Čija je krivica?

Koautor: Svemoćni Pastir

FOTO: Sandzaklive


Na jednom portalu je pre nekoliko dana objavljen tekst Adne Langić naslovljen „O maloljetnicama i silovateljima“. U tekstu se nalazi nekoliko izuzetno problematičnih izjava koje se moraju istaći i prokomentarisati, jer neke stvari ne smeju da prođu nezapaženo. Prosudite i sami.

1. DOBILA JE ŠTA JE TRAŽILA

Ne, nije. Silovanje predstavlja akt kojim se osoba PRISILJAVA na učestvovanje u seksualnom činu protiv svoje volje, odnosno upotrebom nasilja. Silovatelj često želi da ubedi i sebe, i žrtvu, i okolinu da je dobio pristanak ili da ga je žena izazivala. Žrtva se, pored čina silovanja i svih trauma koje on sa sobom nosi, mora još suočavati i sa osudom okoline, porodice, partnera. Podrška izostaje onda kada je najpotrebnija i mnoge žene nikad ne prijave napad. Empatija svakako nije nešto čime se svi nužno odlikujemo, ali iznošenje ovakvog stava, i to JAVNO znači nemati poštovanja ni za žrtvu, ni za njenu porodicu i umnogome otežava ženama da prebrode teško emocionalno stanje u kom se nalaze posle napada.

2. MUŠKARCI NISU SVESNI U TAKVIM SITUACIJAMA

Zapravo, najčešće su vrlo svesni. Uvreženo je mišljenje da muškarci siluju zbog jakog i nezadovoljenog seksualnog nagona, dok njima najčešće vlada želja za dominacijom, a silovanje je u mnogim slučajevima unapred planirano. Takođe, to su neretko oženjeni ljudi koji imaju redovne seksualne odnose. Stavom koji je iznet u navedenom tekstu pokazuje se naklonost prema nasilniku i razumevanje za njega, dok se žrtva (in)direktno osuđuje, te samim tim dolazi do zamena uloga – nasilnik se tretira kao žrtva, a žrtva kao nasilnik.

3. ZNAJU ONE DOBRO ŠTA RADE

Ovaj stav se direktno nadovezuje na prvi – da je [ona] dobila šta je tražila. Budući da se rečeno odnosi na način odevanja devojaka, treba istaći da silovatelji ne biraju žrtve po onome što oblače, već biraju žrtve koje mogu da savladaju fizički ili pretnjama. Nije bitno da li je žena oskudno odevena ili je zakopčana do grla.

4. ŠTA MALOLETNICE ČINE DA SPREČE OVAKVU VRSTU PATOLOŠKIH PROCESA?

Patološki proces se ne može sprečiti drukčijim izborom garderobe, promenom mesta na kom ćete popiti piće sa drugaricama, nešminkanjem i sl. Potreba za dominacijom i nagon za silovanjem ne javljaju se onog trenutka kad muškarac vidi ženu u kratkoj haljini.
Garderobu biramo po sopstvenom ukusu, ali NIKADA nešto što smo obukli NE MOŽE i NE SME da da za pravo nekome da čini bilo šta protiv naše volje, niti da pravda nasilničko ponašanje. Svakome je dozvoljeno da se oblači kako god želi i sam smatra za svoj najbolji izraz.

6_EB03_AF7_15_D9_4_F3_A_9_AD5_05_A37_EDBCECE_cx0_cy0_cw0.jpg


Naše društvo ionako ne pokazuje dovoljno razumevanja za žrtve silovanja, a presude su često takve da izgleda kao da je zakon na strani počinioca umesto na strani žrtve. Za ovaj delikt je predviđena kazna zatvora od 2 godine do 15 godina, ali je činjenica da se najčešće dobijaju minimalne kazne.

Neophodno je pooštriti zakon, nasilnik mora biti kažnjen za strah i poniženje koje je žena pretrpela! Blage kazne, kao i društveni stavovi kakve je u svom tekstu iznela Adna Langić ohrabruju počinioce, a obeshrabruju žrtve, zbog čega veliki broj slučajeva silovanja ostaje neprijavljen, tako da krivac ostaje na slobodi, spreman da svoje delo ponovi, što se često i dešava.

web_novinarstvo_3.jpg

Apdx:

MONSTRUOZNO


Redovni prenosi ovakvih situacija, posebno načini prenošenja, veoma često svedoče i o prirodi naših medija. Ne poštuje se tuđa privatnost, tuđa intima ili bol, te događaji koji su ostavili velike negativne posledice na živa bića, za određene novinare (one što su jako davno ili nikad zavirili u Kodeks novinara) i novine postaju udarna vest, top priča, nezaobilazni delovi ‘običnih ili crnih hronika’, kojima se često manipuliše, radi tiraža ili posećenosti portala i sl. Mediji sebi daju za pravo da teatralno odrede da li je nečija nesreća SKANDALOZNA, ili je MONSTRUOZNA, ili je JEZIVO!!!, ili je STRAŠNO!!! Prenošenje ovakvih vesti u dnevnim pregledima preraslo je u izgradnju čitavih senzacionalističkih sukoba, pri čemu se često zaboravlja da novine treba da budu na strani ugnjetavanih. Stvara se atmosfera u kojoj se čitalac susreće sa petparački predstavljenom stvarnošću, a svi mi dobro znamo da je ona često udaljena od bilo kakve senzacije.

zakon_o_kulturi_uskoro_u_vladi_srbije.jpg

Kada me je Miss Jay pitala da li da ostavi termin žrtva zbog njegove potencijalne nekorektnosti, insistirala sam na njemu. Insistirala sam jer se oko nas odvija opasna medijska manipulacija, pri čemu žrtve postajemo svi mi, a najviše oni koji ne znaju kako da čitaju novine. Silovanja su ozbiljan problem ovoga društva i od načina na koji ćemo pisati o njemu, zavisiće i naš doživljaj samog problema. Time, indirektno, i njegovo rešenje. Dotičnu malu Adnu sam prvo posmatrala kao slinavu klinku sa neizgrađenim stavom, ali je onda postalo važnijim što je neko morao da doprinese viralnosti samog teksta, koji ma koliko bio balav, nije bezazlen i nezastrašujuć. I Adnu je neko naučio da tako misli i piše.
(S.P)