Branko R. Neophodna je kulturna revolucija!

FOTO: Facebook

Branko je 2005. godine diplomirao na Višoj školi likovnih i primenjenih umetnosti u Beogradu. Od tada živi u Baču, gde predaje likovnu kulturu u osnovnoj školi. Bavi se različitim vrstama umetničkog izraza: slikarstvom, muzikom, poezijom i slično. Od 2006. godine najaktivniji je na polju filma, gde mu je glavna preokupacija režija na filmovima različitih formi, ali istovremeno radi i kao scenarista, montažer i snimatelj.

_veb_novinarstvo.gif

Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih poslednja datira iz 2014. sa devetog festivala dokumentarnog filma „Zlatna buklija“ u kategoriji „Prva nagrada 'Zlatna buklija' za obrađene teme“ za dugometražni dokumentarac „Lokacija“.

Branko je za iSerbia pričao o važnosti filma „Limunovo drvo" kako za muzički, tako i filmski reon, o tome koliko su mu film, muzika i fotografija važne, deli brigu sa nama u vezi sa omladinom koja želi instant slavu, ali kreće i od početka - od ideje koja je zaslužna za film.

Šta je prethodilo tome da ideja o filmu nastane?

Nekoliko stvari, a to su: moje lično poznanstvo sa Milanom Stefanovićem (jedan od osnivača „Limunovog drveta"), dobre vibracije između nas dvojice, spontanost, moja ljubav prema kvalitetnoj muzici koju gajim od najranijeg detinjstva, ali izgleda, ipak, da je glavnu ulogu odigrala nepravda koja je načinjena bendu „Limunovo drvo", a koju sam uočio nezavisno od mog poznanstva sa Milanom. Pošto sam veoma osetljiv na nepravdu, sigurno je to, zapravo, bila glavna karika koja me pokrenula da uđem u celu tu priču jer je film, na svu sreću, do današnjih dana ipak ostao oruđe kojim neke stvari možeš da popraviš.

Zašto je ovaj film značajan i za muziku i za filmsko stvaralaštvo?

Za muziku je značajan zato što sa dobro proverenim informacijama, svedocima iz prve ruke i snimcima pesama koje do sada nigde nisu čute otkriva po prvi put šta se zaista dešavalo sa tom grupom. Do sada smo u javnosti uglavnom imali samo nagađanja. Pored toga, sa ovim ostvarenjem dobijamo i priču koja je veoma pitka i onima koje rock muzika baš i ne zanima, jer su likovi sami po sebi veoma zanimljivi, ne zato što su mnogi od njih popularni, nego zato što su oni sami po sebi zaista filmični.

Sa druge strane, gledao sam da muziku „Limunovog drveta" oživim vizuelno, što je predstavljalo ozbiljan napor jer ono nema nijedan video zapis. Ostale su samo fotografije benda koje sam dobio od Zorana Rosića, nekoliko novinskih isečaka i audio snimci sa dva njihova koncerta koje sam dobio od Milana Stefanovića. Naravno, postoji tu još neka dodatna arhiva, ali ona je izvesno vreme dostupna masama, dok su recimo spomenuti audio snimci potpuni unikat. Takođe, u ovom filmu prvi put možemo videti video zapis govora i prisećanja Dragomira Mihailovića (još jedan od trojice osnivača „Limunovog drveta", a pored toga i osnivača „Katarine II"). Njega do sada niste mogli videti ni u jednoj emisiji, niti dokumentarcu.

Ima tu još eksluziviteta, ali da ne otkrivam sve; a koliko je ovo ostvarenje zaista značajno za filmsko stvaralaštvo pokazaće vreme. Ja sa te strane mogu samo da kažem da sam se žestoko potrudio da napravim ostvarenje za večnost.

Koliko su Vama film, muzika i fotografija značajni?

Film je skup svih umetnosti, tako da mi je sve što ste pomenuli u pitanju veoma značajno. Da bi ostvarenje bilo kvalitetno, na sve treba dobro obratiti pažnju.

10446164_10202765694998235_8921573090885102317_o.jpg
FOTO: Facebook
Branko na snimanju filma sa Kojom, 2014. godina

Okupili ste dvadeset i dve poznate ličnosti iz sveta novinarstva, muzike i umetnosti. Sa kim je bilo najzanimljivije pričati i da li ste i Vi saznali nešto novo?

Teško je reći sa kim je bilo najzanimljivije, jer bi to i meni samom zvučalo subjektivno, ali je činjenica da sam, i pored toga što posedujem veliko znanje o istoriji našeg rocka i grupa koje su iznedrile najznačajnije beogradske novotalasne bendove, na radu na ovom filmu saznao stvari koje su me iznenadile. Isto to desilo bi se, siguran sam, i onima koji dosta duže od mene istražuju istoriju YU rocka, a koji su ujedno i dosta stariji od mene.

Mislite li da nova generacija mladih zna šta je „Limunovo drvo"?

Čuli su za njih oni koji, recimo, vole EKV, ali važnost tog benda ne mogu da sagledaju jer nisu imali priliku da čuju većinu njihovih pesama. Primetio sam da postoje i oni koji misle da znaju, ali sve je to veoma šturo. Sa druge strane, drago mi je da se trude i da postoje oni koji istražuju. Zapravo, tek nakon gledanja ovog filma biće razjašnjene mnoge stvari oko tog benda i koliko je on bio zaista bitan. To važi i za starije ljubitelje rocka.

Limunovo_drvo.jpg
FOTO: Wikipedia
Grupa Limunovo drvo

Imaju li alternativa i rock budućnost? Gde je danas novo Limunovo drvo, EKV, Električni orgazam...?

Sve i da postoje, mediji su učinili da se rock uništi. Po meni, za sada, to je zadnja ozbiljna pobuna koja je došla iz sveta muzike. Rock je bio opasan za vladajuće strukture jer je bio masovno prihvaćen, a stvarali su ga ljudi koji drugačije razmišljaju. Pošto je u Srbiji, zadnjih decenija, ta vrsta muzike postavljena na margini, naravno da establišment više nije u strahu, a mladi bendovi ne mogu da dođu do publike jer pre svega, preko TV-a, narodu se serviraju prosečne vrednosti ili stvari ispod proseka kao nešto značajno. Nažalost, veći deo publike je to prihvatio i u takvoj jednoj situaciji, ne možemo dobiti ono što su mogli nekadašnji velikani.

Mada, ni tada nije situacija bila sjajna ali oni su imali SFRJ, „Džuboks", „Polet"... U Srbiji odavno nemamo nijedan muzički časopis i nijednu ozbiljnu muzičku TV emisiju tako da ne posoji stimulacija za one koji i poseduju potencijal. Ako i proguraju neki tzv. mladi rok bend kroz najmoćnije medije, to ima svoju pozadinu koja ne nosi dobre namere. Iskonska alternativa je danas daleko od takvih medija. U svetu je normalno da tzv. alternativa bude masovno prihvaćena. Samo ovde se govori stalno kako je ovo ili ono nekomercijalno. U ozbiljnim državama, dobro se prodaje i undergound.

Rekli ste: Mnogi mladi bi na prevaru i na tren da se proslave, a ne razmišljaju šta zaista ostavljaju iza sebe. Zašto je mladima prolazna slava toliko bitna i koliko to uništava, ne samo čoveka, već i umetnost?

Oni misle da je bitna zato što će trenutno zadovoljiti svoj ego ili džep, a to odgovora samom sistemu današnjih vrednosti koji je potpuno poremećen. Dakle, današnje mlade, uglavnom, ne interesuje umetnost već da kroz izgovor, da su kao neki stvaraoci, namire svoje lične potrebe, što je veoma pogubno za našu kulturu. Neki to rade perfidno, pa se toliko ne primećuje ta njihova pogubna pomama za trivijalnim stvarima.

Svakako da ima izuzetaka, ali oni ne mogu da dođu do izražaja od opšte kakofonije prosečnosti i kičeraja. Naravno da je i u prošlosti bilo onih koji su hteli slavu po svaku cenu ali nekada si morao prvo da naučiš osnovne postulate određenog zanata da bi mogao da izađeš u javnost, a danas imamo gomilu onih koji se pojavljuju recimo po tim nekim rijalitima, gde niko ni ne zna čime se oni bave, niti je to bilo kome više važno, ali su oni eto, poznati jer su napravili neku glupost. Danas dok ne izmisliš neki skandal, kao da i ne postojiš. Niko se više gotovo ni ne obazire na skromnost, na one koji vredno stvaraju i ostavljaju veoma značajne stvari u domenu umetnosti i nauke i ukoliko se mase i dalje povinuju glupostima, kultura će nam i dalje biti u zapećku.

U svakom slučaju, još uvek smatram da je kulturna revolucija neophodna. Nisam odustao od tog stava, niti ću odustati, uprkos svemu.

Milica je devojčurak, a voli da peva, piše, čita i ne zaboravlja da se smeje.


Pročitajte i:

Ideja ekoloških grafita direktno u Berlin!
M. Višacki: Vršačka ulična olimpijada poziva!
In je biti ekspert!