju omiljenih zemalja pošto je svaka drugačija na svoj način. Fenomenalan je osećaj kada možeš da svaku pojedinačno upoznaš izbliza. Ipak, postoji par država kojima se radije vraćam i nikada mi ne dosade, a to su Južna Koreja, Japan i Kina. Daleka Azija je kao neki paralelan svet u odnosu na naš. Standard je visok i imaju sve ono što i mi imamo, ali u njihovoj formi, bojama i mirisima. Poseban utisak je na mene ostavila ogromna mapa sveta koja se nalazi na aerodromu u Seulu. U samom centru je Azija, dok se Evropa nalazi na levoj periferiji mape. Legitimno i sasvim razumno, ali mi nikada nije palo na pamet da na taj način gledam na svet.


Ono po čemu su specifična tvoja putovanja je to što ti napraviš gomilu neobičnih fotografija i postavljaš ih na društvene mreže, pa tvoji pratioci imaju utisak da putuju s tobom. Da li si razmišljala da se baviš fotografijom?


Oduvek sam volela fotografiju. Volim da uredno arhiviram sve svoje slike i one mi pomažu da se setim i najmanjih detalja sa mnogobrojnih putovanja. To su moji dragulji uspomena. Imam i profesionalni foto-aparat, ali nikada nisam pomislila da tu strast razvijem u profesionalnom smislu. Dovoljno mi je da na taj način vodim sa sobom na sva putovanja moje drage sugrađane iz rodnog kraja. Zato pokušavam da dočaram svako iskustvo do minimalnih detalja i kada vidim da me neko prati na društvenim mrežama i voli moje fotografije, cilj je postignut. Još vodim i dnevnik putovanja, i u njega, pored utisaka koje zapisujem, lepim razne papiriće, poput ulaznica, brošura i programa. Skupljam i suvenire iz svake zemlje.


privatna arhiva
privatna arhiva

Često posećuješ istočne zemlje i kroz fotografije možemo da vidimo da pokušavaš da se uklopiš u kulturu zemlje koju posetiš, noseći njihovu tradicionalnu odeću i isprobavajući njihovu tradicionalnu hranu.


Mislim da je sama mogućnost putovanja jedan poseban dar koji treba iskoristiti maksimalno. I kada već postaneš svetski državljanin, koji je bolji način da osetiš taj kosmopolitski duh, ako ne da se potrudiš da upoznaš kulturu te države, isprobavajući hranu, učeći njihov jezik, noseći tradicionalnu odeću i upoznajući običaje. Ne samo da sve postane zanimljivije kao događaj - pošto budeš prihvaćen širokih ruku kao jedan od njih, nego se mnogo i nauči. Svako putovanje me obogaćuje i postajem osoba sa sve širim vidicima.


Potičeš iz malog mesta sa istoka Srbije. Kako ti sada izgleda ta perspektiva kada si proputovala pola sveta?


Ja sam od malena navikla na neku širu sliku koja sem Kladova uključuje i Bukurešt, rodni grad moje majke. Ta česta putovanja u drugu zemlju još su u detinjstvu postavila stubove otvorenog načina razmišljanja i shvatanja sveta. Provela sam svojih prvih 15 godina života u Kladovu i mislim da je takvo malo, sređeno i mirno mesto idealno za odrastanje. Naravno, puno sam se promenila od tada i putovanja su veliki deo te promene. Ali moj rodni grad ima posebno mesto u mom srcu, kao toplo roditeljsko gnezdo gde je uvek milo vratiti se.



I za kraj, sta možeš da preporučiš devojkama koje žele da se bave tvojim poslom?


Svakoj devojci koja stremi da bude stjuardesa preporučila bih da pre svega studira strane jezike, jer je to ulazni pasoš u svet avijacije. Što više jezika, to više mogućnosti i izbora raznih kompanija na tržištu. Zatim, jako je važno biti fleksibilan i spreman na iskustva svake vrste. Jak, ali staložen karakter je veliki plus. I konačno, treba imati vedar duh sa uvek spremnim osmehom.

Moja literatura o avijaciji danas broji petnaestak knjiga, i tu ima svačega, od romana do dokumentarnih tekstova. To je još jedan korak blize ovoj profesiji, ne samo za buduće stjuardese, nego i za one koji su van tog sveta zainteresovani da saznaju šta se dešava među oblacima na 12.000 metara visine. Moja poruka je ista kao i ona koju je Ketlin Beri dala u svojoj knjizi, još davnih tridesetih godina prošlog veka: ,,Posao stjuardese je dobro urađen ako je ostao neprimećen.“

Dakle, treba vredno raditi, a graciozno se držati i delovati kao da sve izgleda lako.