Danijela Rančić: Umetnost oplemenjuje čoveka

FOTO: Šumatovačka

Šumatovačka je od početka svog postojanja podsećala na elitne škole slikanja i crtanja u Parizu, Minhenu i Beču. U njoj su stvarali najeminentniji umetnici na srpskoj sceni.

Od 1948. godine do danas, kroz Šumatovačku je prošlo deset hiljada polaznika koji su stvarali njenu istoriju, kao i priličan broj značajnih umetnika koji su vezani za nju. Ove činjenice govore da je Centar za likovno obrazovanje prepoznat kao ustanova kulture od velikog značaja. Centar se prethodno zvao Kurs crtanja i vajanja, ali je ime promenjeno početkom osamdesetih godina.

Kako je raditi u kulturi i koja je misija Šumatovačke danas, govorila je Danijela Rančić, stručna saradnica za programe u Šumatovačkoj, za iSerbia

fotka_2.jpg
FOTO: Šumatovačka

Kažu da je jedna od najlepših stvari u životu raditi posao koji voliš. Šta za tebe značiti raditi u kulturi i kako bi našim čitaocima opisala jedan svoj radni dan na poslu?

Čovek shvati suštinu izreke da treba raditi posao koji se voli tek kada zaista i doživi tako nešto. Mogu reći da sam imala možda i sreće da vrlo brzo pronađem posao koji iskreno volim i prema kome osećam veliku strast. Kao radoholik, što možda nije uobičajena pojava, važno mi je da osećam određenu dozu strasti i adrenalina, manje-više svakog dana, a u ovom poslu i mestu gde radim jedino što mogu reći da mi ni jedan dan do sada nije bio isti.

Već pet godina sam ovde. Svaki radni dan je drugačiji, ne mogu reci podjednako interesantan, ali nisam imala dva ista dana, sto me čini srećnom. Takođe, kada sam razmišljala o tome kako bi bilo da radim nesto drugo i da bi trebalo da nađem hobi pored posla, u slobodno vreme, shvatila sam da je moj hobi vezan za prostor umetnosti, što mi je i u opisu posla. To je velika privilegija u današnjem vremenu.

Da li pronalaziš inspiraciju u radu sa umetnicima s obzirom na to da si profesorka srpskog jezika i književnosti?

Ne mogu reći da nalazim inspiraciju u radu sa umetnicima, jer su oni sami po sebi dovoljno kao ljudi i pojave interesantni i drugačiji, svako na svoj način. Književnost je, takođe, oblik umetnosti i prostora gde je neophodno da čovek jednim delom bude i kreativan, tako da se ove dve sfere ne razlikuju mnogo.

Sudeći po tvojoj biografiji, radila si na mnogobrojnim projektima i kulturnim aktivnostima u okviru Šumatovačke i van nje. Šta je ono što te najviše pokreće u tvom poslu?

Kao sto sam rekla na početku, pre svega strast prema poslu koji radim. Umetnost i kultura je jedan od najvažnijih oblika koji nas suštinski razlikuje kao ljude od drugih živih organizama. Često se zaboravi na ovo u današnjem vremenu, kada nam je pitanje egzistencije na prvom mestu, ali kultura je neophodna da postoji i da se razvija. Pored strasti, važno je imati i veliki entuzijazam, jer s vremena na vreme imate utisak kao da se borite sa vetrenjačama, ali sve to prođe, i ako nakon prospavane noći i sutra osetite tu treperavost i uzbuđenje što radite nešto kreativno, čega ne manjka kao u Šumatovačkoj, tako uopšte u prostoru umetnosti, to znači da ste na pravom mestu.

fotka_3.jpg
FOTO: Šumatovićka
Na slici Danijela Rančić.

Kao jedna od predstavnica Centra, možeš li nam nešto ukratko reći o programskim aktivnostima Šumatovačke danas?

Danas je Šumatovacka kao ustanova kulture proširila svoju ponudu za sve uzraste, nasuprot ranijem konceptu rada. Osnovana je daleke 1948. kao škola na vazduhu za bolešljivu decu, zatim je bila mesto za pripreme za umetničke fakultete i škole, a danas je pored svega toga i mesto uživanja. To je ono što je razlikuje od mnogih drugih i što mene lično čini zadovoljnom. Danas je Šumatovacka mesto za polaznike uzrasta od tri godine, pa do ... Krajnju granicu nismo definisali. I dalje je veći deo programa okrenut i namenjen mladima, ali ne samo budućim profesionalcima, već i mladim ljudima (kao i onim nešto starijim) koji žele da se bave umetnošću samo i jedino radi hobija, i zato što to vole da rade.

Šta za tebe znači umetnost i koliko ti je ona važna? Da li imaš nekog omiljenog umetnika?

Za mene lično, umetnost je vrlo važan deo života, da ne kažem sama suština. Da nije tako, verovatno da ne bih bila tu gde jesam trenutno. To je ono što nam ulepšava i olakšava svakodnevicu, nešto kao što je voda — neophodno da se konzumira svakog dana u određenoj količini. Postoji, oplemenjuje i neophodna je za suštinsku sreću. Što se umetnika tiče, trenutno mi ni jedno ime ne pada na pamet. Volim umetničke radove koji me dovedu u situaciju da zastanem i razmislim ispred njih. Ne znam da objasnim taj osećaj, ali ako me neki rad zadrži kao kad zadržite dah, to je onda to. Ne mogu izdvojiti određeno ime, radovi su ti koji su presudni u mom slučaju.

output_6cz6ud.gif

Imaš li planove za dalji razvoj tvoje buduće karijere? Koji su tvoji saveti za uspeh?

Moji trenutni planovi su da pokušam rad na nekom projektu koji je vezan za međunarodnu saradnju, mozda putem Ministarstva kulture, npr. Što se saveta tiče, kada su umetnost i kultura u pitanju, mora se raditi i može, samo ako se oseća prava strast i veliki entuzijazam. Ali ujedno su to prostori gde svaki pojedinac moze naći nešto za sebe, to je prostor toliko širokih mogućnosti da mislim da je i jedini koji pruža sve te opcije.

Šta nosiš u sebi kao najveću vrednost radeći u kulturi?

Plemenitost.

Da li možeš da preporučiš našim čitaocima neki kulturni događaj u gradu po tvom izboru?

Mogu, recimo, besplatne letnje radionice u okviru Šumatovacke tokom meseca jula. Takođe, obilazak muzeja može biti interesantno iskustvo.

Koji je tvoj životni moto?

Idemo dalje i jutro je pametnije od noći.

Poruka čitaocima za kraj...

Radite stvari koje volite i ono sto vas čini iskreno srećnim. Vrlo važno je i da svakog dana izdvojte nekoliko trenutaka samo za sebe, bez obzira na to da li je u pitanju čitanje, mirisna kupka, kafa za poneti sa prijateljem u parku, sitnice koje čine život.

Pročitajte i:

Ratko P: Poezija, rok i ljubav, nespojivo?
Dragan S: Uzmi stvari u svoje ruke
Neda i Veljko: Šesnaestogodišnji virtuozi