Branka Selaković: Ljuta sam!

Branka Selaković je neko koga kada i ako sretnete uživo, ne ostajete ravnodušni. Njena autentična ekspresija, energija i senzibilitet, ostavljaju utisak koji se ne može najpreciznije vrednosno definisati kao dobar, posebno ne kao loš, ali svakako da kao jak. Specifična boja glasa, atraktivan izgled, talenat za javni nastup i nemerljiva ljubav prema umetnosti, a posebno prema rečima i pisanju, samo su neke od njenih boja. Svojim pomalo ekscentričnim imidžom spaja urbani stil sa odlikama unutrašnjosti koju voli i kojoj se stalno vraća. Rođena je u Užicu, diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, i trenutno radi kao profesor filozofije. Da nije bilo dileme po pitanju njenog stvaralaštva bilo je jasno još kada je kao učenica osnovne i srednje škole svojim pesmama i pričama pobeđivala na konkursima, objavljivala u časopisima i počela da upoznaje i druži se sa sličnima sebi, kako bi gradila svoj put ka svetu koji najviše voli i kome pripada, svetu pisanja.

Kada ugledate njene knjige podjednako vam pažnju preokupira dizajn korica i simbolika naziva: Narcisi bojeni crno, Kapija i Ljuta sam. To su njena tri romana, koja kada počnete da čitate ulazite u svetove koji su drugačiji, upoznajete se sa njenim razmišljanjima, humanošću i mračnom stranom i uverite se u hrabrost da stvari imenuje apstraktno i dvosmisleno, a često i direkto, brutalno i ogoljeno. Prevođena je na norveški, engleski, španski i indonežanski, na osnovu njenih priča i delova romana nastalo je nekoliko kratkih filmova, voli glumu i performans, a ne manjka joj energije ni da organizuje humanitarne događaje i književne večeri. Uvod u svoj poslednji roman završava rečenicom koja možda i najbolje dočarava njenu snagu, hrabrost i viziju Želim da verujem da mogu da promenim svet!

Kakav je tvoj svet? Koje slike, emocije i boje u njemu dominiraju i pokreću tvoje stvaralaštvo?

Moje pisanje i otkrivanje svetova nikad ne staje jer ja ne znam za drugačiji život pa nemam granice, želim da ih brišem, ali opet da ih gradim jer mora da se postavi jasna crta između dobrog čoveka i fukare, stvari moraju da se nazivaju svojim imenom a ne da se međusobno lažemo, tapšemo po ramenima a onda zabijamo noževe u leđa dok nam deca gladuju, ljudi umiru zbog zanemarenosti, nezainteresovanosti... Moramo da naučimo da se poštujemo pa će nam i svetovi biti lepši. Život nam je samo jedan a neki misle da su besmrtni. Žao mi ih je. Zato imam svoj svet i svoje nebo, ali umem da ga delim.

U kom umetniku i/ili umetničkom delu si do sada nalazila najviše inspiracije?

Nemam idole, nikada ih nisam imala. A inspiriše me život koji je i čemer, jad, bol, gnoj, tuga i sreća, radost, rađanje, lepota. Ali cenim i duboko poštujem određene umetnike i njihov rad iz svih branši ma na kom kontinentu da žive i koji god jezik da govore. Umetnost je nit koja spaja, conection!

Sa ove tačke gledišta i distance, koji ti je od svojih romana najdraži i zbog čega?

Svaki roman, priča, esej koji sam napisala je važan jer je moj. Ja nisam u više umetničkih disciplina, već sa bavim jednom koja puca u nekoliko njih. Pa prozu prikazujem u kratkom filmu, a poeziju umem da oslikam...i sve to da javo prezentujem u performansu koji priznajem sada slabije radim, ponekad za svoju dušu na nekom alternativnom skupu istomišljenika.

Koliko tvoji romani oslikavaju tebe i da li je tačna teza da svaki pisac zapravo piše o sebi?

Uđoh prošle godine, na sajmu knjiga, u raspravu sa jednom profesorkom književnosti koja je rekla da treba da se zabrinemo, posramimo, kako ja, tako i svi pisci koji pišu o onome što nisu doživeli. Znači ako je moj junak ubica ja moram da ubijem nekoliko suseda, prolaznika, kako bih shvatila šta on oseća i šta ga nagoni, ako je zlostavljač prvo moram da zlostavljam nekoga, pa da onda primoram nekoga da zlostavlja, na najbrutalniji način mene, sve u umetničke svrhe...a ako pišem o prostitutkama?! Na ovo moje ona je samo treptala, a ja sam dodala „mašta gđo, mašta, imaginacija“.

Tačno je da osećamo, vidimo, čujemo sve što se dešava oko nas i o tome pišemo, na to reagujem i to je normalno, ali ne moramo doživeti zlo da bi o njemu pisali, niti dobro. Imagination!

Da li je i koliko u materijalnom smislu stresno i rizično baviti se pisanjem u kontekstu - Srbija 21. vek? Mora li uvek da postoji plan B i koji je tvoj?

Za svakog pisca je najbolje da bude stanodavac, rentijer. Da uzima novac od zakupa i da piše, ali kako većina umetnika nema tu mogućnost, onda se mahom dovijaju i svi koriste onaj plan B, plan C. Rezervna rešenja uvek moraju da postoje ukoliko imamo i gram svesti „đe živimo“. A onaj koji sa namerom uđe u bilo koju umetnost da bi zaradio nije umetnik, a nije ni biznismen. Jer da je umetnik , onda bi sam po sebi želeo da se bavi istom iz viših pobuda svoje lične duše koju želi da porodi u pesmi, na platnu, u romanu, da se angažuje na osvešćivanju, prosvećivanju, da se pobuni i stvari nazove pravim imenom, da demaskira stvarnost ako je već političari maskiraju. A nije ni biznismen jer bi znao da se na našim prostorima retko ko obogatio od umetnosti, takvoj osobi predlažem da bude menadžer ili pevačici, ili kakvom sportisti, a ni politika mu sigurno nije strana.

Prednja1.jpg.jpg

Humanitarni rad - mit, utopija ili proces koji ipak pokazuje rezultate? Tvoje iskustvo?

Ima javnih ličnosti koji se bave humanitarnim radom i o tome ne govore, ima onih koji o tome govore toliko da već postaje degutantno i folerski. Ne smemo da zaboravimo ljude koji nisu javno-medijski-kampanjski humanitarci, već žive život pomažući drugima. A ima ih.
Kada već mladi naraštaji kopiraju javne ličnosti onda neka kopiraju i pozitivne osobine onih koje vole, poštuju. Idolopoklonstvo je uzelo maha, a oni koji zaista čine dobro radi samog dobra manje pričaju o tome.

No ima i tamne strane u svemu, veliki broj malverzacija.

Da li je zaista tačna informacija da su na ovogodišnjem sajmu knjiga najposećeniji bili štandovi TV voditeljki koje su promovisale svoje romane? Ako je tako, imaš li komentar?

Nisam se bavila statistikom posećenosti štandova pevačica, voditeljki, manekenki i lično nije mi bilo važno koliko je ljudi na ostalim štandovima, interesovalo me je koliko ih je došlo zbog mene, a i koje drage osobe su tog dana tu, a ne žive u Beogradu i nemamo priliku da se družimo, te koristimo sajam i književne skupove da i lično, pored mailova, provetrimo misli. Ipak su najposećeniji štandovi bili oni gde je bilo i klope. A za mene odeljak gde su stare knjige.

Nedavno si prekinula PR angažman koji si imala u jednoj izdavačkoj kući kako bi prihvatila posao u prosveti. Da li je ta odluka bila praćena stresom jer si se upustila u do tada nepoznato polje rada?

U biti mi je da volim da radim više stvari odjednom, i tako dobro funkcionišem a pride volim da istražujem nepoznata polja svih životnih opcija, te sam stoga napustila jednu poziciju na kojoj sam radila a prihvatila drugu jer moramo biti realni da se posao u prosveti ne nudi često. To mi pruža novo iskustvo, rad sa mladim ljudima koji ume da bude naporan i iscrpljujući, ali neki od njih su izuzetni i zadovoljstvo je biti na časovima gde su takvi učenici, prenositi im svoje znanje i iskustvo, bez obzira što sam starija samo nekoliko godina od njih.

Do kada ću predavati ne znam. Danas u državi u kojoj živimo ništa nije izvesno. Da se nisam oprobala u profesuri pokajala bih se, ili bi se probudila sa pedeset godina sa istom idejom i željom da budem profesor. Dok se ne uhvatite u kolo sa svojom željom i ona ne počne da se ostvaruje ne možete biti sigurni da li je stvarno želite i da li možete da radite to što radite. Jer jedno su želje, drugo mogućnosti. „Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari.“

Svaka novina u životu je stres po sebi, ali se sve brzo prevaziđe. Ovaj posao ili umeš, ili ne umeš da radiš. Brzo te pojede ako ne umeš da plivaš jer dnevno imaš određen broj časova, na svakom treba da nudiš energiju, osmeh, kreativnost, znanje, da uključiš učenike u proces učenja, probudiš im zainteresovanost i kreativnost. To je scenski nastup i sve oči su uprte u vas, svaka greška, lapsus se pamte i čuvaju kao argument. Oni su opasna publika, ali vrlo inspirativna. Neko može biti potkovan znanjem, ali ne može isto da prenese, nema sposobnost da osmisli i održi čas.

Kakav će biti tvoj četvrti roman i da li je već u pripremi?

Pred ovogodišnji sajam knjiga objavljena je antologija U znaku Vampirice gde sam zastupljena sa svojom pričom Izvin’te, šta je s mojom kiflom? To je jedan drugačiji žanr a opet po mišljenju priređivača Gorana Skrobonje moja priča i stil pisanja se uklapaju. Zainteresovala sam se tada malo više za nastavak na istoimenu priču a kako sam ljubitelj filmova naučne fantastike a i vampirska bića mi nisu strašna-strana, posvetiću se radu na nekoliko priča na ovu temu. Da li će se nešto više izroditi iz toga videćemo.

Pišem i roman Princeza od Srbije i njega sam već u nekoliko medija najavila. Jedan veliki segment istog zahteva istorijski potkrepljene činjenice, tako da slobodno vreme provodim mahom u Istorijskim arhivima i bibliotekama.